Rat će stati onda kada globalna arena počne poštovati rusku volju

Što se ratova tiče, u prošlosti je sve bilo puno jasnije. Države su jedna drugoj objavljivale ratove i to napismeno, pripremale su se vojske, išlo se na bojno polje, vodile su se bitke... Stoga nije čudno da većina uglednih svjetskih leksikona definira rat kao objavljeni, namjerno izazvani i prošireni oružani sukob između dvije države ili nacije.

U našoj svijesti pojam rata još odgovara navedenoj definiciji, no stvarnost je potpuno drugačija i zamršenija. Navedena definicija rata više nije potpuna i ne odgovara stvarnosti. Živimo u globaliziranom društvu u kojem su odnosi sve složeniji, pa definicija rata to mora uzeti u obzir. Usložnjavanje je prvi nagovijestio njemački vojskovođa, teoretičar i prvi suvremeni filozof rata Carl von Clausewitz, koji je već u prvim desetljećima 19. stoljeća napisao da je “rat čin sile kojim svoga neprijatelje želimo prisiliti da se pokori našoj volji”. Tvrdnjom da rat nije nikakav kaos, već pomno isplaniran slijed operacija u kojima presudnu ulogu igraju gospodarstvo i tehnologija razdoblja u kojem se rat vodi. Kada je želio biti izravan i jasan, govorio je da je rat samo nastavak politike, nekakav “klik” koji se dogodi kada politika postaje nemoćna da pronađe rješenja, pa se mora posegnuti za drugim sredstvima.

Dva primjera iz američke povijest govore jako puno o razlikama u poimanju rata. Franklin Delano Roosevelt još ujesen 1941. godine uporno je odbijao američki angažman u ratu iako je bilo jasno da on traje već neko vrijeme i da nije riječ o europskim i azijskim čarkama, već o nečemu što ima potencijal da se pretvori u globalni sukob. Tek nakon što je napadom na Perl Harbor Japan SAD-u brutalno objavio rat, stvari su se promijenile. Točno šezdeset godina poslije, nakon terorističkog napada 11. rujna, George Bush potpisuje nacionalnu obrambenu strategiju, dokument koji počinje riječima: “Mi smo nacija u ratu!” Cijeli taj dokument zapravo izlazi iz te prve rečenice. Riječ je, naravno, o ratu protiv terorizma, čudnom sukobu u kojem se zapravo ne zna tko je neprijatelj, gdje se on točno nalazi, kakvim oružjem raspolaže... Bush je ovim dokumentom praktički objavio rat, ali ne drugoj državi ili naciji, nego neprijatelju koji je nedefiniran i rasplinut, što je Bushu dalo mogućnost da neprekidno pronalazi nove neprijatelje, pa se u toj kategoriji našlo sve – od Osame bin Ladena, Al-Qa’ide, talibana, Sadama Huseina, pa sve do američkih građana koji su ugurani među neprijatelje samo zbog svoga podrijetla ili prošlosti. Druga pojedinost je ta da je on kazao da će štititi interese Amerikanaca bez obzira gdje oni žive. Ovaj Bushov rat je zanimljiv i zato što je pokazao da se rat ne mora voditi isključivo oružjem, već i bazama podataka, držanjem stanovništva u smrtnom strahu, uvođenjem ekstremnih mjera sigurnosti...

Sve to vodi prema nekoj novoj definiciji rata. Ako na jednu stranu stavimo mir, a na drugu otvoreni i totalni oružani sukob, a onda je sve ono što se nalazi između te dvije krajnosti zapravo “spektar rata”. Britanski povjesničar i teoretičar rata Michela Howard rat je definirao kako “sustavnu provedbu svih mjera kako bi se postiglo da se volja jedne nacije u dostatnoj mjeri poštuje u globalnoj areni; to se pretvara u otvoreni oružani konflikt onda kada su iscrpljena sva druga sredstva”.

Kada pogledamo ono što se već pet mjeseci događa u Ukrajini, pitanje koje se postavlja jest ono gdje se ta zemlja trenutno nalazi na “spektru rata”. Drugo je pitanje je li “globalna arena” shvatila i odlučila u zadovoljavajućoj mjeri poštovati volju ruske nacije i Putina, koji također želi zaštititi interese Rusa bez obzira gdje oni žive. U tom kontekstu postaje vidljivo da Ukrajina galopira prema onom dijelu “spektra rata” na čijem je kraju otvoreni oružani sukob. Do njega neće doći ako se bude poštovala Putinova volja. Ako se ne ispoštuju, doći će do oružanog sukoba koji bi mogao prestati u trenutku kada globalna arena shvati da Putin misli zaista ozbiljno.

>> Ženevska zbirka političkih frazetina neće pomoći Ukrajini