Raditi nešto ili ništa

Tajming je bitan, u tome će se svi složiti. Ova engleska riječ trebala bi se u hrvatskom koristiti kao određivanje vremena ili izbor pravog trenutka, ali u osnovi je riječ o donošenju prave odluke u pravom trenutku. Sun Tzu će u svom čuvenom Umijeću ratovanja reći da je upravo pravi tajming ključan da sokol zgrabi svoj plijen, sve ostalo je manje važno. Meni osobno se jako sviđa i ona izjava naše poznate umjetnice - Nisam ispred svog vremena, već drugi kasne za mnom, ali to je već malo drugačiji kontekst. Zašto sada o tajmingu? Neki su se dobronamjerni kritičari prošle kolumne čudili kako ja to zamišljam potpuni prelazak na obnovljive izvore energije kad Sunca i vjetra nema dovoljno. To je naravno već u startu potpuno pogrešno jer Sunca , vjetra i ostalih obnovljivih izvora ima i više nego što je potrebno čovječanstvu. Problem jest u tome kako tu energiju iskoristiti (pretvoriti u korisni oblik ili uskladištiti) i na tome treba raditi. Tu je pred nama – Hrvatskom, Europskom unijom, čovječanstvom, prva važna odluka koju treba donijeti u pravom trenutku. To treba učiniti danas, dakle ne trenutno isključiti ili uključiti nego početi nešto ozbiljno planirati, pripremati i raditi na energetskoj tranziciji.

Možemo sada ovdje citirati i saudijskog prijestolonasljednika (makar se sam sebi čudim za kakvim autoritetima posežem) koji je nedavno izjavio da će za 30 godina nafta postati bezvrijedna i da on ima upravo toliko vremena da promijeni svoju zemlju. Znate li da je u sklopu projekta Vision 2030 saudijska kraljevska obitelj dogovorila s japanskim investitorima ulaganje u najveću solarnu elektranu ikada izgrađenu, vrijednu oko 200 milijardi dolara? Instalirana snaga ove solarne elektrane trebala bi biti čak oko 200 gigavata – što je oko 100 puta veće od bilo kojeg drugog solarnog projekta ikada planiranoga. A ako vam je ovaj primjer previše neobičan – znate li da Google i Apple cijelo svoje poslovanje napajaju 100% iz obnovljivih izvora? Toliko o autoritetima, ali i o smjeru u kojem treba ići. Da zaključimo – Hrvatska mora prihvatiti energetsku tranziciju kao jedini i pravi smjer i početi na tome raditi. Raditi ništa naprosto ne bi trebala biti opcija jer nema sretnije i bezbrižnije zemlje od one koja sama proizvodi i sama kontrolira vlastitu energiju. O zaštiti okoliša i prirode ovaj puta nećemo ni govoriti, jednako kao ni o radnim mjestima, zadržavanju novaca u zemlji umjesto uvoza energenata i svim onim drugim pozitivnim učincima o kojima bismo zapravo i trebali govoriti puno više nego o promašenim temama s kojima se svakodnevno bavimo. I za kraj – ovih dana je premijerka Novog Zelanda zabranila vađenje nafte iz mora, izjavivši pritom da tranzicija na zero-carbon economy mora negdje početi!

I opet tajming – da bi se u pravom trenutku počelo raditi nešto umjesto ništa, treba znati i što se želi napraviti. Dakle, strategija, a o tome smo već ovdje pisali… Sama riječ dolazi od starogrčke riječi stratēgos i doslovno znači vođenje vojske (grč. stratos : vojska, ago: voditi, strategos: vojskovođa). Znamo li to, sad je još jasnije da strategija mora biti – konkretna, jasna i sažeta. Upravo onakva kakva treba biti da bi se definirali najvažniji ciljevi i stvorili uvjeti da se oni ostvare. Reci mi što želiš i ne petljaj puno, rekla bi nekada davno moja baka. Koliko pamtim, Hrvatska je u sada dvadeset i sedam godina postojanja vidjela svega dvije, možda dvije i pol energetske strategije. Naravno da hrvatska strategija mora biti i niskougljična, želimo li ne zaostati za Europom i svijetom u energetskoj tranziciji. Takva jedna je zapravo i napravljena, samo su je do sada čak tri ili četiri vlade propustile donijeti.
A stvar bi zapravo trebala biti posve jednostavna. Političkih promjena će uvijek biti i ima ih posvuda. I bogatije države i starije demokracije imale su i imat će i redovite promjene vlada i razdoblja političkih nestabilnosti i to tako mora biti. A znamo i da smo mi siromašna država i mlada demokracija… Političari u opisu posla imaju borbu za vlast na isti način kao što mi imamo rad na projektima, dakle političkih promjena mora biti i to je zapravo dobro. Ali promjene u energetici, u planiranju i provedbi projekata su zapravo strašno loše. Naprosto fatalne! Trajanje projekata u energetici uvijek je duže od bilo kojeg političkog mandata i to nikako da u Hrvatskoj naučimo. Duže i u slučaju kad se mandati i ministri izmjenjuju u redovitom četverogodišnjem ritmu, a kamoli duže u situaciji kad na izbor izlazimo svaku godinu ili dvije kao što je to bilo ne tako davno.

Da je sreće i pameti, projekti bi se provodili neovisno o političkim promjenama. Državi poput naše treba jednostavno jedan suvisao pipeline projekata pri čemu će svaka nova vlada naprosto nastavljati provoditi projekte za koje se jednom na početku postigao politički konsenzus. A politički konsenzus se može postići samo onda kada projekte izabere i pripremi – struka. Jednom kad su projekti u pipelineu onda više nema filozofiranja, stručnjaci rade svoj posao, političari se bore za vlast i samo je pitanje sreće, dinamike projekta ili političke mudrosti koja će garnitura rezati vrpcu na otvaranju projekata. Ali jedna će rezati sigurno! A kod nas – ne reže niti jedna jer se ponavlja uvijek ista dinamika. Svaka nova garnitura bira svoje projekte, onda u jednom času netko primijeti da bi se mogla napisati i neka strategija kako bi projekti našli svoje uporište. Obrni, okreni i već se polako nađemo pred kraj mandata. I onda priča krene iznova. A projekti često ostaju samo – želje. Od ideje do projekta je zapravo dug put i da bi ideja postala projekt potrebno ju je osmisliti, dokumentirati, razraditi, dokumentirati, ispitati, dokumentirati i tek onda možemo govoriti o – projektima. A projekti, vidjeli smo prije, trebaju biti – niskougljični!

Kad bi sada htjeli pisati u detalje, onda bi trebalo i reći da bi za Hrvatsku želje trebalo i okrupnjavati – pa da projekti postanu isplativi i prihvatljivi za financiranje. Trebalo bi nadalje standardizirati – metodologije prikupljanja podataka, dokumentiranja projekata, ugovorne modele…, a sve to kako bi se stvaralo i gradilo povjerenje poduzetnika, financijskih institucija i svih ostalih koji sudjeluju u velikom i složenom lancu koji se naziva – provedba projekata. Čitajte – da nešto napravimo, a ne da ostanemo na ništa.