Radić i Pribičević - smrtni neprijatelji i vjerni saveznici

Stvaranjem Države Slovenaca, Hrvata i Srba (Država SHS) 29. listopada 1918. Hrvatska je prekinula sve državno-pravne veze s Austrijom i Ugarskom. Već 1. prosinca 1918. dolazi do ujedinjenja Države SHS s Kraljevinom Srbijom u jedinstveno Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca (Kraljevstvo SHS), sa sjedištem u Beogradu. Na čelu nove Kraljevine bio je kralj Petar I. Karađorđević i Privremeno narodno predstavništvo budući da nije bilo ustava ni izabranog parlamenta.

Privremeno narodno predstavništvo zamjenjivalo je parlament sve do donošenja Ustava koji će vrijediti za cijelu Kraljevinu SHS. Njegov zadatak bio je donijeti izborni zakon, utvrditi izborni sustav, odlučiti o veličini izbornih okruga te na koji način će se postavljati izborne liste, tj. njegov zadatak je bio pripremanje terena za izbore za Ustavotvornu skupštinu. Jedini problem je bio u tome što je u Privremenom narodnom predstavništvu (PNP) veći broj zastupnika dolazio iz srpskih dijelova države zbog čega se u zemlji provodio strogi centralizam još prije donošenja ustava. Točan broj predstavnika PNP utvrđen je tek krajem siječnja 1919. s ukupno 296 predstavnika.

Prvi parlamentarni izbori raspisani su za 28. studenog 1920. na kojima sudjeluju 22 političke stranke. Na njima je najviše glasova osvojila Jugoslavenska demokratska stranka (JDS) Ljube Davidovića i Svetozara Pribićevića (najčešće nazivana Demokratska stranka / DS/) koja će zajedno s Narodnom radikalnom strankom (NRS) Nikole Pašića upravljati političkom scenom i državom sve do Šesto-siječanjske diktature 1929. kada vlast u svoje ruke preuzima kralj Aleksandar i njemu privrženi ljudi kao što je Petar Živković, koji je preuzeo mjesto ministra unutarnje politike. Nakon parlamentarnih izbora država je 1921. dobila ustav. On je bio kompromis između političkog programa Demokratske stranke, koja je dobila najviše glasova na izborima, s glavnim ideologom, tada ministrom unutarnjih poslova Svetozarom Pribićevićem, koja zastupa unitarnu jugoslavensku državu s jedinstvenom centralistički organiziranom upravom s monarhom (kraljem) na čelu. Te programa Narodne radikalne stranke (NRS) Nikole Pašića, druge po broju dobivenih glasova, koji su od početka tu državu smatrali samo proširenom Velikom Srbijom u kojoj Srbi čine maticu i zato su pozvani da tom državom i upravljaju zastupajući tako velikosrpski hegemonizam i trajnu velikosrpsku politiku koju su povremeno prikrivali unitarističkim frazama.

Prema Vidovdanskom ustavu (28. lipnja 1921.) država se zove Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, koja je parlamentarna monarhija, s time da monarh ima neograničena prava, a ozakonjen je centralizam i unitarizam (u duhu “jedan narod-jedna država”). Položaj Hrvata i drugih naroda, Slovenaca, Mađara, Nijemaca i dr. u državi bio je sve teži pa je i nezadovol- jstvo prema nametnutoj politici centralističko-unitarističkih i velikosrpskih krugova na čelu s kraljem bio sve jači. Jedna od vodećih opozicijskih stranaka bila je Hrvatska pučka seljačka stranka (HPSS) Stjepana Radića, četvrta po broju dobivenih glasova, koja je tražila neutralnu hrvatsku seljačku mirotvornu republiku u granicama države, u konfederaciji sa Srbijom, Slovenijom i Bosnom i Hercegovinom. Nacionalna struktura Kraljevine SHS bila je 39% Srbi, 23,9% Hrvati, 8,5% Slovenci 6,3%, Muslimani 3,3%, Makedonci 4,3%, Nijemci 3,9%, Mađari 4,0%, Albanci 1,6%, Rumunji 1,2%, Turci 0,1%, Talijani i 0,3% ostali. Ukupan broj stanovnika u Kraljevini SHS bio je 1921. godine 12,055.715. Prema istom popisu stanovništva iz 1921. godine, Srba je u Hrvatskoj bilo 24,1%.

U prvom desetljeću Kraljevstva/Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (Kraljevstvo/Kraljevina SHS) među hrvatskim političarima svakako su najznačajniji i najistaknutiji bili Stjepan Radić (1871. – 1928.) i Svetozar Pribićević (1875. – 1936.). Naizgled dvije nespojive političke osobe koje su ipak u jednom trenutku političkog života našle „zajednički jezik“. Naime, Stjepan Radić rodio se u hrvatskoj seljačkoj obitelji kao deveto od jedanaestero djece, svojim upornim radom i učenjem došao je na poziciju vođe „Hrvatskog naroda“ koji je težio osamostaljenju i neovisnosti hrvatskoga naroda, a Svetozar Pribićević, jaka politička osoba, odrastao je uz troje braće (Valerijana, Milana i Adama) u obitelji koja ih je odgajala u dubokoj odanosti prema srpskoj narodnoj ideji. Stjepan Radić će u hrvatskom narodu ostati zapamćen kao osoba koja se zalagala za očuvanje hrvatskog identiteta i samostalnosti u Kraljevstvu/Kraljevini SHS te kao neupitni vođa hrvatskog naroda, kao narodni tribun, kao socijalni mesija, kao reformator suvremenog doba. Radićev i Pribićevićev politički život bio je pun kontroverzi.

Stjepan Radić i brat mu Antun osnovali su Hrvatsku pučku seljačku stranku (HPSS) 1904. godine. Nakon Antunove smrti godine 1919., glavnu ulogu u stranci preuzima mlađi brat Stjepan Radić. Politički program stranke temelji se na prosvjećivanju i gospodarskom razvoju seljaštva, na osnovi hrvatskoga narodnog jedinstva i u skladu s hrvatskim državnim i povijesnim pravom. Stjepan Radić je u svom političkom djelovanju više puta mijenjao taktiku i tražio nove, često sasvim oprečne saveznike, pa čak je na pragu ilegale tražio savjet i od Kominterne. Zbog neslaganja s političkim režimom stranka u prosincu 1920. mijenja naziv u Hrvatska republikanska seljačka stranka (HRSS).

HRSS svoj politički program temelji na republikanskoj državi unutar jugoslavenske države, uređenu na principu federalizma s elementima konfederacije. Njezin socijalni program predviđao je gospodarsko podizanje hrvatskog sela i poboljšanje općega položaja seljaka. HRSS traži neutralnu hrvatsku seljačku mirotvornu republiku u sklopu međunarodno priznatih granica nove jugoslavenske države. Godine 1924. stranka je učlanjena u Seljačku internacionalu (tzv. Zelena internacionala). Nakon parlamentarnih izbora 1925. u ožujku, stranka priznaje monarhiju i centralistički Vidovdanski ustav i ulazi u vladu, a Stjepan Radić postaje ministar prosvjete. S. Radić je smatrao kako će kao ministar prosvjete moći djelovati na neke odluke u vladi, ali kako radikali kao partneri u vladi nisu bili spremni za rješenje hrvatskoga pitanja, 1. veljače 1927. stranka izlazi iz vlade.

Na izborima 11. rujna 1927. godine, HSS nastupa pod imenom Narodna seljačka stranka pokušavajući proširiti svoj utjecaj. Međutim, doživljava pad u broju glasova, što se ogledalo i u manjem broju osvojenih mandata. Nakon parlamentarnih izbora 11. rujna 1927. Stjepan Radić je pokrenuo stvaranje širokog bloka stranaka zasnovanog na obrani demokracije i ustavnosti. Taj Blok demokracije trebali su sačinjavati Hrvatska seljačka stranka, Samostalna demokratska stranka, Demokratska stranka, Savez zemljoradnika i dio radikalskih disidenata. Blok je trebao predstavljati frontu protiv radikala radi njihova rušenja s vlasti. Do stvaranja Bloka demokracije nije došlo zbog unutarnjih nesuglasica u Demokratskoj stranci, o kojoj je najviše ovisio uspjeh te akcije.

Pregovore su nastavila Hrvatska seljačka stranka i Samostalna demokratska stranka, čiji je rezultat bio osnivanje Seljačko-demokratske koalicije (SDK) 11. studenoga 1927. Obje su se stranke obvezale da neće odvojeno sklapati nikakve posebne sporazume s drugim strankama te da jedna bez druge neće ući ni u kakvu vladu. Seljačko-demokratska koalicija može ući u vladu kao cjelina, ali samo u takvu koja bi osiguravala promjenu dotadašnjeg političkog sustava u smjeru demokracije, parlamentarizma i ravnopravnosti. Ovom koalicijom spojila su se do tada „dva smrtna neprijatelja“ koja je vlada iskoristila i odbacila. Ideja o okupljanju demokratskih stranaka u veliki opozicijski blok nije prestala, ona je i dalje bila aktualna.

Svetozar Pribićević bio je tvrdoglav, temperamentan, strpljiv i nepokorljiv, što je bilo vidljivo u njegovu političkom životu. Imao je velik utjecaj u hrvatskoj politici, kreirao je položaj u Kraljevini SHS. On bio je vođa prečanskih Srba u Hrvatskoj, a njegovu političku aktivnost najbolje pokazuju njegove političke uloge. Još kao 25-godišnjak pokreće sa Stjepanom Radićem list Glas ujedinjene hrvatske, srpske i slovenačke omladine, u kojem šire ideju jedinstva Srba i Hrvata. Pribićevićeva politička ideja je od samog početka bila „ideja narodnog jedinstva Hrvata i Srba“, koja postaje temelj njegove političke orijentacije i program njegove praktične političke aktivnosti. Istu ideju zastupao je dvadeset sedam godina svoje političke karijere (1902. – 1929.).

Ova dva najznačajnija političara 20. stoljeća bavila su se položajem Hrvata i Srba u Kraljevini SHS. Naime, Stjepan Radić 1902. godine objavljuje knjigu „Hrvati i Srbi“, u kojoj govori o međusobnim odnosima Hrvata i Srba, dok Svetozar Pribićević u članku „Misao vodilja Srba i Hrvata“, koju je objavio 1897. godine u almanahu Narodna misao, piše kako su Srbi i Hrvati jedan narod bez obzira na njihovu različitost. Političko razilaženje S. Radića i S. Pribićevića leži u tome što je Radić zagovarao hrvatsku samostalnost i uređenje na federativnom principu, a Pribićević se zalagao za jugoslavenski unitarizam. Svetozar Pribićević rano se počeo baviti politikom. U Srpsku samostalnu stranku učlanio se 1902. godine premda se nije slagao potpuno s političkim svjetonazorima te je predstavnike stranke kritizirao i nazivao ih „nagodbenjačkim oportunistima i kao grupaciju koja nije ozbiljan politički činilac“.

U stranci je uređivao i stranački list Novi srbobran. Svetozar Pribićević sudjelovao je u radu Hrvatsko-srpske koalicije, od 1909. bio je vođa te stranke, 1919. bio je utemeljitelj Demokratske stranke čiji je vođa bio Ljuba Davidović, a čiji je program bio temeljen na unitarnoj jugoslavenskoj državi s centralističkim ustrojem. Zbog neslaganja s Ljubom Davidovićem te razilaženju u političkim svjetonazorima napušta Demokratsku stranku i osniva svoju Samostalnu demokratsku stranku (SDS 1924.). U stranci kao istinski vođa zagovarao je centralizam i jugoslavenski unitarizam. Iako je SDS bila u načelnoj opreci s politikom Narodne radikalne stranke, zaključila je s njom politički savez Nacionalni blok, koji je samo u godini dana (1924./1925.) formirao četiri vlade, poznatije kao Pašić – Pribićević vlada. Ono što ih je povezivalo, bio je centralistički sustav utemeljen na Vidovdanskom ustavu (1921.).

Sudjelovanje u vladi Nacionalnoga bloka omogućilo je Pribićeviću i njegovim samostalcima ostajanje na vlasti u trenutku kad se u Narodnoj skupštini formirao snažan Opozicijski blok. Izgleda kako Svetozar Pribićević nije mogao naći neku umjerenu struju u svom političkom djelovanju, kao da je u svemu pretjerivao, pa je tako i u zagovaranju unitarizma i centralizma bio toliko uporan u njegovoj provedbi da je Stjepana Radića i ostale stranačke pristaše HRSS-a dao privesti i zatvoriti. Stjepan Radić upravljao je strankom iz zatvora te nije htio odustati od svoje republikanske ideje sve dok kralj 1. prosinca 1925. nije primijenio Obznanu i na pristaše HRSS-a. Većinu članova vodstva stranke vlada je uhitila i utamničila te ukinula rad njena glasila Dom.

Sukob između S. Radića i S. Pribićevića prestao je tek sa Seljačko-demokratskom koalicijom. Do takvog saveza je došlo zato što su S. Radića i S. Pribićevića izigrali vlada i kraljeva politika te su shvatili kako politiku i stanje u državi mogu mijenjati jedino jakom opozicijom koja će „stiskati“ vladu i njene odluke. Dva dojučerašnja politička protivnika vidjela su u velikosrpskoj politici izvor permanentne političke i državne krize, koju su mislili ukloniti najprije traženjem dosljednog provođenja ustava i poštovanjem zakona. Kad su shvatili kako se primjenom centralističkog ustava ne može suzbiti velikosrpska dominacija, Radić i Pribićević najprije su zatražili reviziju, a zatim i uklanjanje centralističkog Vidovdanskog ustava.

Sporazumom između Stjepana Radića i Svetozara Pribićevića završeno je razdoblje dugogodišnjih sukoba i žestoke političke borbe između njih kao nositelja dviju suprotstavljenih koncepcija. Proces približavanja Svetozara Pribićevića Stjepanu Radiću započeo je u sklopu šire akcije formiranja Bloka demokracije, a završio je stvaranjem koalicije samo njihovih stranaka. O Seljačko-demokratskoj koaliciji Pribićević je pisao: „Nas je ponovno zbližilo i sjedinilo duboko uvjerenje da ćemo samo udruženim snagama moći da se borimo protiv prevlasti iz Beograda i osigurati jednaka prava za sve Srbe, Hrvate i Slovence u zemlji i tako učiniti da trijumfuje demokracija.“

Seljačko-demokratsku koaliciju druge stranke nisu dočekale dobrohotno. Najviše joj je zamjerala Hrvatska stranka prava i Hrvatska federalistička seljačka stranke (HFSS). Federalistima je smetala Pribićevićeva suradnja s Radićem jer je time oslabljena njihova stranka, a na budućim izborima ova im je koalicija oduzimala glasove. Povezivanje HSS-a i SDS-a nije im odgovaralo jer su na taj način gubili inicijativu za stvaranje prečanske fronte. Isto tako, suradnja s Pribićevićem jačala je Radića te od HSS-a i SDS-a stvarala političku snagu pokraj koje druge stranke u Hrvatskoj nisu imale nikakve šanse.

Nakon stvaranja SDK, federalisti napadaju Radića zbog nedosljednosti jer se udružio s donedavno svojim najvećim protivnikom. S druge strane, iako je u načelu mogao podržati borbu SDK protiv srbijanske hegemonije, HFSS je smatrao da SDK nema konkretan politički program kojim bi ostvario svoj cilj. Taj bi se program trebao temeljiti, naravno, na federalističkim načelima. Negativan stav prema SDK zauzela je i Hrvatska stranka prava. Njoj se nikako nije sviđala koalicija Samostalne demokratske stranke i Hrvatske seljačke stranke. Čelnici HSP-a su i dalje bili u uvjerenju kako je S. Radiću mjesto u Hrvatskom bloku. Na skupštini Hrvatskog bloka Ante Pavelić je govorio o kontribuciji te se osvrnuo na SDK, za koji je izjavio da je običan „švindl“ (prijevara) te „kako se na vrbovu klinu ne voze kola“. Prema Anti Paveliću, taj vrbov klin bio je Stjepan Radić, a zabijač tog klina u hrvatski narod je bio Svetozar Pribićević.

Hrvatska pučka stranka ocijenila je SDK kao „konkubinat ili priležništvo“. Radićev položaj u SDK ocijenjen je kao nepovoljan u odnosu na Pribićevića. Stjepana Radića su radikali nekoliko puta pokušali uvući u vladu obećavajući mu različita ministarstva. Radić je te ponude kategorički odbijao prijeteći da će, ako režim i dalje bude pokušavao razbiti SDK, tj. HSS i SDS,„za čas stvoriti jednu stranku, jer smo mi u stvari jedna stranka“. Radikali su, kao protutežu SDK, pokrenuli osnivanje Hrvatske narodne stranke, čiju bi jezgru činili hrvatski industrijalci, trgovci i novčari te nekoliko disidenata HSS-a.

Tu akciju onemogućio je Ante Trumbić, s kojim su hrvatski gospodarstvenici oko Vladimira Arka bili povezani. Trumbić je shvatio da je ta akcija usmjerena protiv njegova konkurenta Stjepana Radića, ali nije želio omogućiti režimu u Beogradu da ga uništi budući da njegov HFSS ne bi od toga imao nikakve koristi. Ni drugi pokušaji razbijanja SDK nisu dali rezultate. Seljačko-demokratskom koalicijom nije bila zadovoljna ni vlada jer su to bile dvije najjače stranke u državi koje su bile nezadovoljne radom vlade. Seljačko-demokratska koalicija je djelovala organizirajući javne skupove i oštro istupajući u Skupštini protiv vlade. Izvanredna borbenost ove stranke manifestirala se u svim jakim akcijama u kojima su nastupala oba predsjednika (Radić i Pribićević).

Boreći se protiv velikosrpskog hegemonizma, SDK je zahtijevala ravnopravnost i jednakost svih dijelova države u zakonodavnom i financijskom smislu, poštovanje ustava i osnovnih demokratskih načela. HSS se nakon povratka u oporbu vratio na koncepciju složene države, ali je pri sklapanju saveza sa SDS-om to pitanje zaobiđeno te u prvim mjesecima postojanja SDK vodi političku borbu pozivajući se na ustav. Međutim, postajući sve svjesniji biti srbijanske politike, sredinom veljače 1928. Pribićević govori o povećanju teritorija oblasti s proširenom autonomijom, koja bi se mogla regulirati i revizijom ustava. Ovu Pribićevićevu ideju Radić je konkretizirao rekavši da Hrvatska, Slavonija i Dalmacija moraju biti jedna oblast, a cijela država imala bi tri do četiri oblasti. Tako je Seljačko-demokratska koalicija ponovno postavila pitanje državnog uređenja. SDK oštro napada vladu optužujući pojedine ministre, kako za nedemokratske metode tako i za korupciju. Ponovno postavljanje pitanja o državnom uređenju i napadi SDK na vladu pojačavali su opću političku napetost u zemlji. Borba Seljačko-demokratske koalicije za građansku i financijsku ravnopravnost (u prvom redu poreznu) svih dijelova zemlje dala je novi zamah političkom životu, koji se sad otvoreno bori za osnovne demokratske principe.

Sukob Seljačko-demokratske koalicije i Radikalne stranke vidljiv je iz stranačkog glasila Samouprave, koja odgovara na napade HSS-a i SDS-a: „Jednakopravnost prečanskih krajeva sa Srbijom su parole prikrivenih i podmuklih separatista.“ Govori o „nazarenskoj strpljivosti srbijanskih političara“ i prijeti da vođe prečana mogu „dočekati sudbinu mačeta, koje je zaboravilo, da i strpljenju njegovoga gazde ima kraja”. Pribićević uzvraća: „Današnje srbijanske stranke uzele su svu vlast u svoje ruke i gnjave prečanske krajeve na bezdušan način. Otjerali su sve Hrvate u opoziciju, a od prečanskih ljudi uzimaju samo one koji im kuluče. Borba, koju smo poveli, samo je blijeda slika one, koju ćemo produžiti ako se ovaj režim nastavi.“

Na koji način se vlada obračunala s dvojicom „najvećih protivnika“ režima, Stjepanom Radićem i Svetozarom Pribićevićem? Puniša Račić, član Narodne radikalne stranke, je 20. lipnja 1928. pucao u beogradskoj Narodnoj skupštini na članove HSS-a te Stjepana Radića i Svetozara Pribićevića. Stjepana Radića je ranio, a Svetozara Pribićevića nije pogodio, već je ubio Đuru Basaričeka. Stjepan Radić umro je 8. kolovoza 1928. u svojoj kući u Hercegovačkoj ulici. Svetozara Pribićevića nisu ubili, ali su se s njim obračunali na drugačiji način. Atentat u beogradskoj Skupštini bio je posljedica posve nedemokratskog i nasilnog ozračja u toj državi, odnosno prisilne centralizacije tadašnje višenacionalne države u kojoj su Srbi htjeli imati apsolutnu prevlast nad ostalim narodima. Ubojstvo hrvatskih zastupnika usred parlamenta bilo je očit dokaz nemoći tadašnje politike da riješi nacionalne probleme. Bilo je to vrijeme velike represije i ugnjetavanja svih manjinskih naroda. U to je vrijeme kao uobičajena pojava zaživjelo svakodnevno batinanje seljaka, odnosno višetjedno zatvaranje ljudi bez suđenja zbog, primjerice, psovanja kralja u krčmi.

Žandari bi isprebijali, pa u zatvor odveli svakog tko bi progovorio riječ protiv tadašnjeg režima. Nakon atentata na hrvatske zastupnike, u Hrvatskoj je, ali i u mnogim drugim dijelovima Jugoslavije, zavladalo veliko nezadovoljstvo i ogorčenje tim režimom. Vrlo nezadovoljni bili su i predstavnici zapadnih zemalja koje su i stvorile Kraljevinu SHS (Engleska, Francuska...). To nezadovoljstvo vidljivo je u stranim novinama. Kralj Aleksandar nekoliko mjeseci nakon atentata, 6. siječnje 1929. godine uveo je diktaturu.

Proglašenjem Šestosiječanjske diktature 1929. Narodna skupština je raspuštena, a rad stranaka i stranačkih listova zabranjen. Svetozara Pribićevića u svibnju 1929. uhitili su na željezničkom kolodvoru u Beogradu. Prvo je bio interniran u selo Brus (podno Kopaonika), a potom je potkraj srpnja 1931. otputovao u Prag, gdje je i umro 1936. godine. Prije smrti objavio je knjigu „Diktatura kralja Aleksandra“ u kojoj je objasnio na koji je način djelovala vlada u međuraću. Hrvatska seljačka stranka i SDS obnavljaju svoju djelatnost 1932. godine. Početkom studenoga 1932. Seljačko demokratska koalicija objavljuje Zagrebačke punktacije, koje potpisuju i Ante Trumbić i Mile Budak. Vladko Maček u svojim memoarima kaže „da se bojao da će se nakon odlaska Pribićevića, njenog osnivača i neprikosnovenog vođe, Srbi iz SDS vratiti na unitarističke pozicije koje je Pribićević zastupao do 1927.“, ali to se nije dogodilo. Ostali su vjerni saveznici sve do 1941. godine.