Ostavljamo za sobom jedno razdoblje kojega se nitko od nas ne želi sjećati”, rekao je grčki premijer Alexis Tsipras zastupnicima u grčkom parlamentu uoči jučerašnjeg izglasavanja proračuna za 2018. godinu, koji bi trebao biti posljednji uvjetovan sporazumom Grčke i njezinih kreditora iz 2010. godine.
No, Tsipras možda neće željeti pamtiti, ali teško da će ikada iz svoje memorije moći izbrisati činjenicu da njegova zemlja danas ima bruto domaći proizvod oko 30 posto niži nego uoči bankrota, i to već sedmu godinu zaredom. Što znači da je, grubo govoreći, u posljednjoj, još uvijek aktualnoj krizi propustila stvoriti više od dva cijela godišnja pretkrizna BDP-a, što je kao da dulje od dvije godine nijedan Grk nije ništa radio, ništa nije prodao, ni kupio, ni platio: kao da su dvije godine i jedan mjesec svi građani Grčke bili mrtvi.
To je epohalni, kolosalni, katastrofalni, jedinstveni u suvremenoj povijesti promašaj neke makroekonomske politike i doktrine, u ovom slučaju doktrine štednje i odricanja koju je Europska unija nametnula Grčkoj kao uvjet da ona može zadržati zajedničku valutu euro. A kako i zašto se taj promašaj dogodio, briljantno su ovih dana objasnila dvojica grčkih sindikalnih ekonomista Nasos Koratzanis i Christos Pierros u studiji “Procjena posljedica politike štednje (eng. austerity) na grčku ekonomiju”, koju je prošli tjedan objavio internetski časopis “Real-world economics review” (broj 82).
Što će se promijeniti uvođenjem eura i hoće li sve poskupjeti:
“Nakon sedam godina bolnog odricanja i neoliberalnih reformi, grčka ekonomija i dalje je zarobljena u nesretnim okolnostima u kojima je brz i snažan oporavak još uvijek turoban i neizvjestan”, pišu Koratzanis i Pierros. A da je to tako, pokazao nam je prošlih dana bijes i jad što su ga Grci iskazali u općem štrajku koji je paralizirao javne službe i transport, kao i prosvjedi u kojima je 20 tisuća radnika, studenata i umirovljenika zahtijevalo kraj državne politike štednje koja je Grke bacila u najdublje ponore očaja.
“Grčka hitno mora odbaciti propali eksperiment svojih kreditora i okrenuti se novoj, socijalno inkluzivnoj, ekonomskoj politici usklađenoj sa specifičnostima grčke ekonomije”, pišu Koratzanis i Pierros.
Pritom, i “EU mora napustiti svoju nerazumnu i štetnu fiksaciju stabilnošću cijena, ograničavanjem javne potrošnje i deregulacijom tržišta rada, i prihvatiti progresivnu politiku čiji će najviši prioritet biti stvaranje novih radnih mjesta, financijska stabilnost i viši životni standard.”
Za nas u Hrvatskoj to možda i ne bi bilo toliko važno i zanimljivo da se Koratzanisova i Pierrosova analiza neizravno ne odnosi i na Hrvatsku. Specifičnosti grčke ekonomije na kojima oni temelje svoje zaključke, njezina oligopolna struktura te mehanizmi i kanali preko kojih se aktivnosti javnog i inozemnog sektora odražavaju na privatnu potrošnju i ulaganja, posve su analogni hrvatskima. Svi oni koji u Hrvatskoj misle i govore da “Hrvatska nije i neće biti Grčka”, nad prošlotjednom studijom “Real-world economics reviewa” trebali bi se ozbiljno zamisliti.
Grci bi pod hitno trebali naučiti plaćati porez, raditi, odricati se 14. i 15. plaće, 14. 15. i 16. mirovine u godinu dana te otplaćlivati kredite što su ih podigli kako bi se isfinanciralo malo prije spomenuto.