Upravo kada je jedna skupina turista iz Koreje s vodičem razgledavala Augustov hram u središtu Pule, ulicama se prolomio glasan zvižduk, sve se jače čulo skandiranje ljudi: “Ne damo Uljanik”, a sve je glasnije bilo i zviždanje. Turisti su se okretali, a domaći ljudi, koji su se vraćali s tržnice ili bili na jutarnjoj kavi u jednom od kafića na Korzu, ustajali su od stola i prilazili mnoštvu od nekoliko tisuća radnika pulskog brodogradilišta koji su upravo bili kod župana Valtera Flege pa su se, presijecajući Korzo, vraćali u škver, na rivu.
Zastali su na trgu ispred Zlatnih vrata, raširili transparente i još jednom ponovili na razglas da žele svoje teško zarađene plaće, ali i da više ne žele trpjeti gramzivu upravu koja, kako su vikali, uz podršku lokalne politike potkrada Uljanik već godinama, a sada su se drznuli radnicima ne isplatiti plaće.
– To vam je Hrvatska, tako vam se kod nas radnici moraju boriti za plaće i protiv lopova koji ih vode – dobacuju Puljani znatiželjnim turistima dok prilaze štrajkašima, rukuju se s njima, tapšaju ih po leđima. Neki od radnika zastaju u hladu, slušaju sindikaliste koji na razglas govore o problemima Uljanika koje oni proživljavaju već godinama.
VIDEO Prosvjed radnika Uljanika
– Ima li što novo? – pitam umorne radnike misleći na sastanak sa županom. – A što će biti novo?! Nitko neće napraviti ništa! Svi samo peru ruke od nas, mi sada nismo ničija odgovornost! Dao im Bog da svi ostanu bez plaća na mjesec dana pa da vide kako je to! – kažu nam radnici.
Zapravo, slažu se i Puljani, žalosno je vidjeti tu agoniju, radnike na ulicama, ljude pred mirovinom koji nemaju alternativu, ali i mlade kako na ovakav način traže svoje plaće, a nitko im ne želi pomoći.
– Kako je moguće da im uprava kaže da nema novca za plaće kada je njihov posao da novac osiguraju? I još k tome govore u medijima da neće odstupiti jer oni nisu krivi! Pa tko je onda kriv – pitaju se Puljani. Jedan od prolaznika domeće i pitanje gdje su sada svi silni “šatoraši” koji su znali prosvjedovati kada su njihova prava bila upitna, a sada svi šute.
– Gdje su te silne braniteljske udruge kada treba pomoći škveranima? Pa, i u Uljaniku ima ljudi koji su bili branitelji pa su se vratili na posao, a nisu uzeli mirovine – kažu neki Puljani.
No, većina Puljana ipak smatra da je bilo samo pitanje vremena kada će situacija u Uljaniku doći do usijanja, kada će se dogoditi štrajk.
Većina Puljana koje smo pitali ne vjeruje da Danko Končar ima želju spasiti Uljanik jer ni u Brodotrogiru situacija nije puno bolja. Osim toga, govore građani, Končar je kupio atraktivnu zemlju pokraj Pule za gradnju luksuznih hotela pa se ni tu nije dogodilo ništa, nijedna lopata nije zabijena.
VIDEO Štrajk u 3. maju
Srđan Radišić, dok sluša protest radnika, prisjeća se nekadašnjih vremena.
– Svi smo mi jako vezani uz Uljanik. On nije samo 140 milijuna kuna duga; on je za nas nešto drugo; Uljanik je naša mladost, on simbolizira gradnju stanova, kino, stipendije, Fratarski otok, Bunarino. Uljanik je izgradio Poreč i Pulu. Znam da su, posebno danas, emocije nebitne, ali one nas u ovoj priči još uvijek drže. Nije samo uprava od nekoliko ljudi kriva za ovu situaciju, nego država sa svim vladama od nastanka države jer su znali što se događa s Uljanikom. Uprava je kriva utoliko što se posao u tvornici namjerno cijepao i davao kooperantima koji su donedavno sadili papriku, pa vam je onda i lakše otpustiti ljude. Zato vam od nekadašnjih 8000 zaposlenih u Uljaniku danas tamo radi upola manje ljudi. Uljanik ima stručnjake koji znaju raditi svoj posao, ali ako nema budućnosti u brodogradnji, neka se donese odluka, neka rade nešto drugo. Neka rade vjetroelektrane, bilo što profitabilno – smatra S. Radišić.
Danko Končar nije rješenje
Puljanin Edin Tanović smatra da je prošlost u ovom slučaju nebitna, iako i sam kaže da je Uljanik simbol Pule. Ipak, ne nada se pozitivnom rješenju za brodogradilište jer, kako kaže, država jedina može riješiti tu agoniju, a ne pokazuje interes za to.
– Nadam se jer je ljudski nadati se da država neće dopustiti da ljudi ostanu na cesti, ali bojim se da će se baš to dogoditi. Država ne pokazuje interes da se to riješi. Uljanik je dio strateške gospodarske grane i ekonomski multiplikator koji veže puno industrije. Ljudi koji bi o gospodarstvu trebali razmišljati to tako ne vide. Brodogradnja vraća oko milijardu i petsto milijuna više u proračun nego što troši. Tu su i kooperanti vezani uz brodogradnju. Svaka država potiče takve vrste proizvodnje jer same po sebi ne mogu opstati. Istina, velika je konkurencija Kine i Istoka, ali znanje i tradicija Uljanik brodogradnje moraju se poštovati i ne baciti olako u vjetar. U ovom slučaju svi se pozivaju na ljude koji ne mogu riješiti problem, koji u ovom slučaju pokušavaju samo mešetariti. Samo država ima instrumente za opstanak brodogradnje, sve drugo je farsa – smatra Edin Tanović. Končara ne vidi kao rješenje jer, kaže, do sada nije riješio ništa obećano.
– Uljanik je srednje brodogradilište koje i u globalizaciji i svjetskim okvirima može naći strateškog partnera koji bi ga preuzeo, iskoristio znanje i struku za izradu specijaliziranih brodova. Ne jednostavnih kakve grade u Kini i gdje nismo konkurentni – dodaje E. Tanović.
Privatizaciju u koju je, zapravo, vješto odveden Uljanik, gdje u vlasničkoj strukturi radnici drže čak 47 posto dionica, ali zapravo ne odlučuju ni o čemu, naš sugovornik smatra negativnom, kao i sve hrvatske privatizacije do sada. Ljudi koji su privatizacijom uništili hrvatske tvrtke nisu završili iza rešetaka iako su trebali, dodaje sugovornik, a u ovom slučaju u kojem radnici imaju toliko dionica sustav je postavljen tako loše da oni ne mogu ništa.
– Ma, Pula i cijela Istra bit će u škripcu ako Uljanik propadne. Turizam je, vjerujete mi, balon od sapunice i u Istri vam gotovo 90 posto ljudi koji rade u turizmu nisu domaći ljudi. Podržavam radnike, ali oni su davno prije sa štangama trebali izaći na ulice da daju do znanja da nisu ovce. Davno, prije nekoliko godina kada su vidjeli što se radi. Plaće radnika dobre su, ali upitne. Mislim da država nema veze s tim, za sve su krivi menadžeri. Njih treba izbaciti iz tvrtke i staviti ljude iz struke na ta mjesta jer menadžeri su sve upropastili. Uljanik više nema inženjera, nema podmlatka jer su menadžeri zaključili da im to ne treba. A kako će onda imati posla?
Naši stručnjaci, inženjeri, brodograditelji rade u Anconi i Monfalconi, i to za cijenu rada od deset eura na sat. A naši u Uljaniku rade za puno manje, a još im daju i poslove koji su neisplativi, koje vani ne žele raditi. Mislim da Uljanik ima budućnost, ali ga treba premjestiti dalje od grada i dati im da rade ono što donosi zaradu; luksuzne, putničke brodove, što struka procijeni. Samo menadžere treba izbaciti. Pa oni su i osmislili ovo razvodnjavanje poslova kooperantima koje traje već 20 godina, a novac uredno slažu na Malti. A radniku ništa – kaže nam Davor Zović.
Prisjeća se nekih boljih vremena kada je Uljanik imao jak sindikat, kada su išli na skijanje preko Uljanika, kada je brodogradilište gradilo Verudelu, vrtiće, bolnice, kada bi u Puli, onih dana kada bi radnici Uljanika dobili plaće, porasla prodaja kruha, mesa, ma svega u gradu.
– Žao mi je ljudi, ali bojim se da se neće naći rješenje za Uljanik jer ga nema. To vam je kao da ste na infuziji, samo se odgađa kraj. Bit će na kraju pojeo vuk magare, kao u slučaju Trikotaže, Bojoplasta, pa tako i Uljanik lagano umire. Pa koliko je tvornica bilo u Hrvatskoj, a koliko ih je danas. I koga je briga? A, vjerujte, ovaj balon od sapunice zvan hrvatski turizam jednog će dana puknuti, a onda ćemo se gledati kao ‘91. kada nije bilo gostiju – dodaje sugovornik.
Većina Puljana slaže se da problem brodogradilišta traje godinama, da su se problemi nagomilali i da nema rješenja kojim bi radnici mogli biti zadovoljni. Svi smatraju da se sa štrajkom zakasnilo, da se trebao dogoditi prije. Neki čak vjeruju da je Uljanik trebao biti restrukturiran odmah nakon Titove smrti, jer je Uljanik radio poslove koje je Tito ugovarao s nesvrstanim zemljama te da je tada tvrtku trebalo prilagoditi tržištu.
Zato ne vjeruju da će puno postići ni na prosvjedu na Markovu trgu u Zagrebu.
– Ipak, trebaju ići u Zagreb, ako ni zbog čega drugog, da ih čuju političari, ministri, da postanu svjesni problema brodogradnje koje trpaju pod tepih tolike godine. Hrvati su grozni, trpe do zadnjeg, ali onda kada im voda dođe do grla, onda bi moglo biti svašta. Vidite da su župana zalili, a župan je sitna riba u odnosu na državni vrh koji ne rješava probleme. Neka im Istrana pod prozorima Banskih dvora. A onda, nakon Istrana, tko zna tko je sljedeći – kažu Puljani.
No, u cijeloj situaciji najteže je obiteljima radnika. Supruge i djeca, također s transparentima, majicama na kojima piše “I ja sam dijete Uljanika”, stajali su pred ulazom u tvrtku dok su im očevi i supruzi čekali ishod niza sastanaka sindikata, uprave, Vlade...
Pred ulazom u Uljanik zatekli smo i Emu čiji muž u Uljaniku radi pet godina te Tanju i Gordanu čiji su muževi već više od 18 godina u brodogradilištu.
Dobro do prije 6 mjeseci
Do prije šest mjeseci plaće su bile dobre, a kako je kriza napredovala, dogodilo se da je radnik koji je 15 ili 20 godina u Uljaniku pao na 5400 kuna plaće s prijevozom. Pa zar je to plaća za rad u takvim uvjetima u kojima oni vare na temperaturi od 60 stupnjeva u skučenim prostorima – pita očajna Ema. Mi smo mladi, snaći ćemo se nekako ako se Uljanik ugasi, ići ćemo van, ali što je s ljudima kojima imaju 50 i više godina, kamo će oni? – pita Ema.
I nisu to samo radnici, to je Pula, jer puno trgovina radi zbog njih; prodaju im marende, kave ujutro prije posla. To je kula od karata jer, kada je ovakav sustav uruši, ruši se i sve drugo – dodaje Ema.
Gordana kaže da posla ima, da im muževi svjedoče o tome, ali sprega uprave i politike dovela je do ovakvih rezultata. Postoje imena i prezimena ljudi koji su doveli do ovoga. Pula je mali grad i svatko svakoga zna. To traje već godinama. Izgleda da je svima u interesu da Uljanik propadne pa da se ovdje grade hoteli i marine. Dobro, neka se otvaraju i ta radna mjesta, ali gdje će onda raditi čovjek koji je 20 godina bio varilac; možda kao sobarica ili konobar u hotelu?! – dodaje Gordana, majka četvero djece.
Supruge dodaju i da je prodaja dionica radnicima bila farsa jer baš su ovom neisplaćenom plaćom trebali otplatiti zadnju ratu za dionice.
– Nije to slučajno, da im baš tu plaću ne isplate, a tek po otkupu dionica mogu i odlučivati. Sve je to smišljena igra – smatraju supruge.
Podršku djedu i ocu došli su na pulsku rivu dati i djevojčica i dječak.
Njihov djed izišao je iz brodogradilišta da bi ih pozdravio. Kaže, on će u mirovinu iduće godine, ali zet, otac mališana, dio je većine koja do mirovine ima još puno godina. Kada ga pitamo što očekuje od svega, uz gorak osmjeh sliježe ramenima.
– Uvijek sam se nadao da će Uljanik ići gore, da će biti bolje, ali sada... – dobacuje dok odlazi s unucima.
VIDEO Predsjednik Uprave Uljanik Grupe Gianni Rossanda nakon sastanka s Vladom
Pa da, odrasli ste ljudi i svoja odgovornost, nego cija? Birali ste struku i posao, birali ste sve ovo vrijeme raditi u firmi koja tone za placu koja kasni. Vlasnici ste 50% firme u kojoj radite. Ne zivimo vise u diktaturi, preuzmite odgovornost sami za sebe, a ne traziti drzavu i velikog vođu da vam smisli posao i placu.