Gledam izjavu koju je Božo Petrov dao u petak i prvo što mi u oči upada greška je snimatelja: Božo je izvan fokusa, slika je zapravo izoštrena na stijenje u pozadini. Kao Robin Williams u Razarajućem Harryju. Često se to događa sa snimkama iz lokalnih dopisništava kad ih snimaju sami novinari, nevični tehnici. Ružna posljedica rezanja troškova na svim televizijama.
Drugo je ono što upada u uši: ton kojim se obraća novinarima i javnosti. Gotovo Pupovčevom dramatikom, mješavinom uvrijeđenog pravednika i televizijskog propovjednika, Razarajući Božo zaziva, proziva, optužuje i osuđuje one koji su upropastili Domovinu. S obzirom na stanje u Hrvatskoj, možda bi taj plač trebao biti sasvim prikladan, no, za zauzeti ton i pozu biblijskog proroka, nužno je prije svega odbaciti politiku i - govoriti istinu. Svakom priznati po zasluzi, dobro i loše, prijatelju i neprijatelju. No Božo svakim danom postaje sve više kao i svaki drugi političar, spreman popljuvati onog kojeg je do jučer kovao u zvijezde. Pri tom, nažalost, ne osobito dobar političar.
Treće je, dakle, sam sadržaj izrečenog. Za jednog hrvatskog (ili bilo kojeg drugog) političara nije ništa čudno u govor ubaciti veću ili manju dozu činjenica onkraj stvarnosti (što je često samo benigni izraz za podvale i laži), no za nekog tko sebe predstavlja potpuno drugačijim od drugih, Božo ubacuje zaista nevjerojatnu količinu poluistina i prijesnih laži.
Mutna slika nekako je sasvim u skladu s onim što će Božo izreći u mikrofone: U tri rečenice pet laži i pet poluistina. Slikovito rečeno, jer možda je bilo malo više rečenica i malo više poluistina.
Božo je sasvim u pravu kada ističe da je Plenković u Saboru blefirao, kao i Karamarko lani. Premijer je nedovršenom predstavom kupio nešto vremena do sljedeće sjednice Sabora, kad ćemo nedvojbeno saznati je li blefirao s parom dvojki ili je u rukavu na trenutak zagubio kartu za royal flush. No, jednako kao ni smjenom ministara, time nije prekršen Ustav. Božo, naravno, izmišlja.
Jer, parlamentarna većina nije nužna, Hrvatskom može vladati i manjinska vlada, sve dok se u Saboru ne stvori neka nova većina koja bi ju bila spreman dovesti u pitanje. A takve nije bilo. Za to nije dovoljno pokretanje pitanja povjerenja ministru financija, već je nužno pokrenuti pitanje povjerenja samom premijeru ili cijeloj vladi. Oporba je sasvim svjesno odabrala da to neće napraviti i zasigurno je za to imala itekako dobre razloge. Jer, Saucha je svojim glasom spasio sve - ne samo sebe od gubitka radnog mjesta i milijun kuna bruto, već i Plenkovića od poniženja, a oporbu od teškog potopa na izborima.
Plenković je vrlo vjerojatno napravio veliku grešku što nije odmah otišao na parlamentarne izbore. Jer, sasvim je moguće da bi, na krilima slabosti oporbe i uz nesebičnu pomoć gospodina d'Hondta, mogao na koncu doći u poziciju vladati bez ucjena raznih strančica. SDP ne bi bio ustanju osvojiti više nego sad, jedino bi Bernardić na taj način mogao očistiti vrh stranke od Milanovićevih kadrova. HNS i HSS bi se samostalnim izlaskom na izbore potpuno izgubili. Jer ovaj rezultat te dvije stranke postigle su isključivo parazitiranjem na leđima SDP-a. One bi sad mogle ponoviti uspjeh jedino na krilima preferencijalnih glasova na listi SDP-a ili pak - tko može više reći da je to nezamislivo - na listi HDZ-a. Most će sad na lokalnim izborima vjerojatno ostvariti osjetan uzlet. No, da je istovremeno morao na parlamentarne izbore, slika bi bila potpuno drugačija, jer bi nazadovao na lokalnoj i nacionalnoj razini.
No, što se tiče Plenkovića, ta prilika je ispuštena, pa tako sad jedino Mostu nakon lokalnih odgovaraju i parlamentarni izbori. No, sve i da ponove uspjeh iz 2015., nitko više s njima na parlamentarnoj razini neće u koaliciju ni suradnju. Takvom partneru na hrvatskoj političkoj sceni više nitko ne vjeruje.
Istina, načelno nije bilo dobro što je premijer Orešković za ministra financija postavio čovjeka koji dolazi iz Agrokora, jer svi smo znali da Todorić uvijek gura svoje ljude na ključne pozicije. No, to je također i posljedica ucjene koju je Petrov nametnuo Karamarku. Mostovci su dvaput digli ruke za Marića, usprkos tomu što su znali da je radio u Agrokoru. I - za sada nemamo baš nijednog dokaza da su pogriješili, jer je Marić do sada izvrsno obavljao svoj posao.
Petrov svejedno i dalje ponavlja tvrdnje da je Marić morao znati "SVE", no, nikad ne kaže što je to "SVE". Riječ "SVE" služi poput čarobnog plašta za skrivanje vlastitog neznanja, a sugovornik se onda boji priznati vlastito neznanje o tome što je to "SVE". Svi se ponašaju kao da je samorazumljivo što je to "SVE", iako nitko ne zna niti opisati o kojem se kažnjivom nedjelu radi. Ako sam ja, kao i svi novinari koji se imalo bave gospodarstvom, godinama znao da je Agrokor u nezavidnoj situaciji, te da će tek uz pomoć čarolija uz takve kamatne stope uspjeti vratiti svoje goleme kredite, onda je to sasvim sigurno još bolje i detaljnije znao i Zdravko Marić. No, NITKO nije znao da će već početkom 2017. Agrokor bankrotirati! Drska je laž da su "SVI" znali "SVE". Moody's je nekoliko tjedana prije toga u svojem izvješću zadržao izglede Agrokora, procjenjujući da će se prihodi oporaviti, a likvidnost biti na dovoljnoj razini da se bez problema izgura i ova godina. U tom trenutku vjerojatno ni Ivica Todorić nije znao što će se dogoditi, ili je sam sebi odbijao priznati, jer je u tom razdoblju odbio ponudu Coca Cole za Jamnicu, tešku pola milijarde eura, smatrajući da to nije dovoljno. Da nije bilo istupa ruskog veleposlanika, vjerojatno bi Todorić na raspolaganju imao još barem nekoliko mjeseci za pokušaj dolaska do daha.
Mostovci tvrde da su oni znali "SVE" još u studenom, te da su i čistačice u Cibonimom tornju znale "SVE", što god bilo to "SVE". No, sve da je ministar financija znao "SVE" te imao pravo odgovoriti na pitanja novinara na sačekuši ispred vlade i javno govoriti o stanju u Agrokoru, te postati tako izravno odgovoran za slobodni pad cijena dionica Agrokorovih kompanija - vlada baš ništa ne bi mogla ni smjeti napraviti prije no što im se sam Todorić ili nezadovoljni dobavljači obrate za pomoć. I eto nas učas ponovno u istom vremenskom okviru u kojem se dogodio lex Agrokor.
Petrov navodi optužujuće riječi Čede Žica, tvrdeći da je on u Agrokoru bio na nižoj poziciji nego Marić, te da to znači da je i Marić morao znati "SVE". No, to je očita laž, jer Žic je bio potpredsjednik Agrokora, dok Marić nije bio niti član uprave. K tome, ni Žic ne tvrdi da je Agrokor vodio dvojno knjigovodstvo, već da je uljepšavao prospekte za međunarodni roadshow. To je nešto posve drugo i ne mora biti niti kriminalno djelo, a ako i jest, Žic je time prije svega posredno optužio sebe, u doba kad je za to bio suodgovoran, a ne Zdravka Marića.
Petrov laže kad govori da je Plenković prije govorio da istraga neće biti, te da je sad odjednom otkrio kriminal u Agrokoru. Plenković je prije svega reagirao na skandalozan istup mostovih ministara, koji su opetovano sa sjednica vlade najavljivali istrage protiv ljudi s imenom i prezimenom, jer je jasno da su ministri pravosuđa i unutarnjih poslova zadnji ljudi na svijetu koji bi smjeli takve istrage najavljivati i time se izravno baviti. Jednako kao što je predsjednik parlamenta jedna od zadnjih osoba na svijetu koja bi trebala podizati kaznene prijave protiv bilo koga, i to na temelju svima javno dostupne informacije. Da je, npr. predsjednica RH protiv nekog podigla kaznenu prijavu, svi bi joj se krvi napili. U najmanju ruku, rekli bi da je to politička predstava za podizanje vlastitog rejtinga, a sigurno bi pale i optužbe za izravni pritisak na rad policije i pravosuđa. Sasvim opravdano.
Mostovci nakon smjene ministra pravosuđa i unutarnjih poslova javno govore da su smijenjeni zato da se zaustave istrage koje su baš ta dvojica pokrenuli. Ima li boljeg priznanja nedopustivog ponašanja i miješanja u rad policije i državnog odvjetništva? Ima, kad je mostov ministar unutarnjih poslova odbijao priznati da je smijenjen i pozivao narod da uzme stvari u svoje ruke!
Petrov je sad ponovno kreativan i proziva premijera jer se navodno miješa u istragu time što DORH-u daje 5 milijuna kuna kako bi mogli kvalitetno obaviti tu istragu. No, u takvom potezu nema ništa neobično, vlada je i prije izdvajala milijune za velike istrage i procese i nitko nije tada izricao nebulozne optužbe da se tim novcem potkupljuje državno odvjetništvo.
Razlika je dramatična između situacije u kojoj Plenković odgovara na zahtjev samog DORH-a i onoga kako Petrov sebi zamišlja odnos zakonodavne, izvršne i pravosudne vlasti: Nije premijer taj koji pokreće ili zaustavlja istrage, već to isključivo treba biti DORH. Naravno, nitko nema iluzija da je u Hrvatskoj pravosuđe doista zaštićeno od utjecaja iz vlade, ali to je tako upravo zbog onih koji kao Petrov javno zahtijevaju uspostavljanje te izravne veze. Petrov je od onih tipova koji prozivaju vlade zašto nikoga nisu uhitile i osudile, te mjere njihov uspjeh brojem pritvorenih u Remetincu, podržavajući upravo takvo institucionalno nasilje.
Petrov traži od Plenkovića isprike zato što je lagao. No, je li se Razarajući Božo možda ispričao Karamarku zbog lažnih optužbi zbog kojih je zapravo lani pala vlada? Most je taj koji je u razmaku manjemo od jedne godine dva puta zagrizao mamac oporbe te zabio nož u leđa svojem partneru i srušio koaliciju, nemajući pri tom u rukama nikakve opipljive dokaze da je to stvarno nužno. Svi sad znamo da je Božo u najmanju ruku govorio neistinu kad je tvrdio da arbitraža mora dalje, kad je ovakvim istim tonom naciju hipnotizirao tvrdnjama da će sasvim sigurno arbitraža biti u korist Hrvatske. Za sada nas je ta Božina tvrdnja stajala 200-tinjak milijuna kuna troškova arbitraže, a troškovi nepotrebnih izbora nisu ništa prema ukupnim financijskim, društvenim i moralnim troškovima pada vlade.
Naravno, neće se Božo nikad ispričati ni Zdravku Mariću, jer jednako kao što je jučer tvrdio da "ZNA" da je Karamarko kriv, tako danas "ZNA" da je kriv ne samo Marić, već i Plenković. A ako se pojavi neki do sada nepoznati dokaz protiv Marića, uskliknut će: "ZNAO sam!"
Mostovci za dokaze ne mare niti su im potrebni. Oni potpaljuju najniže strasti, jer je to jedino što im je u ovom trenutku preostalo. I vjerojatno će im to itekako upaliti. Na lokalnim izborima će to biti honorirano, sasvim vjerojatno i na parlamentarnim ako do njih doista ubrzo dođe. No, tko će više ikad surađivati s Mostom? Kako kaže Ivica Relković, njihov dojučerašnji strateški guru, Most je izvršio samoubojstvo svojeg koalicijskog potencijala na ancionalnoj razini najmanje za dva sljedeća parlamentarna ciklusa.
Unatoč novinskim naslovima o kumu i kreditu, kojim su ga pokušavali načeti, nemamo nikakvih razloga sumnjati u poštenje Bože Petrova, ali postoji i nešto što se zove političko poštenje, a danas se po tome on ne samo uklapa u sivi prosjek hrvatskih političara, nego je prema količini štete koju je svojim postupcima u kratkom razdoblju prouzrokovao - mnoge i nadmašio.
Da, reći ćete, svi lažu, pa je eto i Božo odavna javno izgubio nevinost. Ostaje nam tako još jedino Andrija Hebrang kao moralna vertikala hrvatskog društva. Jedino on još nikad ne laže, samo ponekad govori neistinu.
O Bože, zašto si nas napustio? Gdje je nestao onaj neiskvareni političar, koji je tvrdio da je drugačiji od svih, koji je obećavao postati nedostajuća moralna vertikala hrvatske politike? Gledajući Razarujućeg Božu izvan fokusa, vidim samo političara koji se vodi mišlju o tome da će, ako dovoljno puta ponovi laž, ona na koncu postati istina.
Unatoč nesigurnom tremolu u glasu koji ukazuje na neiskusnog psihijatra, ova vježba u masovnoj hipnozi preko televizijskog signala zacijelo je imala itekako moćan učinak na one koji ne mare za racionalnost optužbi, već automatski reagiraju na emotivan bukački nastup: "SVI" su krivi i "SVI" moraju platiti, samo mi smo ispravni!
Takve strasti nije nužno dugo potpaljivati i nije bitno što bacate na vatru - glavno da gori.
Plenković također pokazao pravo lice
Hladnokrvnim odstrijelom Zlatka Ževrnje, Mostovih ministara, pa zatim i konstatiranjem da se Zlatko Hasanbegović sam odstranio iz HDZ-, Andrej Plenković također je pokazao lice koje šira javnost nije poznavala - otkrio nam je da se ispod suzdržanog i prividno neodlučnog "briselskog Andreja" krije političar koji se ne osvrće mnogo u retrovizor nakon što je u punoj brzini prisiljen pregaziti zebru ili projuriti kroz crveno svjetlo na semaforu. Naprotiv, samo još jače nagazi na gas.
Pokazalo se tako da i njega nestrpljenje itekako zna izdati, pa tako nekim nervoznim odgovorima pred nasrtajima reporterskih žalaca Plenkovićev imidž uglađenog beskrajno strpljivog diplomate zasigurno jest ozbiljno načet. Pri tome nije nikakvo opravdanje što novinari na sačekuši doista postavljaju kojekakva glupa i neupućena pitanja, jer baš glupa pitanja znaju otkriti više o sugovorniku nego neka pametna.
Doduše, uz te izgubljene, takav pristup kod mnogih će mu donijeti nove političke bodove.
No, jedino što je bitno u ovom trenutku jest hoće li saborski blef donijeti rezultat. Ne treba zaboraviti, oporba je ta koja nije uspjela skupiti 76 glasova protiv Marića. Da je Saucha stvarno bio na izravnoj vezi s Plenkovićem, vjerojatno bi ostao doma. I premda rezultat ne bi više bio izjednačen, Marić bi također preživio, ali ne bi ostao tako snažan dojam političke trgovine.
Optužbe o protuustavnom ponašanju baš po ničemu ne stoje. Plenković je sve odradio štreberski, precizno se držeći Ustava i Poslovnika. Istina, ustavni stručnjaci, barem oni koje je na sjednicu saborskog odbora za Ustav uspio dovesti mostovac Podolnjak, načelno se slažu da je za predstavljanje novih ministara razuman rok 30 dana. No, jasno je da nema mehanizma pomoću kojeg se to može dogoditi u tom roku, jer nova sjednica Sabora već zakazana nakon tog roka.
Podolnjak je na neki način zlorabio saborski odbor, kao što je i Božo Petrov zlorabio fotelju predsjednika Sabora, kad je, nakon glasanja o nepovjerenju ministru Mariću ustvrdio da je tim glasanjem upravo utvrđeno da u Saboru ne postoji parlamentarna većina. Takvo iskrivljavanje smisla tog glasanja možda je imao pravo iznijeti koju minutu kasnije, nakon što je podnio ostavku i postao slobodni strijelac, ali nikako iz fotelje predsjednika Sabora, koja podrazumijeva nepristranost i držanje poslovnika.
Nije se teško složiti da 30 dana doista jest razuman rok, no to ne znači da je 60 dana nerazuman rok. Niti da je država ugrožena zato što nekim nekim ministarstvima upravljaju državni tajnici, koji imaju ovlasti kao tehnički ministri. Ti isti stručnjaci se slažu da se rok u Ustavu nigdje ne navodi, te da je jedino jasno da Plenković tijekom sljedeće sjednice mora zatražiti povjerenje za nove ministre. Naravno, tom sjednicom se ne smije otezati. Kad bi se dogodilo bilo kakvo otezanje, jasno je da bi to naišlo na osudu cijele hrvatske javnosti, a ne samo oporbe, tako da Baukova izjava da je za HDZ razuman rok "sve od jedne minute do četiri godine" - spada samo u duhovite i zgodne dosjetke.
Svi znamo polalo tko je Petrov iako se premalo o tom pisalo.