Jesmo li humani kako volimo misliti o sebi nakon spektakularne akcije za malu Milu ili ta humanost tek povremeno dosegne neslućene razmjere? Jesmo li jednako spremni izdvojiti novac u slučaju oboljele djece od spinalne mišićne atrofije i o čemu sa psihološkog i sociološkog aspekta ovisi da ćemo za jedno dijete dati novac, za drugo bolesno manje ili uopće nećemo? Zašto manje izdvajamo za djecu iz domova iako znamo da i njima krov nad glavom nakon 18. znači i život i zdravlje jer idu na vjetrometinu života bez ikoga svoga?
Psihologinja Mirjana Krizmanić ističe da građani vole imati dojam da su nešto dobro učinili, a da ih puno ne košta, ni vremena, ni truda. Radije će mnogi nešto platiti za djecu iz doma i imati mirnu savjest nego baviti se njima, izvesti ih van.
Dat će novac, ali ne i trud
– Razumijem da ljudi misle ako nešto plate da su nešto učinili iako je vrednije dati svoje vrijeme, trud i znanje za nekog, ali na to su manje spremni. Ne vidim da se u nas radi na popularizaciji brige za druge, nitko ne reklamira dobročinstvo, a tako se mladi uče da je red pomoći drugima u nevolji – kaže Krizmanić. Hoće li se više skupiti novca za jedno bolesno dijete u odnosu na drugo ovisi, dodaje, i o atraktivnosti slučaja.
Video - Mila Rončević u pratnji roditelja odlazi na liječenje u Ameriku
– Vidite jedno lijepo dijete, krasne crne okice. Ako je atraktivno, veća je šansa da će se skupiti više novca. Davanje pomoći ovisi i o atraktivnosti pojedinca, a trebalo bi ovisiti o stanju pojedinca, koliko je teško osobi ili djetetu koje je samo i napušteno. Teže je očekivati da će građani dati jednako novca za djecu i osobe s invalidnošću jer još imamo predrasuda prema njima – ističe Krizmanić.
Socijalna psihologinja Željka Kamenov govori da će ljudi prije pomoći konkretnoj osobi s fotografijom, imenom i prezimenom, nego skupini i puno je veća šansa da će pomoći malom, nevinom djetetu koje izaziva poriv kod ljudi da mu se pomogne. Najveća šansa je da će ljudi uplatiti novac, a već je zahtjevnije za većinu otići nekom pomoći, makar odnijeti staru odjeću.
– Pojedinačne povremene akcije daju nam povratnu informaciju da smo čovječni i dobri, ne traže puno od nas, a puno dobivamo. Postoje ljudi koji redovito izdvajaju novac i trud u humanitarne svrhe, ali to nije tipično za našu kulturu, nego horuk-akcije. Kad je nešto aktualno ljudi će se angažirati za konkretni slučaj ako ne traži puno truda. Nema u našoj kulturi kao u zapadnima humanitarnog rada, što je povezano i sa socioekonomskim statusom jer ljudi misle – tko meni pomaže, nemam ni ja novca – kaže Kamenov. Humanost koja se, kao u slučaju male Mile, pokazuje i fotografiranjem uplatnica i objavljivanjem na Facebooku, ovako komentira:
– To je stvar grupnog pritiska, postavljena je norma: ako si čovjek, pomoći ćeš. Pokazivanje uplatnica je samoreklama da se pokažeo “evo, i ja sam čovjek i na pravoj strani”.
Sjećamo se slučaja djevojke za koju je jedan par nakon što je morala napustiti dom izdvajao mjesečno 5000 kn, ali nisu htjeli da se dozna tko su oni.
– Pravi altruizam nije motiviran društvenim priznanjem, već željom da se pomogne drugom, iako to nitko neće znati, iako ćeš se žrtvovati i nećeš dobiti priznanje, ali ćeš se osjećati dobro. Često pomažemo zbog socijalno poželjnih razloga da se vidi da smo dobri – kaže Kamenov.
Tradicionalna solidarnost
Sociolog Siniša Zrinščak ističe da u nas prevladava tradicionalna solidarnost na razini obitelji, prijatelja ili lokalne zajednice. Hrvatska nema tradiciju da se dobrovoljno davanje i angažman za druge uspostavi izvan uskog rodbinsko-prijateljskog kruga.
– Po nizu istraživanja smo na začelju koliko se volontira, daje i solidarizira na organiziranoj osnovi i izvan tradicionalnih krugova. Pojedinačne akcije su ad hoc akcije i uspjeh im ovisi o nizu faktora, koliko će se netko angažirati, a ako su u pitanju djeca i medijska kampanja, solidarnost je puno veća. Zato neke uspiju spektakularno, a puno ih ostane nerealizirano. Civilno društvo nije razvijeno, nemamo povjerenje u institucije, pa se pitamo što će biti s novcem. Moderno društvo ne može ostati na takvim načinima pomaganja, nego sustavnijim i organiziranijim s kulturom povjerenja u institucije i civilno društvo – kaže Zrinščak.
Za stipendiranje djece iz domova u 10 godina skupilo se malo više od 20 milijuna kuna, a još manje za djecu kojoj nakon 18. treba trajniji krov nad glavom od dvije godine u stambenim zajednicama, kad je već država bešćutna.
– Tom djecom se sustavno ne bavimo, nego imamo pojedince i dobrovoljne akcije. Nemamo podataka za djecu iz domova koliko stambene zajednice zadovoljavaju njihove potrebe i što bude s njima poslije – kaže Zrinščak.