Radila za Haag pa se zaposlila u Mesićevu uredu

Državni vrh Hrvatske nije u ovom trenutku sklon pokretanju istrage koja bi utvrdila istinu o (ne)zakonitostima u dilanju tisuća tajnih dokumenata, državnih tajni i povjerljivih transkripata Haaškom sudu. Priča o istrazi pokrenuta je kao jedan od amortizera velikom nezadovoljstvu nakon presuda hrvatskim generalima. No, vlasti su se malo povukle jer smatraju da bi ova istraga mogla ugroziti zatvaranje 23. poglavlja, Pravosuđe u pregovorima s EU. U fokusu medijskih napisa je i dalje bivši predsjednik Stjepan Mesić, kojega javnost najčešće sumnjiči da je najodgovorniji u dilanju transkripata, a mimo zakonite procedure. Skeptičan je i predsjednik Josipović, koji nakon povratka iz SAD-a izjavljuje: “Ne znam ima li potrebe za istragom, trebalo bi dati neke indicije da je nešto protuzakonito učinjeno... Ja do sada to nisam vidio”.

Sadržaj Tajne sobe

Naravno i on je, utvrdi li se da je netko radio mimo zakona, za to da se “vidi ima li formalne odgovornosti”. E, sad, ako se ne pokrene istraga, kako će se utvrditi nezakonitosti? Svjedoka kako se i što radilo s transkriptima i dokumentima iz državnih arhiva ima. Zanimljivo, no uz Mesića je na Pantovčaku godinama, još od 2004., radila osoba koja mora više znati o transkriptima i dokumentima iz Tajne sobe i onima iz drugih arhiva države i MORH-a. Koja je prije no što je otišla na Pantovčak, dakle od 2000. do 2004., radila u uredu Carle del Ponte!? Nakon što je šest godina radila za Mesića, sada je pročelnica Ureda za informiranje i predsjedniku Josipoviću. No, njezin prethodni poslodavac bila je Carla del Ponte, glavna tužiteljica Tribunala. Danja Šilović Karić za Večernji potvrđuje da je od kraja 2000. do 2004. radila za tužiteljstvo Tribunala, no da nije bila “vojna analitičarka”, nego lokalna “staferica”. Cijelo je vrijeme bila u Zagrebu, a odlazila je s ostalim osobljem haaške ispostave u Zagrebu i u Državni arhiv RH te u ostale arhive.

– Davali su nam različite dokumente na uvid, onda smo ih mi kopirali, prevodili, već kakvi su zahtjevi bili, a riječ je o dokumentima koje nam je Vlada RH stavila na raspolaganje – kaže Danja Šilović Karić. – Ne sjećam se da sam gledala i transkripte, bila sam na ugovoru, čini mi se da je sklopljen s UN-om, a najviše su me tražili zbog prijevoda dokumenata – dodaje. O svom tadašnjem poslu, arhivama, dokumentima i transkriptima nije željela u detalje, no kako se medijski “poklopila” tema jer joj je de facto bivši poslodavac bila Carla del Ponte, a potom dva hrvatska predsjednika, Danja Šilović Karić tvrdi: “Ta dva posla nisu ni na koji način povezana, niti me je netko u Uredu predsjednika ispitivao o mojim poslovima za Haag, oni nemaju nikakve međusobne veze.” Pročelnica za informiranje na Pantovčaku inače je profesorica povijesti, a nakon što su joj istekli ugovori s Haagom, ostala je bez posla. Ne zadugo, jer je 2004. počela raditi za predsjednika Mesića. Nije odmoglo vjerojatno niti to da je D. Šilović Karić bila i snaha pokojnog Ante Karića, bivšeg Vladina povjerenika za Liku i velikog prijatelja S. Mesića, s kojim je 1994. i otišao iz HDZ-a u HND. Karić je poznat i kao svjedok na suđenju tzv. gospićkoj skupini zbog zločina nad Srbima, kada je Norcu i Oreškoviću bio sugerirao da kažu kako su takve naredbe dobivali iz vrha u Zagrebu. Premda D. Šilović Karić kaže da je obavljala uglavnom poslove prevođenja i kopiranja, u dokumentu koji objavljuje Večernji, D. Šilović Karić naslovljena je kao “vojni analitičar”. Riječ je o odluci od 16. svibnja 2003., tadašnje ministrice obrane Željke Antunović koja produljuje prethodne dozvole i omogućuje istražiteljima haaškog tužiteljstva slobodan ulaz u Središnji vojni arhiv (u Zvonimirovoj i Ilici), u dva navrata, od ukupno 15-ak dana.

Slobodan ulaz u arhivu

U odluci stoji: “Predstavnicima Tužiteljstva MKSJ dozvoljava se nastavak uvida u arhivsku građu iz razdoblja od 1. listopada 1992. do 1. travnja 1994. za postrojbe 1. Gardijske brigade, 5. Gbr, 7. Gbr., 175 brigade HV, 115. brigade HV i specijalne postrojbe bojne Zrinski”.

Ova Vladina odluka pokazuje na koji su način dokumenti iz RH odlazili haaškom tužiteljstvu. Iza tvrdnji o obvezi RH da prema zakonu surađuje s Tribunalom mogla se kriti ili namjera da se otvore baš svi arhivi strancima ili nekompetentnost vlasti. Istražitelji tužiteljstva dobivali su državne i vojne tajne “a la carte”, pa je samo valjalo dobro izabrati. Željka Antunović, pak, protivi se ovoj “popularnoj” tezi. – Iz arhiva MORH-a, a tamo sam došla 2002., nije bilo odljeva dokumenata po sistemu samoposluživanja, svaki traženi dokument prethodno je bio pregledao general Gordan Čačić iz Vojne obavještajne – kaže. Ne sjeća se imena Danje Šilović Karić, jer nije obraćala pozornost na te detalje, no više je nego sigurna da su “haaški tužitelji imali otprije dokumente koje su od nas službeno tražili”!? – Imali su ih više no mi, jer kada smo išli tražiti tražene dokumente, pola ih nismo mogli naći u arhivama, dakle, nestali su još prije – kaže Antunović. Kada prije? – Još prije 2000. – misli bivša ministrica obrane.

Činjenica je da RH nije bila obvezna za takvu vrstu suradnje s Tribunalom. Naprotiv! U svojoj knjizi Nenad Ivanković navodi poznati slučaj kada je haaško tužiteljstvo tražilo sub poenu za ministra Šuška. RH se žalila i Žalbeno vijeće Haaga daje nam za pravo. Povijesnim obrazloženjem, plodove kojega, nažalost, kasnije nije uživala niti se pozivala nijedna hrvatska vlada. “U odluci Žalbenog vijeća uz ostalo se govori i o tome na koji način strane u postupku (tužiteljstvo i obrana) smiju od neke države tražiti dokumente, pa i one koji zadiru u interese nacionalne sigurnosti. U Odluci stoji: U svakom zahtjevu za izdavanjem dokumenata.... potrebno je: identificirati konkretne dokumente, a ne naprosto navesti općenitu kategoriju. Drugim riječima, dokumenti se moraju što je moguće konkretnije definirati, a njihov broj mora biti ograničen.” U nastavku se kaže da bi bilo poželjno da se u tom smislu navede i naslov dokumenta, datum i autor dokumenta... Tražitelj dokumenta mora “na primjeren način identificirati konkretne dokumente..., ukratko obrazložiti zašto se ti dokumenti smatraju relevantnima za suđenje”. I dalje: “Ne može se tražiti na stotine dokumenata.” A RH je učinila upravo suprotno – dala je sve...