'Dobro je da se odluke Ustavnog suda preispituju. Najbolji odgovor su stručno utemeljene odluke'

Predsjednik Ustavnog suda Miroslav Šeparović nije samo po funkciji atraktivan sugovornik. Bistreći s njim različite teme, došli smo do nekoliko vijesti za naslovnicu. Razgovor smo započeli o Stožeru i mjerama protiv koronavirusa koji je uzburkao strasti i na Ustavnom sudu.

Predsjednik Zoran Milanović tvrdi da su se ustavni suci prepali kad su odlučivali o Stožeru i mjerama. Iz odluka se to ne može iščitati, ali možda je to doznao iz prve ruke, u Ustavnom sudu su nekoć njegovi bliski suradnici Ingrid Antičević-Marinović i Josip Leko?

Ustavni sud u načelu ne komentira političke izjave i ocjene državnih dužnosnika i političara, tako da ni ja neću komentirati izjave predsjednika Milanovića. Naše odluke su obvezatne za sve, pa ih je dužan poštivati i naš predsjednik. Naravno da se ustavni suci, ni oni koje spominjete ni ostali, nisu prepali i ne znam zašto bi se trebali prepasti?

Ustavni sudac Rajko Mlinarić primijetio je da je od svih zakona i odluka Stožera, na Ustavnom sudu osporavano njih 10,4%, do kraja kolovoza. Jeste li nakon toga zaprimili nove predmete?

Dobili smo prijedlog državljanina BiH koji se odnosi na ustavnost odluke Stožera o graničnim prijelazima.

Što vam to govori nakon što je do kolovoza bilo 30 predmeta, uglavnom uoči izbora?

Očito je pao interes za osporavanje odluka Stožera.

Za percepciju Ustavnog suda, i dalje je presudan utjecaj kontroverznih odluka u predmetima Sanader i Bandić, ali i to što je aktualni saziv suda posljedica političkog kadroviranja. S tim da i ljevica i desnica imaju odluke koje ne mogu oprostiti Ustavnom sudu. U slučaju “švicaraca” Ustavni sud odigrao je presudnu ulogu u korist građana. I neke od kontroverznih odluka hvaljene su od neovisnih stručnjaka. Nedavno ste srušili vladajućima krnji koncept rada Hrvatskog sabora za epidemije, po treći put ukinuli zabranu rada nedjeljom.

Dobro ste to primijetili. Mogu tome dodati samo to da nas političari hvale kad im naše odluke idu u prilog, a napadaju kad naše odluke nisu u skladu s njihovim političkim očekivanjima. Što se tiče političkog kadroviranja, nema ustavnog suda na svijetu u kojem politika na neki način ne utječe na izbor ustavnih sudaca pa ni kod nas. Nitko na Ustavni sud ne može doći bez podrške politike. Sabor bira ustavne suce dvotrećinskom većinom i oni imaju ogroman legitimitet. Logično je da političke stranke predlažu kandidate koji odgovaraju njihovu svjetonazoru, ali kad su izabrani, suci su samostalni i neovisni, ne odgovaraju ni političkim strankama koje su ih predložile, a odluke donose isključivo u skladu s Ustavom i zakonima. Dobro je da se odluke Ustavnog suda preispituju. Međutim, pravilo je u razvijenim demokratskim zemljama da kritike upućuje struka, mediji, predstavnici civilnog društva i građani, što se ne smatra pritiskom i nedopuštenim vanjskim utjecajem. Nasuprot tome, nije preporučljivo da tijela državne vlasti, osobito predsjednici Vlade, saborski zastupnici, ministri i predsjednik države kritiziraju ili hvale odluke Ustavnog suda. S druge strane Ustavni sud ne smije biti osjetljiv na kritike osobito koje se odnose na način njegova rada i donošenja odluka. Najbolji odgovor svim kritičarima su stručno utemeljene i argumentirane odluke.

Gradsko vijeće Vukovara opet je zaključilo kako se nisu stekli uvjeti za proširenje prava srpske manjine na uporabu ćirilice. Vlada nije propisala što kad lokalno predstavničko tijelo ne ispoštuje zakonsku obvezu. Znači li to što se ne oglašavate da je ispoštovana odluka Ustavnog suda?

Moram podsjetiti što je sve Ustavni sud učinio po pitanju dvojezičnosti. Još 2014. ukinuli smo statutarnu odredbu koja je predviđala da se Vukovar u cijelosti izuzme od dvojezičnosti. Zabranili smo referendumsko pitanje u kojem se predlagalo da se granica od trećine udjela nacionalne manjine u ukupnom stanovništvu digne na polovicu. Odlukom iz 2019. omogućili smo ostvarivanje prava vijećnika Gradskog vijeća, kao i građana Vukovara srpske nacionalne manjine na dobivanje zapisnika, javnih isprava i sl. na svom jeziku i pismu. Zatim, obvezali smo Gradsko vijeće da za cijelo područje grada ili pojedine dijelove izrijekom propiše individualna prava srpske manjine na upotrebu jezika i pisma i to ona koja odgovaraju životnim i faktičnim okolnostima u gradu Vukovaru, te u opsegu koji ne ugrožava samu bit tih prava, a istodobno uvažava potrebe većinskog naroda koje još izviru iz živih posljedica velikosrpske agresije iz početka 90-ih. Lani smo naglasili da se ta prava ne mogu u nedogled odgađati, premda imamo razumijevanja za posebnu povijesno-političku situaciju u Vukovaru. Međutim, ta iznimka ne smije dokinuti samu bit prava koju zakon daje manjini. Obvezali smo Gradsko vijeće da svakog listopada razmotri dosegnuti stupanj razumijevanja, tolerancije, snošljivosti i dijaloga i dosad je dva puta zaključilo da dosegnuti stupanj nije dostatan da bi se povećala prava srpske manjine. Ali zaboravlja se da smo istodobno obvezali Vladu da predvidi prikladan pravni mehanizam za situacije kada predstavničko tijelo jedinice lokalne samouprave ne provodi obveze iz zakona. Dok se to ne učini, zabranili smo nasilno uvođenje dvojezičnosti. Smatramo da bi se u dijalogu između gradskih vlasti i legitimnih predstavnika nacionalne manjine uz posredovanje Vlade, koja osigurava provedbu odluke Ustavnog suda, moglo naći kvalitetno rješenje. Od Vlade smo još lani zatražili izvješće, nisu nam odgovorili, a očekujemo ovogodišnje izvješće Gradskog vijeća Vukovara. Ali, u našoj odluci pridržali smo si pravo na vlastitu inicijativu preispitati vukovarski Statut u skladu s našom odlukom. Ona nije do kraja provedena. To je proces koji Ustavni sud prati i o vukovarskom Statutu uskoro ćemo raspravljati, ali naravno ne u studenome kada Vukovar obilježava svoju tragediju.

Sljedeće godine provest će se popis stanovništva. Što ako udio srpske manjine u Vukovaru padne ispod 30%? Onda bi se čitav proces ugasio?

Ne želim o tome špekulirati. Postupanje Ustavnog suda nije vezano za tu činjenicu. Što će popis pokazati, ne znam, ali dok je zakon na snazi, i zakon i odluka Ustavnog suda moraju se primjenjivati.

I premijer Plenković nedavno je, kad mu je to išlo u prilog, rekao kako odluke Ustavnog suda treba poštovati pa mu je bivša premijerka Jadranka Kosor spustila kako onda to treba činiti i kad Ustavni sud kaže kako nam je potreban novi pravni okvir za pravo na pobačaj i novi Obiteljski zakon. Još 2010. upozoreno je na potrebu ujednačavanja izbornih jedinica.

Nije dobra poruka što nije donesen novi zakon o prekidu trudnoće iako je Ustavni sud razriješio sva sporna pitanja i obvezao Sabor da propiše preventivno-edukacijske mjere da prekid trudnoće bude iznimka. Taj novi zakon ne može biti restriktivniji od sadašnjeg i nadam se da će Sabor svoju obvezu izvršiti.

Možete li po službenoj dužnosti nešto učiniti, recimo ipak ukinuti zastarjeli zakon?

To je specifična situacija, jer nismo ukinuli zakon i ostavili odgodni rok u kojem bi zakon prestao važiti ako Sabor ne donese novi. Zaključili smo da je zakon u skladu s Ustavom, ali smo dali nalog Saboru da donese novi s obzirom na to da aktualni iz 1978. ne odgovara ni duhu vremena pa čak ni formalno nije usklađivan s Ustavom. Nemamo načina kako prisiliti Sabor da ispuni svoju obvezu osim upozoriti na nepoštivanje autoriteta Ustavnog suda. Što se tiče OZ-a sama Vlada je najavila donošenje novog zakona jer da važeći nije u skladu s Ustavom i to traje već četiri-pet godina. Kako to nije učinjeno, Ustavni sud nastavio je rad na OZ-u i u dogledno vrijeme donijet će svoju odluku. Nije dobra poruka ni to što Sabor nije poštivao izvješće Ustavnog suda iz 2010. o izbornim jedinicama. Zato smo nedavno na sjednici odlučili ponovno aktualizirati to pitanje. Otvoren je novi spis, sudac izvjestitelj zatražit će potrebna izvješća i o tomu ćemo ponovno odlučivati. Sada je najbolje vrijeme da se to konačno riješi.

Bivša premijerka ustvrdila je i da se Ustavni sud počeo urušavati posljednjih godina pa je spomenula odluke o ukidanju presude bivšem premijeru i pritvora zagrebačkom gradonačelniku.

Svjestan sam da su te dvije odluke tada dosta pridonijele negativnoj percepciji Ustavnog suda u javnosti, ali tu se uvijek postavlja pitanje treba li Ustavni sud suditi u skladu s očekivanjima javnosti ili u skladu s Ustavom i zakonom. Ustavni sud mora podnijeti teret da neke njegove odluke neće biti dobro prihvaćene u javnosti.

Bili ste sudac, šef HIS-a, ministar pravosuđa, odvjetnik. Trebaju li predsjednik države i premijer znati za tajne izvide u velikim aferama poput Janafa?

Izvidi su po zakonu tajni. Međutim, ne želim biti ni odvjetnik ni sudac u prepirkama predsjednika i premijera, te ulaziti u njihove rasprave o tome tko je koga i o čemu trebao obavijestiti. Osim toga pred Ustavnim sudom se u slučaju Janaf nalazi ustavna tužba u vezi istražnog zatvora u kojem su sadržane i mjere tajnog praćenja i od mene ne bi bilo ni profesionalno ni korektno da bilo što govorim o tom predmetu.

Radikalizacija u društvu, na koju upozorava premijer, podrazumijeva i kršenje temeljnih ljudskih prava zajamčenih Ustavom. Nije li to posao i Ustavnog suda s obzirom na ovlast da o uočenim pojavama neustavnosti i nezakonitosti treba izvijestiti Hrvatski sabor?

Svjestan sam da se događa određeni stupanj radikalizacije, međutim Sud za sada nije uočio da je riječ o strukturnom problemu koji bi zahtijevao intervenciju Ustavnog suda u obliku izvješća Saboru. Plediramo na smirivanje, ali to je prije svega dužnost nadležnih državnih tijela.

Ustavni sud je u više slučajeva utvrdio da je ZDS ustaški pozdrav i da sankcioniranje nije sporno. Međutim, jeste li imali slučaj sa simbolom HOS-a, odnosno korištenja ZDS-a u kontekstu Domovinskog rata, u komemorativnim okolnostima?

Nismo dosad bili u prilici o tome odlučivati. Taj problem se može riješiti ili ujednačavanjem sudske prakse za što su nadležni sudovi, a po ustavnoj tužbi eventualno i Ustavni sud, ili zakonskim uređenjem koje bi podlijegalo ustavnosudskoj kontroli. Postoje i dobre i loše strane oba rješenja. Naravno, za zakonsko rješenje postavilo bi se i pitanje znakova i simbola drugih totalitarnih režima. U svakom slučaju to pitanje treba konačno skinuti s dnevnog reda jer opterećuje hrvatsko društvo.

Koronavirus je prilično poremetio odnose unutar Ustavnog suda. Sudac Mlinarić u izdvojenom mišljenju upozorava na “neprihvatljivu unutarnju interakciju” te je prigovorio sucima, očito misleći na Selanca i Abramovića, koji su iznosili vlastite stavove o predmetima sub iudice.

Ne mogu osporiti, kao što su se u javnosti i politici digle tenzije oko ustavnosti i zakonitosti rada Stožera, da je do podizanja tenzija došlo i na Ustavnom sudu. To se sada smirilo i nadam se da će tako i ostati jer smo svi, bez obzira na različita mišljenja, i te kako svjesni da osim svoje samostalnosti i neovisnosti moramo štititi i dignitet Ustavnog suda.

Osobito se sudac Selanec angažirao te je uoči izbora imao teški gaf kad je za N1 potvrdio angažman sudaca na ocjeni ustavnosti Stožera, unatoč pravilu da se Ustavni sud suzdržava od aktivnosti koje bi mogle utjecati na tijek izborne kampanje. Znate li vi da se nešto slično ikad prije dogodilo?

Ne znam. Suci se ne smiju baviti politikom niti u javnosti ostavljati dojam da se bave politikom. Suci mogu istupati u stručnim i znanstvenim člancima, pa i na društvenim mrežama, ali da pri tomu ne iznose stavove o predmetima sub iudice, koji su u tijeku, i vjerujem da će se svi toga pridržavati. Prema Ustavnom zakonu i Poslovniku, jedino predsjednik Suda može nastupati u javnosti, a po njegovu ovlaštenju i sudac izvjestitelj u pojedinim predmetima. Ali kad je riječ o osjetljivim pitanjima koja prelaze okvire ustavnosudskih odluka, onda se i predsjednik suda konzultira sa sucima o bitnim stvarima. Kad bi svaki od nas 13 istupao u javnosti, zamislite kakav bi to rašomon nastao.

U prijašnjim sazivima rijetka su bila izdvojena mišljenja, sada su rijetke jednoglasne odluke u predmetima od većeg značaja. Jesu li zbog toga odluke suda kvalitetnije?

Izdvojena mišljenja svakako pokazuju s kojim se sve problemima Ustavni sud suočavao i ona mogu biti znatan doprinos u rješavanju određenih pitanja u znanstvenoj i stručnoj javnosti. Niti precjenjujem niti podcjenjujem njihov značaj. To je pravo svakog suca, te ih ni Ustavni sud, a ni predsjednik, nemaju pravo komentirati. Ona čine sastavni dio odluke, ali važi i obvezuje jedino odluka koju je donio Ustavni sud. I moram reći da u svim bitnim pitanjima Ustavni sud je odlučivao velikom većinom glasova jer se u što široj raspravi nastoji doći do konsenzusa i rješenja prihvatljivog za veliku većinu sudaca.

Mostov Nikola Grmoja i nedavno je ustvrdio kako ovaj saziv Ustavnog suda treba ukinuti jer sve odlučuje u korist vladajućih. Sve i da je tako, to je neprovedivo jer su suci praktički nerazrješivi osim ako nisu osuđeni na zatvorsku kaznu. Treba li to mijenjati?

Što ako se sudac opija, drogira ili otvoreno politički aktivira? Ustavni sud bi jedino imao mogućnost razrješenja kad bi utvrdio da ustavni sudac npr. zbog alkohola ili droge “trajno izgubio sposobnost da obavlja dužnost”. Zamislite kad bi Sabor mogao razriješiti ustavnog suca ili Ustavni sud zato što mu se ne sviđaju izdvojena mišljenja ili odluke. Pa čak i ako ustavni sudac nastupa u javnosti mimo uobičajenih pravila, neprihvatljivo, politički obojeno, smatram da Sabor ne bi trebao imati ovlast razriješiti tog suca. Javnost će procijeniti njegov rad. Upravo je nerazrješivost jamac samostalnosti i neovisnosti suca tako da može donositi odluke neopterećen time hoće li se svidjeti vlasti, oporbi ili javnosti. Ni s g. Grmojom neću polemizirati, ali moram reći da Ustavni sud, između ostaloga, ograničava neograničenu političku moć vlasti. Pokazalo se da ideje o ukidanju ili ograničavanju ovlasti Ustavnog suda promoviraju sustavi u kojima su narušeni demokratski procesi ili su čak uvod u diktaturu. Ustavni sud je svojim odlukama pokazao da nije ni za ni protiv vlasti, ni za ni protiv opozicije već da štiti Ustav. Neki naše odluke odobravaju, neki ne, a neki ih promatraju isključivo s gledišta svojih političkih opcija.

Kako tumačite to što se odjednom toliko inzistira na javnim sjednicama suda i to za pandemije?

Da, nameće se stav da Ustavni sud nije dovoljno otvoren za javnost, što apsolutno ne stoji. Jedan smo od otvorenijih sudova pa i u usporedbi s drugim zemljama. Javnost osiguravamo objavom dnevnih redova i zapisnika sa sjednica, odluka na internetskim stranicama, radimo i sažetke važnijih odluka za medije, izdajemo priopćenja, održavamo konferencije za novinare. Svjesni smo važnosti medija u demokratskom društvu i svojim smo odlukama pokazali kako štitimo medijske slobode. Ali, nema ustavnog suda koji dopušta da mediji budu nazočni raspravi i odlučivanju na sjednicama. Europski sud za ljudska prava to ne dopušta, Sud Europske unije čak ni izdvojena mišljenja, pa ni njemački Savezni ustavni sud, austrijski, talijanski... to ne dopuštaju jer se smatra da bi to moglo utjecati na samostalnost i neovisnost ustavnih sudaca jer bi više morali paziti na to kakvu će sliku ostaviti u medijima nego na argumentaciju svojih odluka. Molim medije da to shvate i prihvate da neće moći nazočiti sjednicama jer to nije slučaj niti u jednoj demokratskoj zemlji. Ali medijima je apsolutno mjesto na javnim raspravama s tim da zbog epidemiološke situacije sada jedva i za suce imamo odgovarajuću dvoranu, a za najam drugog prostora nemamo novca. Međutim, u slučaju Stožera većina sudaca je zaključila da nema potrebe za javnom raspravom jer su jasni i prigovori predlagatelja i odgovori Vlade.

Prof. Branko Smerdel više je puta u konfliktnim političkim situacijama apelirao na Ustavni sud da se očituje o nastalom ustavnopravnom prijeporu. I prof. Sanja Barić zazivala je da preventivno djelujete. Zašto odbijate djelovati po službenoj dužnosti?

Uvažavam stajališta naših ustavnih stručnjaka, pogotovo doajena ustavnog sudstva prof. dr. sc. Branka Smerdela, i jednog od autora hrvatskog Ustava i uvažene prof. Barić, koji kao znanstvenici imaju pravo predlagati rješenja. Ustavnom sudu se u zadnje vrijeme sve više nameće uloga medijatora društvenih zbivanja. Veliki su prijepori u hrvatskom društvu i od nas se traži da arbitriramo, ali mi moramo paziti da naše postupanje ne prijeđe u pretjerani ustavnosudski aktivizam. Treba naći razumnu granicu između aktivizma i samoograničenja jer nije dobro da Ustavni sud prebrzo arbitrira u aktualnim društvenim prijeporima, premda se slažem da nije dobro ni da kasno reagira. Mislim da ovaj Ustavni sud nalazi balans. U nekoliko smo navrata djelovali po službenoj dužnosti, ali točno je da to činimo skrupulozno, kad ocijenimo da je to nužno.

Iako ste istospolne partnere proceduralno zaštitili od diskriminacije, a ne im dali pravo na udomiteljstvo, prigovaraju vam da ste se pretvorili u zakonodavca?

Nismo preuzeli ulogu zakonodavca, već ulogu koju danas ima Europski sud u Luksemburgu ili njemački Savezni ustavni sud koji ne prisiljavaju zakonodavca da uvijek mora izmijeniti zakon, nego sami tumače odredbe u duhu europskog prava, odnosno ustava. Zakon o udomiteljstvu nije bio sporan, jer što je sporno ako u njemu piše da heteroseksualne osobe smiju udomiti djecu. Sporno je ono što ne piše i zato nije bilo potrebe da to ukinemo i prisiljavamo Sabor da unese i istospolne osobe s obzirom na to da je jasno izrazio političku volju da to ne želi. Ali, Ustavni sud ima pravo tumačiti zakon u duhu Ustava. Tako smo utvrdili da se istospolne osobe ne smije unaprijed diskriminirati u postupcima udomiteljstva, a hoće li se istospolnim osobama priznati pravo na udomiteljstvo, odlučit će upravna, i u krajnjem slučaju sudska tijela u svakom pojedinom slučaju uzimajući u obzir sve okolnosti.

Je li na Ustavnom sudu slučaj Nataše Novaković, predsjednice Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa?

Jest, uskoro ćemo donijeti odluku tko je nadležan odlučivati o izuzeću predsjednice Povjerenstva, Hrvatski sabor, Upravni sud ili samo Povjerenstvo.

Kad ste ukidali zabrane rada nedjeljom, niti u jednoj odluci niste rekli da zakonodavac ne smije to propisati, nego da to nije učinjeno na ustavno prihvatljiv način.

Točno, nismo rekli da zakonodavac ne smije urediti zabranu rada nedjeljom.