Inicijativa predsjednika SDP-a Peđe Grbina da ustavnim sucima na sjednice uvali novinare zapravo je nastavak aktivnosti koje je započeo ustavni sudac Goran Selanec, izabran kao kandidat SDP-a. Grbin zna da ulazi u bitku koju nema šanse dobiti jer za izmjene Ustavnog zakona o Ustavnom sudu (UZUS) treba dvotrećinsku većinu u Hrvatskom saboru.
Ali, to ne znači da SDP na tomu ne može profitirati. Jer, u očima dijela javnosti ispast će da vladajući nešto žele sakriti od javnosti i kad god bude prigoda SDP će podsjećati tko je navodno bio protiv transparentnosti rada Ustavnog suda. Ustavni zakon sada propisuje da predstavnici medija “mogu” nazočiti sjednicama suda, što je nomotehnički standard koji u značenju sadrži i nepisani nastavak “ali ne moraju”, pa je tako u slučaju Stožera većina ustavnih sudaca zaključila kako nemaju epidemioloških uvjeta za održavanje javne sjednice.
Načelo javnosti rada tijela javne vlasti od krucijalne je važnosti jer se na njemu gradi i povjerenje građana u institucije. Zbog toga što novinari ne mogu nazočiti raspravi ustavnih sudaca svakako smo zakinuti za šou, premda je predsjednik Ustavnog suda Miroslav Šeparović primijetio kako su se te sjednice pretvorile u “igrokaz za javnost”. Ali, javnost rada Ustavnog suda već niz godina, shodno digitalnom dobu, ostvaruje se objavom integralnih odluka sa svime što je bitno, uz izdvojena mišljenja sudaca koji se ne slažu s većinom. Kod važnih odluka održavaju se i konferencije za medije. Postupci na Ustavnom sudu provode se u pisanoj formi (nema svjedočenja, izvođenja dokaza...).
Ponavljanje stajališta na usmenoj javnoj raspravi samo bi dovelo do razvlačenja postupka, a u tomu se krije i opasnost da se te rasprave pretvore u platformu za nečiju javnu pa i političku promociju. I u kolijevci ustavnog sudovanja, Austriji, Ustavni sud odlučuje iza zatvorenih vrata. I suci Europskog suda za ljudska prava povlače se “in camera” kad odlučuju. Tako je u većini europskih ustavnih sudova. Štoviše, tajnost vijećanja i odlučivanja u većini zemalja važan je aspekt slobode odlučivanja sudaca. I Selanec je sudac postao na temelju političkog kompromisa iza zatvorenih vrata.
Koliko je to važno govori i primjer o kojem je za Telegram govorio Mostov bivši saborski zastupnik i profesor za ustavno pravo Robert Podolnjak kad se tražio kompromis oko spomen-ploče HOS-a u Jasenovcu: “Prijelomnim smatram prijedlog koji sam iznio na sjednici Odbora da se ona (rasprava, op. a.), a u skladu s Poslovnikom, u određenom trenutku zatvori za javnost kako bi članovi Odbora lakše postigli dogovor o zajednički prihvatljivim zaključcima Odbora”. I za ustavne suce važno je da odlučuju bez pritiska kako će se u javnosti suditi njihove riječi ili promjene stavova pod teretom novih saznanja ili težnje za kompromisom. UZUS propisuje da ustavni suci odluku donose na “posebnoj sjednici”.
Na redovnim sudovima to se zove vijećanje. Iako su sudske rasprave javne, vijećanje se odvija u tajnosti pa je tajna i kako je pojedini sudac glasovao. I ako javnost od Ustavnog suda dobije na uvid sve u pisanoj formi, koja je to onda dodatna demokratska vrijednost zbog koje bi trebalo prisiliti ustavne suce da trpe novinare, mikrofone i kamere? Za što je to javnost uskraćena? U medijskoj interpretaciji tih rasprava sasvim sigurno bi ono što je bitno samo još više izgubilo na važnosti, a umjesto da se usredotoče na suštinu predmeta, suci bi vodili računa i o svojoj slici u javnosti, ovisno o osobnim pa i političkim ambicijama. Što su mlađi, to izglednije. Zapravo, zašto se odjednom toliko inzistira na javnim sjednicama, i to usred pandemije!?
I to od ustavnih sudaca, još i vezano za pitanja o Stožeru oko kojih se različita mišljenja danomice nižu u medijima? Je li puka slučajnost što se Grbinova zakonodavna inicijativa nadovezuje na ono što je ustavni sudac dr. sc. Goran Selanec uočio tek nakon više od dvije godine svoga mandata – navodni manjak javnosti u radu Ustavnog suda. I to je zapazio baš u Grbinovu predmetu, i to na temu na kojoj je i predsjednik Zoran Milanović birao teške riječi o Stožeru, a i u istupima Davora Bernardića to se nametnulo kao jedan od predizbornih aduta SDP-a. Pritom je Selanec preuzeo dvostruku ulogu, tužitelja i suca, da bi onda požurivao odlučivanje Ustavnog suda, što s gledišta zaštite Ustava i nije sporno, ali jest ako je motiv nečiji politički interes.
Čak i ako sve to blagonaklono pripišemo koincidenciji, onaj Selančev politički gaf u tjednu uoči parlamentarnih izbora nije bio slučajan. Unatoč striktnoj politici nemiješanja Ustavnog suda u političku kampanju, tada je uz njegovu potvrdu na N1 objavljena prvo netočna vijest da je službeno pokrenuta ocjena ustavnosti Stožera, a zatim ispravljena da su i neki suci inicirali postupak. Grbin je svojom inicijativom samo potvrdio da jedio istog tima sinkroniziranih plivača.
Sve glavne institucije su kod nas postale kaljuža, nedostojna, korumpirana, počevši od Sabora, Vlade, predsjednika, USUD-a, Vrhovnbog suda, DORH-a, SOA i POA... Nađite jedan dokaz da su radili po naravnim, moralnim načelima, sve ću povući što sam naveo!