Raste li Zemlja?

Zamisao da Zemlja raste izvedenica je starije teorije o širenju Zemlje. Još 1889. i  1909. Roberto Mantovani objavio je teoriju o širenju Zemlje i pomicanju kontinenata. Pretpostavio je da je nekada zatvoreni kontinent prekrivao cijelu površinu Zemlje, koja je bila manja. Danas je najslavniji proponent teorije rastuće Zemlje crtač stripova Neal Adams, no riječ je o nadogradnji modela koji je predstavio pokojni australski geolog Warren Carey 1960-ih.

O mogućnosti da Zemlja raste razmišljali su i geolozi Vedat Shehu, James Maxlow, Stavros Tassos i drugi istražujući poklapanje kontinenata na obje pacifičke i atlantske strane, geološke implikacije mjerenja površinske zakrivljenosti te tražeći uzroke za danas nemoguću veličinu dinosaura i drugih životinja, biljaka i kukaca u manjoj gravitaciji Zemlje. Hipoteza o rastućoj Zemlji također pokušava, kroz postojeće znanstvene dokaze, otkriti mehanizam kojim se nova masa stvara u jezgri Zemlje. Glavni doprinos Neala Adamsa jest to što se kroz niz animacija pozabavio implikacijama i promjenama u zakrivljenosti površine koje nastaju navodnim širenjem mase u jezgri Zemlje.

Adamsove animacije
Tijekom 1960-ih Adams je pozorno pratio razvoj geoloških teorija, a s posebnim zanimanjem model Pangeje. To je naziv za veliki hipotetski kontinent iz doba paleozoika i mezozoika. Smatra se da se cjelokupno tadašnje kopno spojilo u jedinstvenu Pangeju prije otprilike 300 milijuna godina. Golemi kontinent zauzimao je četvrtinu Zemljine površine, dok je ostatak prekrivao drevni ocean Pantalasa. Danas se smatra da je prije otprilike 180 milijuna godina proces tektonike ploča razdvojio Pangeju na nekoliko kontinenata, sve do njihova današnjeg oblika. Adams se nije složio s tom teorijom, već je pomoću trodimenzionalnih računalnih animacija (dostupne na internetu), izradio nekoliko matematičkih modela kretanja kopna kojima nastoji objasniti teoriju rastuće Zemlje. Animacije prošlosti Zemlje, kako je on vidi, prikazuje kako se kontinentalni oblici uklapaju poput slagalice - ali na manjem globusu.


Neal Adams se kroz niz animacija pozabavio implikacijama i promjenama u zakrivljenosti površine koje nastaju širenjem mase u jezgri Zemlje

Adams se u animacijama oslanja na dokaze dobivene promatranjem starosti različitih dijelova oceanskog dna kako bi se odredio uzorak, red i pokreti različitih kontinenata tijekom procesa rasta. Potom “vrti snimku” unatrag i postupno uklanja novije dijelove oceanskog dna, sve dok ne stigne do gotovo upola manjeg globusa posve pokrivenog oceanskom korom. Kontinentalni rubovi prianjaju gotovo savršeno, a Adams tvrdi da je takvo poklapanje moguće samo ako je Zemlja jednom bila osjetno manja.

Neal Adams pretpostavlja da je u tom razdoblju Zemlja imala upola manji promjer te da je bila posve prekrivena kontinentalnom korom. Unutar kontinentalne kore postojala su plitka mora. Nakon razdvajanja kopna, plitka mora prelila su se u veliki ocean. Adams smatra da je to razlog zašto se najstariji riblji fosili pronalaze na kopnu, a ne u dubokim oceanima. Naime, kopnena kora svih kontinenata stara je oko 2 milijarde godine, dok je oceanska kora uglavnom mlađa od 70 milijuna godina.

Planeti rastu?
Ako Zemlja raste, zapitao se on, događa li se to i drugim nebeskim tijelima? U potrazi za tim odgovorom Adams je model širenja proširio i na Mjesec te nama susjedne planete tvrdeći da se taj proces događa svuda u svemiru. Promatrajući razne pukotine na Mjesecu koje prikazuju tektonsko širenje i niže otvoreno dno, Adams je izradio računalne simulacije i pokrenuo ih unatrag. Pukotine se savršeno zatvaraju prikazujući stanje prije navodna širenja Mjeseca. Slične primjere pronašao je (i kompjutorski prikazao) i na Marsu te još nekim tijelima u Sunčevu sustavu.

Jedan od razloga zašto je teorija rastuće Zemlje danas odbačena jest i odsutnost procesa koji bi na zadovoljavajući način objasnio povećanje mase. Stoga danas dominira geološka teorija subdukcije - proces uranjanja jedne litosferne ploče pod drugu. Prema Adamsu, dokazi dostupni na području fizike i kozmologije upućuju na to da je stvaranje materije pojava koja se neprekidno zbiva unutar svemira koji se širi. To se stvaranje događa u jezgrama planeta i sunaca. Spominje Carla Davida Andersona, najmlađeg dobitnika Nobelove nagrade koji je 1932. otkrio indikaciju spontana nastanka materije dokumentirajući sudare fotona visoke energije. Adams smatra da se fotoni sudaraju s neotkrivenim poljem osnovnih čestica materije koje stvara elektrone i pozitrone. Cijeli je svemir, kaže on, ispunjen poljem primarne materije, što upućuje na tamnu energiju koja uzrokuje opaženo širenje svemira.

Adams vjeruje kako njegova teorija predstavlja točnije objašnjenje dostupnih dokaza te da se svemir ne širi, već da raste. Na kritike u kojima ga nazivaju običnim crtačem stripova odgovara kako je i Leonardo da Vinci uspješno spojio umjetnost sa znanošću. S drugim istraživačima i entuzijastima u edukativnoj pustolovini koja traje već četrdeset godina Adams promiče ideju o rastućoj Zemlji nastojeći potaknuti raspravu unutar znanstvene zajednice.

Godine 1888. Ivan Osipovič Jarkovski predložio je zamisao da se neka vrsta etera apsorbira unutar Zemlje i transformira u nove kemijske elemente, zbog čega se nebeska tijela šire. I sustav koji je predložio Ott Christoph Hilgenberg 1933. temelji se na apsorpciji i transformaciji eterske energije u normalnu tvar. No, moderna fizika ne podržava ideju etera koji apsorbira materija ili ga transformira u novu materiju. Najpoznatiji zagovornik teorije povećanja mase je S. Warren Carey, koji je također predložio neku vrstu rasta mase planeta i rekao da je konačno rješenje problema jedino moguće u kozmološkoj perspektivi, i to vezano uza širenje svemira. Paul Dirac je 1938. iznio ideju da se Zemljina gravitacijska konstanta smanjivala tijekom milijardi godina njezina postojanja. To je navelo njemačkoga fizičara Pascuala Jordana da modificira opću teoriju relativnosti i 1964.predloži da se svi planeti šire polako. Za razliku od drugih objašnjenja, ovo je barem unutar okvira fizike smatrano održivom hipotezom.