Nenad Moačanin (68), turkolog, rođen je u Zagrebu gdje se i školovao. Diplomirao je povijest na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i orijentalistiku u Sarajevu. Od 1978. do 1992. radio je u JAZU/HAZU, Zavodu za povijesne znanosti, a poslije kao docent i profesor na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu (Hrvatska povijest u ranom srednjem vijeku), a pri Odsjeku za orijentalistiku i hungarologiju predavao je islamsku civilizaciju, osmansku paleografiju i diplomatiku. Član je i suradnik HAZU. Kao znanstvenik, uz ostalo, bavio se migracijama u vrijeme Otomanskog Carstva i poviješću hrvatskih zemalja pod osmanskom vlašću.
Tko su Vlasi?
Vlasi su zapravo slavenski naziv za Romane. Na poljskom jeziku Italija se kaže Włochy. To su brojni slojevi raznoraznog starobalkanskog stanovništva koji su bili romanizirani u cijelosti ili djelomično na razne načine u raznim dijelovima te regije. Oni u 14. stoljeću počinju gubiti taj romanski jezik tako da su se zadržale vrlo male skupine koje ga govore, na primjer, na Ćićariji u Istri ili skupine u Epiru u Grčkoj. U Makedoniji ih ima još u planinama. Ali oni gube taj jezik. Neki ga nikad nisu ni usvojili, poput Albanca. Oni nikad nisu jezično ni bili romanizirani. Vlasi su vrlo različite skupine, najjača poveznica za njih je kulturološka; način života, proširena i kompleksna obitelj, krvna osveta, otmica djevojke i takvi elementi. To je čvrsta jezgra patrijarhalnog društva, i to posebno patrilinearno da se srodstvo računa primarno po muškoj liniji itd.
Vlasi nemaju tradicije države jer su prije svega bili bezbroj plemena, i nemaju svoje autokefalne crkve, specifične, nemaju svoje gradove, nemaju svoju elitnu kulturu, sezonsko migriranje. Ljeti se sele na ljetnu ispašu, a zimi su u dolini.
Vlasi žive posve u simbiozi s državnim organizmima koji se uspostavljaju, ostacima bizantske vlasti, slavenskim plemenima koja osnivaju države itd., ovisno o tome u kojem se okruženju nalaze, koja ih crkva uspijeva obuhvatiti. Tako oni već prilično rano počinju imati dvostruki identitet; najdublje svoje, vlaško, u jezgri, a pomalo su aneks postojeće vlasti koja ima državu , koja ima crkvu, elitnu kulturu, gradove itd.
U Srbiji i Hrvatskoj bilo je Vlaha i prije osmanskih osvajanja?
Imamo starohrvatske Vlahe, srednjovjekovne, kojih je bilo jako puno i koji se vide po popisima poreza koje su objavili profesori Josip Adamček i Ivan Kampuš. U onoj staroj jezgri Hrvatskog Kraljevstva u 15. stoljeću pola stanovništva su Vlasi. To su stari Vlasi koji su se potpuno apsorbirali u hrvatski korpus još tada. Zvali su se Valahi, latinski je tako pisalo, izvori su na latinskome. To su raniji Vlasi, još od 12. stoljeća. Oni su se potpuno kroatizirali u razvijenom i kasnom srednjem vijeku. Morlaci su iz kasnijeg razdoblja, oni su u vezi s Turcima. Što se tiče srednjovjekovnih Vlaha u Srbiji kojima Dušanov zakonik zabranjuje ženidbe i miješanje sa Srbima, oni postaju Srbi.
Osmanska osvajanja izazvala su velike migracije, posebno Vlaha na današnji prostor BiH i Hrvatske?
Iz ugla hrvatske povijesti to počinje oko 1400. godine, prvi sudari s Osmanlijama. Već prije, poslije Kosovske bitke 1389., počinje komešanje i prilične mase populacija balkanskih stočara počinju se pomicati, ne zbog toga što su ih Turci gonili nego oni traže sigurnije i atraktivnije krajeve za život. Mnogi su od njih u pomoćnoj službi poluvojnih odreda pod osmanlijskim zapovjedništvom i zauzvrat uživaju određene porezne olakšice, prije svega plaćaju novčani godišnji paušal u protuvrijednosti jednog zlatnika, dukata, po domaćinstvu. Za to vrše razne pomoćne službe.
Je li primanje Vlaha u pomoćne službe bilo moguće zbog toga što je osmanska država u biti bila tvorevina s vojnim ustrojem?
Osmanska država koja je postala carstvo od vrha do dna je vojna organizacija, nastala negdje oko 1300. u sjeverozapadnoj Maloj Aziji kao jedna kneževina lokalnih kondotjera koji su naprosto živjeli od rata i ni od čega drugoga. Iznajmljivali su se u službu većih i jačih pa i sami jačali polako i tako vrlo vješto i spremno apsorbirali sve moguće institucije kao što su one tradicionalne iz centralne Azije, stare turske plemenske, a zatim i klasične institucije islamskih država plus bizantske ustanove plus raznorazne pravne i socijalne elemente balkanskih država. I sve su to vrlo spretno i uspješno povezali i razvili jedan mehanizam koji je u prvih 200-250 godina njima jamčio ekspanziju jer, i kad gube bitke, uvijek iznova imaju nove vojnike. Srednjoeuropske sile, Ugarska, i zapadne sile nisu funkcionirale na taj način. Kršćanska zapadna sila u to se vrijeme bazira ili na vitezovima ili na najamnicima. A jedni i drugi su nedisciplinirani, ne slažu se međusobno, ne priznaju vodstvo, postavljaju pretjerane zahtjeve da im se plati itd. Ako pohod propadne, teško ih je opet okupiti. Osmanlije, s druge strane, funkcioniraju kao podmazana mašinerija, koja se sama obnavlja preko ratnog plijena i preko danka u krvi, tzv. devširme, janjičara. Poslije se mijenja odnos snaga jer na Zapadu počinje tehnički i znanstveni napredak koji oni ne mogu pratiti. I kad taj napredak zahvati vojnu sferu, Turci počinju zaostajati.
Kakve privilegije dobivaju Vlasi pod Osmanlijama i kako ih oni koriste?
Ne smatram da su to privilegiji u onom smislu da su zapisani u nekim poveljama, toga nema. Osmanska država njih tretira kao bilo koje podanike s tim što je na jedan specifičan način reguliran njihov status. Oni su obična raja, ali su ipak raja na drugi način, oni ne daju desetinu žita jer ga nemaju, uglavnom se bave stočarstvom. Oni plaćaju paušal jedan dukat i moraju služiti u društvu koje je krojeno po bliskoistočnim tradicijama, meritokratsko, dakle pozicije se ne dijele po rođenju nego po zaslugama. Obveza Vlaha je naturalna renta, novčana i radna. Naturalnu nemaju, novčani je paušal, a radna je u vidu službe za vojsku velika. Država ne treba sve njih, ima ih nekoliko milijuna na Balkanskom poluotoku, nego određeni broj ide u pomoćne službe na smjenu, odnosno idu samo vlaški starješine, knezovi, primićuri, lagatori itd. Samo oni imaju dokumente, berat, da vrše državnu službu za vojsku. Berat je isprava o imenovanju na službu. To ima samo jedan malobrojni njihov vodeći sloj, a ostali vrše službu prema potrebi, gdje ih trebaju i kada ih trebaju. Oni su rezerva, naravno da oni nisu na prvim linijama, nego u pomoćnim službama, pri komori, sijeku šumu, čuvaju puteve, ono što zovemo logistika. Ali Vlasi se upuštaju i u pljačkaške provale vrlo često. Naročito ih sandžak-begovi kao vrhovni zapovjednici često koriste u trajnom malom ratu na granici i vode ih u provale. Glavni je cilj zarobljavanje ljudi i stoke dok se ljude prodaje kao robove ili, ako su zarobljenici istaknuti, onda se za njih traži otkupnina. To se isto isplati, a stoka je uvijek atraktivan plijen.
Na koja se područja naseljavaju Vlasi?
Oni se naseljavaju pretežno na područja koja su iz raznih razloga ostala pusta. Jedan važan element osmanske politike jest da ih koriste za kolonizaciju, netko mora obraditi zemlju, naravno. Osmanlije su najsretniji ako mogu dobiti klasičnu raju koja će plaćati danak, naturalnu rentu spahijama, koji su izvježbana konjica u provinciji za razliku od središnjih trupa koje imaju svoju konjicu. Međutim, Osmanlije nemaju koga dovesti. Oni nastoje nagovoriti izbjeglo stanovništvo da se vrati, neki se i vraćaju, čega je dosta bilo u Hercegovini, ne ovdje. U Hrvatskoj jedan veliki dio plemstva, kako ne može braniti svoje posjede, organizirano preseljava svoje kmetove. Tako su gradišćanski Hrvati završili u Austriji. Zato je prezime Horvat najčešće u ovim krajevima. Ono što je danas Slavonija, to ostaje pusto i prazno, jednostavno ne mogu pronaći nikoga koga bi naselili, a Vlasima će to dobro doći. Ako je uništena zemljoradnja, trava raste i za stoku je to dobro. Dolaze oni to koristiti. Tako se od 20-ih do 50-ih godina 16. stoljeća stvara osnovni obris buduće etničke karte kakva je bila donedavno. Samo jedan manji dio Vlaha ide na tragu glavnih pohoda centralne osmanske sile, kad Sulejman ide na Beč pa se pojavljuju u Podunavlju, istočnoj Slavoniji, na našem krajnjem istočnom dijelu, u Dalju, Erdutu i Vukovaru.
To je specifičan slučaj. A zapadna Slavonija prilična je pustoš i ničija zemlja, pa onda Lika, Kordun, Banija, sjeverna Dalmacija, tada se stvaraju obrisi etničke karte. U tim područjima i Dalmaciji već su postojali Vlasi, ali katolički, koji su jednom nogom u hrvatskom identitetu. Nisu to oni stari Vlasi, koji su se toliko asimilirali da ih se više ne vidi, nego su to novi Vlasi, ali katolici. Već od sredine 18. stoljeća njihov identitet nije više morlački nego primarno hrvatski. To je jako zanimljiv redoslijed, kako se razvija kao samoidentifikacija?!
Koji su osmanski vladari davali povlastice Vlasima i koji su prema njima bili blagonakloni?
Mehmed Osvajač, koji je zauzeo Bosnu, njegov nasljednik Bajazit II., pa Sem I., Sulejman Zakonodavac Veličanstveni, koji je najvažniji od svih, ali i njegovi nasljednici koji su manje važni, davali su povlastice Vlasima. Odredbe o Vlasima i njihovu statusu kao neki zakonski propisi ne postoje. Država počiva na šerijatskom pravu koje izlazi iz vjerskih načela, to je teokratska država i šerijat je jedini zakon, nema drugih zakona. Zakone u praktičnom smislu oni tretiraju kao neke podzakonske akte, administrativne uredbe – što trebaju plaćati Vlasi, a što raja. To nisu pravi zakoni, nego uredbe sa zakonskom snagom. Zakon je samo jedan, Kuran, tradicija o Muhamedovim izrekama. Ostalo su razne pravne prakse na terenu kakve su bile ili su se stvarale ad hoc pa se nastoje harmonizirati koliko-toliko sa šerijatom. Kako je to često protiv šerijata, određenim pravnim trikovima i akrobatikom to se usklađuje, pa tako i propis o Vlasima. Propisa o Vlasima ima još od 15. stoljeća, a najviše u 16. stoljeću. Tako se regulira njihov status, ali samo status malog broja onih koji imaju vojna zaduženja, dok je velika većina njih izvan tih odredaba, služe kao rezerva za vojne potrebe.
Jesu li Vlasi prelazili na islam?
U konačnoj bilanci dosta ih je prešlo na islam. Iako to nekima ne zvuči dobro, ali bosanski muslimani su sasvim sigurno jednim, ne beznačajnim dijelom, podrijetlom od Vlaha, islamiziranih Vlaha. Na prostoru koji se na starim kartama do 19. stoljeća zvao Turska Hrvatska, kasnije Bosanska krajina, do Vrbasa, uglavnom su islamizirani Hrvati. Ali, oni dublje, dalje, pogotovo u Podrinju i istočnoj Hercegovini su islamizirani Vlasi.
Koji je identitet Vlaha koji će poslije postati Srbi?
Govorimo o 15. i 16. stoljeću. Što se tiče novovjekih Vlaha, najviše ih je pravoslavnih. Oni u svakom slučaju imaju manje svećenika, manje crkava, manje manastira nego što ih ima u Srbiji i na koncu se naseljavaju na područjima na kojima Pravoslavne crkve nije bilo. Međutim, to nije nikakva autokefalna pravoslavna crkva, nego su aneks Srpske pravoslavne crkve... Kako vlasti pregovaraju s Vlasima da prijeđu služiti na kršćansku stranu, oni se danas predstavljaju kao Vlasi, sutra kao Srbi, prekosutra opet kao Vlasi, njima to ne predstavlja problem. To je pragmatično. S romantizmom sve to srasta, okoštava, ali vrijeme od 15. do 18. stoljeća uglavnom je doba vrlo fluidnih identiteta.
No Vlasi prelaze granicu i stavljaju se u službu Austro-Ugarske? Kako do toga dolazi i kada?
Prve skupine koje prelaze u službu Habsburgovaca su skupine koje su krenule iz istočne Hercegovine i dospjele su oko 1530. na područje koje se zove Slavonija, ali ih nitko nije htio. Plemići ih nisu htjeli jer nisu bili raspoloženi da njima služe. Onda ih vladar Ferdinand I. Habsburški (Ferdinanda je 1. siječnja 1527. hrvatsko plemstvo na Saboru u Cetingradu izabralo za hrvatskoga kralja očekujući da će Hrvatsku braniti od Turaka, a biraju ga i neki pobunjeni ugarski plemići. U građanskom ratu Ferdinand je pobijedio Ivana Zapolju, nap.a.) uzima na svoj posjed u Kranjskoj koji se zove Žumberak i tamo ih naseljava. Uključivanjem Žumberka, koji je bio dio Kranjske, u krajiški obrambeni sustav on jednostavno prelazi u Hrvatsku. Biskup Petar Petretić uspio je pridobiti te Vlahe za uniju s Katoličkom crkvom sredinom 17. stoljeća. Grkokatolička zajednica na Žumberku ne voli da im netko kaže da su prije 500 godina bili Vasi u istočnoj Hercegovini... To je prva skupina.
Što su Vlaški statuti?
Statuta Valachorum je zapravo kodificirani i fiksirani zakon, koji donosi vladar (Ferdinand II. 1630., nap.a.) Postoji nacrt jednog sličnog dokumenta u spisima Hrvatskog sabora. Hrvatski staleži, plemstvo, nastojali su napraviti svoju verziju zakona koji bi i njima i Vlasima više odgovarao nego vladarov statut, ali to nije prošlo, ostalo je na razini nacrta. Taj nacrt zakona hrvatskog plemstva Vlasima je nudio veća prava nego Statuta Valachorum, koji se odnosi samo na područja u Slavoniji, između Save i Drave. Statuta Valachorum ne odnosi se južnije, do Like.
Vlasi ostaju na području Vojne krajine i poslije oslobodilačkih ratova?
Ostaju gdje su bili i njihov se broj povećava. Sad se uključuju i oni koji su bili na turskoj strani, kojih je dosta više od onih koji su prije prešli granicu. Ali sve to zahvaća Vojna krajina, taj prostor Habsburgovci iz pragmatičnih razloga pretvaraju u Vojnu krajinu. Istina je da pojas te Vojne krajine ide uz granicu, ali najedanput imate kao neku anomaliju, područje zapadne Slavonije, koje nepotrebno ide gotovo do Drave.
Kako obični krajišnik živi nakon Vlaških statuta u zapadnoj Slavoniji?
Gazda kuće nije plaćen, ali zato ne mora plaćati nikakav porez. Vlasi su i logistika i vojnici u užem smislu riječi, u 18. stoljeću, kada su posrijedi sitni sukobi. Njih tek u 18. stoljeću uniformiraju pa ih šalju u europske ratove, to je novija pojava, toga nije bilo dok su ovdje bili Turci. U 18. stoljeću to se potpuno pretvara u nešto drugo. Jelačić ih poslije vodi u Mađarsku.
Srpska pravoslavna crkva odigrala je veliku ulogu u stvaranju srpskog identiteta Vlaha, zar ne?
Odigrala je važnu ulogu u tom prijelazu iz te amorfne, arhaične turske faze na sređeniju u 18. stoljeću. Kad stiže prosvijećeni apsolutizam Marije Terezije (1717.-1780.), sve se uređuje. Srpska pravoslavna crkva dobiva svoju visoku hijerarhiju u okvirima Habsburške Monarhije koje prije nije bilo, patrijaršiju u Srijemskim Karlovcima. Patrijarh nije više na Kosovu, tamo daleko, nego je u Ugarskoj, u panonskoj Hrvatskoj, tu je. Onda on gleda, vidi, ima suvjernika i treba ih malo bolje približiti i privezati uz Srpsku pravoslavnu crkvu, osvijestiti. To djeluje, to je jedan korak k integraciji u srpski korpus. Uz ukorjenjivanje visoke hijerarhije Srpske pravoslavne crkve, više ne u Turskoj, nego u Ugarskoj, dolazi do stvaranja kulturne elite. Dositej Obradović, prosvjetiteljska strujanja... Pismenost je na nuli, ali počinju prvi skromni koraci, knjige se tiskaju i pomalo se širi pismenost, od središta do središta. Onda je s romantizmom i Vukom Karadžićem u 19. stoljeću došlo konačno formiranje vlaškoga identiteta kao srpskoga.
Zašto Srbi u Hrvatskoj imaju podvojen identitet?
Prije 19. stoljeća nema koncepcije velike Srbije, postoji onaj arhaični srpski srednjovjekovni identitet, koji još miriše na Bizant, imaju pojam carstva kao da je patrijarh ujedno srpski car, tako nešto. To su nevjerojatni fenomeni. Korijen sukoba i nevolja je u 20. stoljeću.
Kakvi vam se kao povjesničaru nameću zaključci u kontekstu priče o Vlasima?
To je jedna pojava u nizu drugih pojava koje su obilježile hrvatski rani novi vijek, jedna od najvažnijih, s najdubljim učincima i u nekom dobrom ili manje dobrom smislu. Ta je pojava odigrala bitnu ulogu u predmoderno doba ranog novog vijeka u procesu stvaranja neke baze, preduvjeta, za modernu hrvatsku nacionalnu integraciju koja će ići takvim tokom kakvim je išla. Nitko ne može reći što bi bilo bez turskih ratova, bez doseljavanja Vlaha i kako bi to izgledalo. Da nije svega toga bilo, pitanje je bi li se primorska Hrvatska i ove županije na sjeveru tek tako spojile i bi li se spojile ove županije dalje na istok. Pitanje je bi li bez svega toga hrvatska granica bila na Dunavu, nitko to ne zna?! Imali smo uza sve gubitke, ljudske i materijalne, veliki kulturni procvat Dubrovnika koji je neizmjerno profitirao na svemu tome i to isto ide u hrvatsku kulturu i identitet kao jedan veliki plus. Sve to je najbolje, koliko je moguće, skromno promatrati, događaje treba registrirati, ne zalaziti previše u neke rasprave, osuđivati ili slaviti, imamo što imamo.
I uvijek i svaki dan izvještaj o srpskoj povijesti, “kulturi” i politici. VL kao filijala Kurira u Hrvatskoj pazi da ispuni kvotu da u svakom izdanju barem ima 50% tema o Srbiji imajući u fokusu “zbližavanje” s tom susjednom zemljom (ništa drugo nije) na jugoslovenskoj osnovi. Dodatno na svaku kritičnu temu čitatelj doživljava hrpu prosrpski i antihrvatski komentara. Tako se stvara dojam da čak Hrvati omalovažavaju i vrijeđaju svoju domovinu u korist Srbije. Nije potrebno biti analitičar kako bi se shvatilo da je navedeno “trolanje” tj. manipulacija u režiji redakcije Večernjeg lista. Ohrabrujuće je da su brojke nemilosrdne, hrvatski narod prepoznao je to petokolonaštvo; tiraža pada, hrvatski Kurir se polako ali sigurno gasi ...