Svi ratovi nesretni su na svoj način. Ovih dana navršilo se 20 godina od američke invazije na Irak, milenijske greške američke politike, koja je izazvala tolika stradanja i ljudske patnje, destabilizirala prostor koji je željela stabilizirati, zloupotrijebila koncept humanitarne intervencije koji je tek bio u nastajanju nakon što je primijenjen pri bombardiranju Srbije zbog Kosova. I narušila vjerodostojnost američke vanjske politike, što su odmah rado eksploatirali lideri i države koji su po prirodi, i svojoj povijesti, puno manje zainteresirane za ideal slobode, a više za klasično ugnjetavanje.
Dvadeseta godišnjica američke invazije na Irak navršila se u trinaestom mjesecu ruske invazije na Ukrajinu. Zbog toga ovaj tekst i počinjemo tolstojevskom rečenicom: svaka je nesretna na svoj način. Mogu li te nesretne invazije biti promatrane manje-više isto? Naravno da ne mogu.
Dobro objašnjenje dao je, za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini, pokojni britanski novinar Christopher Hitchens. Postoje ratni zločini i postoji zločin pokretanja samog rata, ustvrdio je i dodao: a fašizam je kad imate oboje. Odnosno, kad imate “zločin udruživanja u svrhu vođenja agresivnog rata, i kad agresivni rat svjesno i planski uključuje zločine protiv čovječnosti”: “Drugim riječima, ništa u vezi s tim ratom nije slučajno, zločini nisu nusproizvod rata, oni su sama priroda takvog rata”. Hitchens je, naravno, govorio o velikosrpskoj agresiji na BiH, prije toga i na Hrvatsku, jer se jasno referirao i na Vukovar (premda je u vrijeme tog govora bio kritičan prema hrvatskoj politici u Herceg-Bosni).
Hitchens je kasnije, nakon 11. rujna 2001., bio jedan od najvećih zagovornika, i kasnije apologeta, Bushove invazije na Irak. Oko toga je bio u krivu (njegov brat Peter Hitchens danas je u krivu oko Ukrajine, gdje za rat krivi zapada, a ne Rusiju), ali sve nas to vodi prema dva zaključka. Prvo, ne trebamo nikad zaboraviti gdje je i kako taj zapadni princip humanitarne intervencije nastao i dobio pravo javnosti. I to ne humanitarne intervencije koja se pokreće zbog petrodolara, kao Pustinjska oluja 1990., nego zbog principa zaustavljanja brutalnih agresora i spašavanja ljudskih života. Gdje je i kako nastajao taj princip? Pa, tu kod nas. Formirali su ga događaji od Vukovara i Dubrovnika, preko Sarajeva i Srebrenice, do Kosova 1999., kada su Tony Blair i Bill Clinton odlučili nešto učiniti protiv tad već serijskog agresora, Slobodana Miloševića i Srbije. I drugo, ako se vratimo na riječi Christophera Hitchensa, vidimo da je ruska invazija na Ukrajinu ipak drukčija od američke invazije na Irak po tome što ta ruska ostavlja dojam da su zločini u samoj prirodi tog rata. Ne slučajnost, ne incidenti koji se istraže i procesuiraju kako se ne bi ponavljali.
VIDEO Šef ukrajinskih kopnenih snaga, general Oleksandr Syrskyi: 'Cilj je eliminirati što više neprijatelja'
Što reći o ruskom vođenju rata koje sadrži sustavno regrutiranje vojnika iz redova najgorih ubojica i razbojnika iz ruskih zatvora? Što reći o ruskoj državnoj industriji otimanja ukrajinske djece? I o nizu takvih strahota. Kao što ratni zločini od Ovčare do genocida u Srebrenici, i do hladnjača s leševima kosovskih Albanaca prevezenih 400-tinjak kilometara sjeveroistočno u Srbiju i bačenih u Dunav, nisu bili obični zločini počinjeni u magli rata. Tako ni ruski ratni zločini u Ukrajini nisu incidenti.
Znamo to i iz malo dalje povijesti. U knjigama Dedijera i Đilasa, na koje se poziva Jože Pirjevec u knjizi “Tito i drugovi”, opisano je kako su crvenoarmejci nakon oslobođenja Beograda pljačkali, silovali žene i ubijali civile, a događaj koji je prevršio svaku mjeru zbio se na večeri kod jednog Srbina, koji je ugostio skupinu ruskih časnika. A ovi se ponapijali, jedan napao domaćinovu ženu, njezin muž se pobunio, Rusi ga izbacili iz kuće i ženu silovalo sedam vojnika. Bračni par se potom objesio. Tito je nakon toga pisao prosvjedna pisma Sovjetima, jedno i samom Staljinu, koji je odbio optužbe na račun “djelomičnih incidenata i pogrešaka”. Vidjevši ponašanje ruskih vojnika u Beogradu, jedan američki časnik krajem prosinca 1944. pisao je u Washington: “Čovjek se pita kako će se (crvenoarmejci) ponašati kad napuste prijateljsku i slobodnu Jugoslaviju i zaposjednu samu Njemačku”. U tome je razlika između ratnih zločina i ratnih zločina.
Kad su sustavni, kad je zločin rata pokrenut s jasno ugrađenim planom ratnih zločina uvijek i svugdje po putu, to je onda nešto sasvim drugo. A to, nažalost, vidimo u Ukrajini.
Razlika je. Rusi su brutalniji, uvijek su bili. Za ono ozračivanje vlastitih vojnika u Černobilu, a Americi bi za to padale glave. U Rusiji ni zuc. Amerima svi mediji vrište za zlostavljanja u Abu Graib zatvoru, a Rusi sustavno ravnaju gradove sa svima unutra. Sad netko tumači da su isti. Nisu isti. Nikad nisu ni bili isti.