Zašto plastika stoji u dvorištima tvrtki koje se bave oporabom, tko je zadužen za njeno zbrinjavanje, gdje su Hrvatskoj sortirnice, a i hoćemo li postići cilj u odvajanju koji je zadala EU. Samo su neka ovo od pitanja koja nam je odgovorio Renato Šarc, stručnjak za industrijsku zaštitu okoliša koji se specijalizirao za tematiku gospodarenja otpadom. Ovaj je hrvatski ekspert ove godine promoviran u zvanje asistentnog profesora na Sveučilištu Montanunviersitaet Leoben.
Ondje je zamjenik voditelja Katedre za tehnologije oporabe i gospodarenje otpadom, voditelj radne skupine Otpadno procesno inženjerstvo, predaje nekoliko predmeta, a svoje znanje dijeli često i na znanstvenim institucijama te simpozijima diljem svijeta. Uključen je, također, u realizaciju brojnih nacionalnih i međunarodnih projekata koji se bave tematikom gospodarenja otpadom, nedavno mu je od austrijskih institucija za financiranje znanstvenih projekata odobren već drugi centar izvrsnosti u sektoru gospodarenja otpadom, a od 2022. predsjednik je i savjetodavnog odbora V.EFB-a, udruge odgovorne za dodjelu certifikata tvrtkama za gospodarenje otpadom u Austriji.
Postoji li rješenje problema plastičnog otpada? Plastika je važan i sveprisutan materijal u sektorima proizvodnje, od plastične ambalaže pa sve do sektora namještaja i građevinarstva. Iako je kao materijal vrlo zahvalna, ispravno postupanje s plastičnim otpadom preduvjet je za zaštitu okoliša. Negativan primjer postupanja je nastanak mikroplastike koja je u međuvremenu zastupljena u rijekama, morima pa čak i u hrani te, posljedično, u ljudskom tijelu. Sve su to razlozi zbog kojih je bitno odgovorno i održivo postupati u sektoru gospodarenja otpadom jer ima vrlo važnu ulogu u kvaliteti našeg svakodnevnog života. Gospodarenje otpadom postalo je industrijska djelatnost koja primjenjuje međunarodne standarde i osigurava lokalne sirovine i energiju te pridonosi jačanju lokalnog gospodarstva. Recikliranje i energetska oporaba rješenje su za problem plastičnog otpada.
Plastika je trenutačno u Hrvatskoj vrlo aktualna tema; od nedavnih požara pa sve do općenitih pitanja o postupanju s plastičnim otpadom. Kako je sektor otpada od plastike organiziran?
Građani postupaju s dvije vrste otpadne plastike; s otpadnom ambalažnom plastikom i s otpadnom reciklabilnom komunalnom plastikom. Kod ambalažne plastike razlikujemo sustav s povratnom naknadom koji obuhvaća pića koja kupujemo u plastičnoj ambalaži, npr. PET boce s povratnom naknadom od sedam centi po komadu, novac koji nam se vraća prilikom povratka te iste boce u trgovinu. Drugi sustav kod ambalažne plastike jest bez povratne naknade i obuhvaća ambalažu koju upotrebljavamo u svrhu zaštite i rukovanja neke robe kao npr. pakiranje za sir, meso ili čips. Kod otpadne reciklabilne komunalne plastike govorimo o raznim plastičnim igračkama i drugim predmetima. Ključna razlika kod ambalažne i komunalne plastike jest u vlasništvu otpada, nadležnosti, financijskoj i organizacijskoj odgovornosti onoga tko plaća cjelokupno gospodarenje takvog otpada. Ambalažni otpad podliježe sustavu proširene odgovornosti proizvođača, a za reciklabilni komunalni otpad brine se komunalac.
Što znači proširena odgovornost proizvođača?
Ona je definirana europskom direktivom u području otpada i znači da proizvođač proizvoda pakiranog u plastičnu ambalažu ima financijsku i organizacijsku odgovornost plaćanja troškova gospodarenja otpadom kada nastane otpad od proizvoda ili ambalaže koju je stavio na tržište. Drugim riječima, odgovornost proizvođača proširuje se s faze proizvoda i na fazu kada on postaje otpad. U slučaju Hrvatske, proizvođač ima samo financijsku odgovornost koju izvršava uplatom naknade Fondu (FZOEU) koji preuzima organizacijsku odgovornost za sakupljanje i obradu otpada te ostvarenja ciljeva gospodarenja otpadom. Naknada financijski osigurava obradu otpada i ispunjenje zakonskih obaveza, budući da sama vrijednost sirovine iz plastike ne može pokriti sve troškove gospodarenja tim otpadom. Naknada koju proizvođači plaćaju sastavni je dio cijene proizvoda i tako zapravo mi građani kupnjom proizvoda unaprijed plaćamo i gospodarenje tim otpadom. Primjena plaćanja svih troškova za gospodarenje ambalažnim plastičnim otpadom od FZOEU predviđena je i detaljno regulirana novim Pravilnikom o ambalaži i otpadnoj ambalaži koji je nedavno bio na e-savjetovanju u RH i unutar EU te se njegovo donošenje očekuje sljedećih (tje)dana, a od 2025. i primjena u praksi.
Kako bi, zapravo, trebala funkcionirati naplata odvoza plastike prema novim pravilima?
Građani će i dalje svoj ambalažni otpad izvan sustava povratne naknade zbrinuti s otpadnom komunalnom plastikom putem žute kante ili žute vrećice. Plaćanje će se provoditi po novom modelu tako da će FZOEU platiti komunalcu sve troškove vezane uz ambalažni otpad, dok će građani financirati samo udio vezan uz otpadnu komunalnu plastiku. Ovo je vrlo dobra mjera koja potiče odvajanje otpadne plastike i povećanje stope reciklaže.
VEZANI ČLANCI:
Zašto ambalažni otpad uopće stoji u dvorištima tvrtki koje se bave oporabom?
Skladišta su sastavni dio svake proizvodne djelatnosti pa tako i gospodarenja otpadom. Ona osiguravaju ravnotežu između logistike i proizvodnje te omogućuju kvalitetniji pristup tržištu jer plastika je roba od međunarodnog interesa. Primjerena i opremljena skladišta smanjuju rizike izuzetno promjenjivih cijena zbog aktualnih globalnih izazova i osiguravaju tržišno prihvatljivije okvire.
Koje ciljeve u odvajanju Hrvatska mora postići i do kada?
Do 2025. godine mora se više od 50 posto plastične ambalaže koja nastaje u EU reciklirati, do 2030. više od 55 posto. Nadalje, do 2030. mora sva plastična ambalaža stavljena na tržište EU biti ponovno oporabljiva ili pogodna za recikliranje. RH podliježe istim ciljevima i ima puno posla kako bi se oni ispunili. Nadalje, potrebno je i spomenuti doprinos koji se temelji na nerecikliranom plastičnom ambalažnom otpadu koji je uveden 1. siječnja 2021. kao novi izvor prihoda za proračun EU za razdoblje 2021. – 2027. Znači da će po svakoj nerecikliranoj toni plastičnog ambalažnog otpada nastati trošak za FZOEU od 800 eura, budući da je obveznik ispunjavanja stopa reciklaže. Znači, plaćamo i plaćat ćemo goleme milijunske iznose poreza prema EU zbog nedovoljnih kapaciteta reciklaže. Pametnije je investirati u razvoj infrastrukture i stvoriti nova proizvodna radna mjesta u RH.
Na koji način to postići? Odnosno, u savjetovanju na razini EU bio je pravilnik koji nalaže sortirnice, kako Hrvatska stoji s tim? Koliko se plastike uopće odvaja kod nas, koliko se (i gdje) oporabljuje te na čemu bi se posebno trebalo poraditi?
Ukupna količina nastalog otpada od plastike procijenjena je na 306.030 tona u 2021. godini, odnosno 78 kg po stanovniku. Svaki stanovnik RH proizveo je 474 kg komunalnog otpada u 2022. godini. Čak 56 posto tog komunalnog otpada odloženo je na 80 odlagališta diljem RH bez ikakve obrade, a tek 10 posto obrađeno i 34 posto kompostirano i reciklirano. Kao što vidimo, drastično zaostajemo za zadanim ciljevima EU, a situacija je još lošija što se tiče ispunjavanja budućih ciljeva za otpadnu ambalažnu plastiku. Stoga je za one vrste ambalažnog otpada, gdje su trenutačne stope reciklaže vrlo niske i ne ispunjavaju pravno definirane ciljeve, potrebno značajnije povećati naknadu kako bi FZOEU mogao osigurati namjensko i cjelovito financiranje te podržati investicije u modernu i industrijaliziranu infrastrukturu za gospodarenje tim otpadom. Naime, nakon sakupljanja komunalac će morati transportirati otpadnu plastiku u sortirnice koje su ovlaštene od FZOEU-a i koje su tehnički sposobne osigurati stope sortiranja za ispunjenje ciljeva reciklaže. Ako sortirnica tehnički nije sposobna osigurati ciljeve, onda ne može biti u funkciji sortiranja otpada i nema opravdanje na tržištu, budući da se naknadom za ambalažni plastični otpad isključivo financira sustav koji osigurava ciljeve za tu vrstu otpada. Posljedično će se pojedina postojeća infrastruktura u RH morati ili dograditi ili prenamijeniti. Veličina odnosno kapacitet postrojenja će pri tome imati još bitniju ulogu kako bi se osigurala opravdana i razmjerna cijena sortiranja i reciklaže. Požar u postrojenju u Osijeku, ali i drugi požari u sektoru gospodarenja otpadom koji se događaju i na odlagalištima svako malo nas podsjete koliko je bitno investirati u modernu i industrijaliziranu infrastrukturu te jačati lokalnu proizvodnju i primjenu domaće sekundarne sirovine kako bi se skladišta u sektoru otpada svela na nužan minimum. Sektor gospodarenja otpadom je zapravo sektor reciklaže i sekundarnih sirovina i stoga bitna gospodarska djelatnost. Ono što se ne može reciklirati, to je nužno energetski obraditi u modernim energanama, tehničkim postrojenjima sagrađenim po međunarodnim standardima i pravilima struke. Jedan ovakav cjeloviti projekt za plastiku nalazi se u razvojnoj fazi u RH i predstavlja dobar primjer kako se EU pravila mogu pretočiti u kvalitetno tehničko rješenje.
Moderne energane – spalionice?
Reciklaža i energetska oporaba – spaljivanje moderna su alternativa odlagalištima i predstavljaju aktivni doprinos zaštiti klime te osiguravaju čak i do 18 puta više radnih mjesta. Propisane stope reciklaže su u funkciji zaštite okoliša i ne temelje se na ekonomskom optimumu već osiguravaju ekološki standard. Sve navedeno osigurava cirkularnu ekonomiju i korištenje reciklata visoke kvalitete i energije iz otpada kao lokalne sirovine i energente za proizvodnju novih proizvoda koji će završiti na policama prodajnih centara.
Više zelenih tema pronađite na Rezolucija Zemlja gdje u samo nekoliko klikova možete posaditi stablo!
Stručnjak je lijepo objasnio.Što se ne može reciklirati, spaliti i pretvoriti u energiju.