Nakon događaja u Charlottesvilleu, Virginia, koji su započeli kao prosvjed bijelih nacionalista protiv skidanja kipa Roberta E. Leeja, slavnog generala Konfederacije, pa prerasli u protu-prosvjed koji je završio smrću i razaranjem kad se otvoreni pristaša nacizma zabio svojim automobilom u mnoštvo, zaključila sam da se aktualna, žestoka debata ne vodi zbog rase, ugnjetavanja, ropstva ili povijesti.
Vodi se zbog sjećanja. Koliko sjećanja nam je potrebno? Trebamo li ga uopće? Ivo Josipović, na primjer, misli da bismo trebali zaboraviti prošlost, a jednom je prilikom izjavio da: “Ne smijemo dopustiti da nam sjećanja unište budućnost.” Malcolm X tome se žestoko protivio, govoreći kako je povijest “sjećanje naroda i bez tog sjećanja, čovjek je degradiran na niže biće”. “Mistične strune sjećanja” udružile su raskoljene, američki narod onako kako ga je Abraham Lincoln zamišljao. Ali najzanimljivije gledište na važnost sjećanja imao je filozof Arthur Schopenhauer. Bez sjećanja, čovjek poludi! “Ludost je prekinuta nit sjećanja!”, rekao je. Zbog toga sam počela razmišljati o vlastitom egzistencijalnom kontinuitetu i o tome bi li mi bilo bolje bez njega. Započela sam s Robertima u svojoj konfederacijskoj obitelji, odnosno sa svojim šukundjedom Robertom Sempleom Kelleyem. Robert, buntovni sin irskog useljenika, bio je pravi srcolomac sa svojom bujnom kosom uredno počešljanom na razdjeljak, bistrim očima i orlovskim, savršeno proporcionalnim nosom.
Pobjegao je od kuće kao mladić, iz Virginije u Missouri, kako bi se bavio tiskarskim zanatom, a kad se situacija počela zaoštravati, postao je strastveni zagovornik “južnjačkih prava”, koja je promicao u žestokoj publikaciji koju je uređivao, zloglasnom “Squatter’s Sovereignu”. Evo jedan tipičan primjer njegove retorike: “Da i načas pomislimo kako našim žilama teče ijedna kap jenkijevske krvi, trebali bismo ju ispustiti, čak i ako time žrtvujemo vlastiti život!” Robert Semple borio se u ratovima za granicu između Kanzasa i Missourija i u Građanskom ratu, u Missourijskim graničarima, uz bok starijeg brata Jessea Jamesa, Franka. Prema Robertovu mišljenju, problem nije bilo ropstvo (jer sam nije posjedovao nijednog roba), nego očuvanje južnjačkih posjeda i slobode od okrutnih sjevernjačkih zakona kao što je poznata Naredba 11. Tu naredbu izdala je Unija u kolovozu 1863. ne bi li kaznila “pobunjenike” iz Missourija koji su živjeli uzduž granice, iako su mnogi od njih bili pristaše Unije ili neopredijeljeni. Abraham Lincoln podržao je tu direktivu, mada se pobojavao da vojska neće moći ili željeti spriječiti njezinu vigilantsku provedbu.
Njegove bojazni bile su opravdane. Cjelokupno stanovništvo na granici dobilo je 15 dana da napusti svoje domove, prisiljeno da iza sebe ostavi sve što je posjedovalo. Stoka i zemljišni posjedi bili su ukradeni ili uništeni; sve kuće, štaglji i gospodarske zgrade bili su spaljeni do temelja. Mnogi civili i sami su bili pogubljeni po prijekom postupku – neki u dobi od 70 godina. Četiri okruga na koja se ta odredba odnosila postala su poharana “ničija zemlja”. To područje doslovce je bilo “etnički očišćeno” od stvarnih ili zamišljenih južnjačkih pristaša, koje su sjevernjaci u to doba smatrali posebnim narodom. Oko 1863., zaplijenjeno je i cjelokupno vlasništvo Roberta Semplea Kelleya, pa se on sa suprugom Mary preselio u Deer Lodge u Montani. Ondje je postao miljenik sugrađana i na kraju se “iznova stvorio” kad ga je američki predsjednik Grover Cleveland imenovao petim maršalom Montane. Robert je bio uspješan u svemu čega bi se latio, uključujući i stvaranje potomaka. Mary i on imali su sedmero djece, od kojih je jedno dobilo ime po konfederacijskom generalu Robertu Leeju.
Nažalost, dječak je umro u mladoj dobi. Svećenik mu je na pogrebu odao priznanje rekavši da je bio “štovan, voljen i cijenjen od sviju s kojima je došao u doticaj, i da je uistinu bio dostojan imena velikana po kojemu je nazvan, Roberta E. Leeja.” Kad je Robert Semple mnogo godina kasnije umro i njega su veličali u lokalnim novinama: “Iako je u politici bio vatreni pristaša određenih stavova, u privatnom životu njegovo ime bilo je sinonim za poštenje i dobrotu. Srce mu je bilo veliko kao Mount Powell, a takvo mu je bilo i suosjećanje. Uvijek je bio spreman dragovoljno pomoći bolesnima i onima u nevolji, i zbog tih njegovih osobina stanovnici Deer Lodgea dugo će ga pamtiti sa zahvalnošću.” O svojim prošlim političkim uvjerenjima neskriveno je govorio kako “u to doba nisu postojali ustupci. Svi smo mi bili ekstremisti, bilo da smo zagovarali ropstvo ili mu se protivili. Cijelog svog života bio sam u stalnom sukobu sa svojim političkim protivnicima.” Došavši u Montanu, shvatio je da se vremena više ne mijenjanju, kao što je pjevao Bob Dylan; već su se promijenila.
A i on se promijenio s njima, napustivši svoja prošla, radikalna politička uvjerenja. Bio je divan čovjek, često mi je ponavljala njegova unuka i moja baka, Mary Lonita. Divan čovjek! Tu je i onaj drugi Robert, čuveni konfederacijski general Robert E. Lee, mnogima – čak i 150 godina nakon svršetka Građanskog rata – simbol viteštva, časti i hrabrosti, a drugima strašnog nasljedstva ropstva. On i moj šukundjed Robert borili su se na istoj strani, u isto doba, u istoj vojsci, i moj šukundjed je po tom konfederacijskom generalu čak nazvao jednog svog sina, pa sad dok gledam kako diljem Sjedinjenih Država – u njujorškoj dvorani čuvenih Amerikanaca, u Emancipation Parku u Charlottesvilleu ili na Sveučilištu Teksas – ruše spomenike u njegovu čast, imam osjećaj da se time uništava i dio moje osobne povijesti. Tko zna je li Robert E. Lee ikad pročitao ijedan primjerak “Squatter Sovereigna” – pričalo se da se zapravo protivio ropstvu – ili jesu li se moj šukundjed i on ikad sreli. Nije nezamislivo da jesu. U svakom slučaju, sjećanja moje obitelji dio su onoga što jesam i ja ih ne želim zaboraviti. Ili, što je još gore, poludjeti! Što ćemo iz tih sjećanja naučiti, individualna je stvar. I tako se rasprava nastavlja: treba li sačuvati bolna sjećanja iz prošlosti (i kako) ili ih izbrisati (i zašto)? U nedavno objavljenom članku u “Atlantic Monthlyju”, profesor povijesti Kevin Levin objašnjava zašto je nakon prvotnog protivljenja uklanjanju konfederacijskih kipova promijenio mišljenje i sad ga podržava. To se dogodilo nakon njegova zadnjeg posjeta Pragu, kad je “gotovo odmah primijetio betonska prazna podnožja na kojima su nekoć stajali spomenici komunističkim vođama. Neki od tih kipova prebačeni su u muzeje, drugi su uništeni. To me je primoralo da iznova razmotrim svoj stav o spomenicima u svojoj domovini.
Zamislio sam kako se vraćam u prošlost ne bih li uvjerio stanovnike Praga kako su im ti spomenici pomogli da se suoče sa svojom prošlošću, ili kako su učiteljima bili važno oruđe u privlačenju pozornosti učenika. To se pokazalo jalovim trudom. Bez obzira na njihovo odredište, ti spomenici bili su točno ondje gdje su trebali biti prema odluci članova zajednice. I prazna postolja nude važne lekcije koje treba prenijeti. Stanovnici Praga nisu pokušavali izbrisati svoju prošlost ili okrenuti leđa poukama koje bi im ona mogla ponuditi. Oni su tu prošlost živjeli i ona će ostati u njima. Uklanjanje spomenika Staljinu i Lenjinu uklonilo je težinu sjećanja na ugnjetavanje i Česima dopustilo da počnu zamišljati novi smjer kojim će njihov narod krenuti. Shvatili su da “povijest ne smije biti mač kojim će se opravdati nepravda ili spriječiti napredak”. Uklanjanje tereta sjećanja na ugnjetavanje. To ima savršenog smisla, bilo da se odnosi na Roberta E. Leeja ili Josipa Broza Tita. Ali još razmišljam o tome kako bi bilo najbolje sačuvati sjećanja, uklonimo li simbole ranijeg ugnjetavanja. U povijesnom Muzeju prekinutih veza? O tome bi valjalo razmisliti.