Uništeno je 217.000 stanova i 50.000 kuća, poginulo 20.000 ljudi

Srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić nediplomatski, štoviše ratoborno uzvratio je premijeru Andreju Plenkoviću da na njegovu mjestu ne bi pokretao pitanje ratne odštete. Plašim se da Hrvatska po pitanju ratne odštete ne samo da ne može dobiti ništa, već može mnogo toga izgubiti, rekao je Vučić ustvrdivši kako bi to mogao potkrijepiti tisućama raznovrsnih i veoma teških argumenata. Što se Hrvatske tiče, ključni je argument Sporazum o normalizaciji odnosa između SRJ i RH koji su 23. kolovoza 1996. godine u Beogradu potpisali ministri vanjskih poslova SRJ i RH, Milan Milutinović i dr. Mate Granić, danas savjetnik predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović.

Sporazum stupio na snagu

Taj je sporazum objavljen i u Službenom listu SRJ broj 5 iz 1996. godine. Prema objavi na stranicama srbijanskog ministarstva vanjskih poslova, stupio je na snagu 18. listopada 1996. godine. U njegovu najduljem članku 7. među ostalim se navodi kako će u roku od šest mjeseci ugovorne strane sklopiti “sporazum o naknadi za svu uništenu, oštećenu ili nestalu imovinu. Tim sporazumom utvrdit će se postupci ostvarivanja prava na pravičnu naknadu koja neće uključivati sudske postupke”, te je predviđeno u roku od 30 dana od potpisivanja sporazuma, formirati zajedničku komisiju od po tri predstavnika sa svake strane. I sam Plenković jučer je o sporazumu iz članka 7. rekao: “Nažalost, taj sporazum nikada nije potpisan, razgovori su trajali pa su prekinuti”. Naša diplomacija to pitanje nije povlačila, izuzev bivše premijerke Jadranke Kosor 2011. u Beogradu. Inače, sa sadržajem tog sporazuma, šest dana nakon njegova potpisivanja, Opću skupštinu i Vijeće sigurnosti UN-a izvijestio je tadašnji šef jugoslavenske misije pri UN-u Vladislav Jovanović pa se verzija na engleskom i danas može naći na službenim stranicama UN-a.

Bez odštete za ratnu štetu

Pitanje ratne štete složeno je pitanje kojim se od slučaja do slučaja bave naši sudovi odbijajući odštetne zahtjeve gdje ustanove da je riječ o ratnoj šteti. I to neovisno o utvrđenju Državne komisije koja je 1999. godine ratnu štetu procijenila na 236,4 milijarde kuna (uništenih 217.000 stanova i 50.000 kuća, demografski gubitak od 270.000 ljudi, 20.000 poginulih...). Od 1991. na snazi je Zakon u utvrđivanju ratne štete, prema kojem država ne odgovara za ratnu štetu, a definirano je što se “osobito” pod tim smatra. Neodgovornost RH za “ratnu štetu”, ni s gledišta Ustavnog suda, a ni međunarodnih obveza nije problem. Zakon o obnovi iz 1996. odnosi se na štete “od početka velikosrpske agresije, pa tijekom Domovinskog rata, do završetka mirne reintegracije”. Do 2007. na obnovu je utrošeno 30 milijardi kuna iako RH nije odgovorna za ratnu štetu.