'Raskid s trojkom, odmah! Mi smo s vama'

Kad je revolucija donijela išta osim propasti?” Kolega predavač na Sveučilištu East Anglia, gdje sam predavao sredinom osamdesetih, jednom mi je postavio to pitanje. Za njega, Engleza nadahnutog mišlju Edmunda Burkea, odgovor na to pitanje, bremenito istinom i mudrošću, sam se po sebi nametao: nikada. Za jednog Grka to je glupost. Naša zemlja ne bi ni postojala da nije bilo revolucije 1821. godine – ustanka protiv Osmanskog Carstva, koji je imao slabašne izglede za uspjeh i kojem se u to doba, smatrajući ga nepromišljenim, protivio velik dio grčke elite.

Dvadeset petog ožujka svake godine svako selo, mjesto i grad u državi organizira svečanu povorku u proslavu tog nepromišljenog, utopijskog čina koji se temeljio na slijepoj vjeri i iz kojeg se, gotovo slučajno, rodila moderna Grčka. Moram priznati da sam te parade oduvijek smatrao malo previše kičastima i militarističkima, no činilo se da je 2015. duh ustanka iz 1821. za većinu Grka poprimio novo značenje. To je proljeće obilovalo još nečime osim divljim cvijećem i lastavicama: osjećajem ponosa i dostojanstva koji je ponovno bujao u cijeloj zemlji, kao i u grčkoj dijaspori u Južnoj i Sjevernoj Americi i Australiji. Zato sam, kad me Aleksis (Aleksis Cipras, grčki premijer, op. ur.) zamolio da budem predstavnik Vlade na jednoj od tih svečanih povorki, rekao “može” i zatražio da to bude parada u Haniji, kretskom gradu u kojem se te godine trebala održati najveća svečanost.

Osim nekih predaka i s majčine i s očeve strane, malo toga veže me za Kretu, a ipak ona za mene ima posebno značenje. Danaja (Varufakisova supruga Danaja Stratou, op. ur.) uvjerena je da imam kretski karakter, što god to značilo, a moja kći, rođena u Australiji, koja je na Kreti bila samo jednom, govori svojim prijateljima u Sydneyju da je Krećanka.

Anarhistički dio mene se bunio

Bez obzira na pitanja porijekla, bio sam uzbuđen što ćemo Danaja i ja prisustvovati svečanom mimohodu u Haniji povodom Dana grčke revolucije. Kad je došao taj dan, hodali smo središtem Hanije s velikom skupinom lokalnih dužnosnika i polako se probijali prema velikoj nadstrešnici gdje sam stao uz arhiepiskopa Krete te hanijskog gradonačelnika i šefa policije, i gledao mimohod lokalnih školaraca, policijskih jedinica, vatrogasaca, osoblja hitne pomoći, četa muškaraca i žena odjevenih u odjeću iz revolucionarnog doba i, dirljivo, pet veterana iz Bitke za Kretu u kolicima koja su gurali njihovi unuci. Kako je povorka prolazila, sudionici su se okretali i salutirali mi kao predstavniku svoje vlade. Zbog toga sam se istodobno osjećao i ponosno i smiješno, ali priznajem da sam uživao u svakom trenutku, iako se anarhistički dio mene neprestano rugao onom drugom dijelu. Na kraju smo položili vijenac na spomenik poginulima u ratu i počeli se polako probijati kroz gustu gomilu prema gostionici u kojoj nas je čekao ručak.

Dok smo hodali, muškarci i žene uzbuđeno su mi stiskali ruku, grlili me i bodrili, i svi su govorili isto: “Ne popuštaj! Da se nisi usudio predati se! Nema ‘preokretanja’!” U jednom sam trenutku primijetio da nas snima neki novinar. Kad je neka sredovječna žena još jednom ponovila slogan: “Raskid s trojkom, odmah!”, zastao sam, uzeo je za ruku i, imajući na umu da nas reporter snima, rekao sam: “Siguran sam da shvaćate kako je to nešto oko čega moramo biti ujedinjeni. Nije dovoljno samo to učiniti. Moramo ostati skupa.”

“Mi smo s vama!” tvrdila je.

“Da, ali morate biti s nama i na dan nakon raskida!”

Snimka je bila glavna vijest na svim televizijskim postajama te noći, baš kao što sam se i nadao. Pravi pregovori s našim kreditorima još nisu ni započeli, a već se približavao trenutak kada ćemo morati ili raskinuti odnose s njima ili im se predati. Milijuni ljudi poticali su nas da učinimo ono prvo. Pa i Aleksis je već bio postavio isto pitanje u ratnom kabinetu: “Hoće li oni koji danas traže raskid sutra ostati uz nas? Ili će nas poslije proklinjati što smo ga izazvali?” Bilo je to važno pitanje i ja sam ga želio postaviti javno.

Kad smo se te večeri vratili u Atenu, vodio sam dug telefonski razgovor s Aleksisom. “Jesi stvarno rekao bakici da nam se ne usudi okrenuti leđa nakon raskida?”, upitao je.
“Da, Aleksi, jesam. Moramo pripremiti naš narod. Neoprostivo je da se ponašamo kao da nema nikakvog razloga za brigu. Moramo ih postupno upoznati sa stvarnom situacijom ako želimo da budu uz nas u slučaju sukoba.”

Aleksis se složio, ali upozorio me da će uzbunjivanje ljudi pogoršati “juriš na banke”. Bila je to legitimna primjedba, ali ja sam slutio da se Aleksis postupno povlači prema opciji odgađanja po svaku cijenu.

Upozorenje SAD-a

Promijenivši temu, ispričao sam Aleksisu o telefonskom razgovoru koji sam upravo vodio s Larryjem Summersom (71. ministar financija SAD-a i 27. predsjednik Harvarda, op. ur.) koji me nazvao da mi prenese jednu informaciju i dobar savjet: MMF planira zatražiti gadno pooštrenje mjera štednje. Tvrdit će da nam predstoji golem primarni proračunski deficit, između -2 posto i -5 posto nacionalnog dohotka. Bila je to apsurdna prognoza, s obzirom na to da smo u tom trenutku imali primarni suficit. Zapravo, čak i nakon događaja iz ljeta 2015. ta je financijska godina zaključena bez primarnog deficita. Aleksis se uzrujao i izrazio je određeni animozitet prema Summersu. Objasnio sam mu da Larry ne podržava MMF-ovo stajalište, nego nam samo govori da koje god druge ustupke damo, nove mjere štednje ne smijemo prihvatiti. Obama, Lew (Jack Lew, američki ministar financija u vrijeme grčkih pregovora, op. ur.), MMF, svaki bankar na Wall Streetu i u Cityju, svi su oni shvaćali da su mjere štednje okrutna, neuobičajena i glupa kazna. “Larryjeva poruka je jednostavna”, rekao sam. “Ne bismo trebali popustiti oko te jedne jedine stvari oko koje se najmoćniji ljudi na svijetu s nama slažu.”

Aleksis je primio poruku na znanje i djelovao je malo opuštenije. Da dodatno ublažimo napetost, ispričali smo nekoliko viceva prije nego što smo spustili slušalice.

Bilo je kasno, već je odavno prošlo dva sata poslije ponoći.

Danaja i ja sjeli smo na sofu da bismo uživali u trenutku mira i bliskosti prije nego što pođemo na spavanje. Pitala me kako se osjećam.

Kad sam počeo odgovarati, izvadila je mobitel i počela me snimati. “Ovo su povijesni trenuci”, objasnila je. To će Danaja poslije prilično često činiti, no meni je iskustvo gledanja tih videozapisa bilo dovoljno bolno da im se više ne vraćam nakon što sam ih jedanput vidio. Te noći moj je spontani odgovor bio: “Osjećam se osamljeno, Danaja. Sjedim u svom ministarskom uredu kao, navodno, šef četrnaest tisuća državnih službenika. No zapravo sam sâm, u ratu s velikom, do zuba naoružanom vojskom, a ja nemam čak ni mali štit za zaštitu... dovraga, nemam čak ni pravi ured za medije preko kojeg bih dao svijetu do znanja da moj mali tim radi dobar posao, a kamoli da me zaštiti od laži i iskrivljavanja činjenica kojima bi se i Joseph Goebbels ponosio.”

Taj osjećaj – i dokazi da je bio opravdan – s vremenom će se samo pojačavati.

Priredila Nataša Vlašić-Smrekar