Referendumski cunami uz ovako slabu vladu, bacit će Hrvatsku na koljena

Ima nešto dragocjeno u tekstovima Roberta Podolnjaka. Iz njih je vidljivo zašto hrvatski politički sustav sve više nalikuje na krpenjaču. Kao što krpenjača nastaje utkivanjem tkanina svih boja, vrsta i podrijetla koje su tkalji pri ruci, tako Podolnjak želi oblikovati politički sustav ugradnjom pravno-političkih aranžmana na koje namjerno ili slučajno naiđe, koji mu se svide ili su popularni. Nije pritom važna ni unutarnja funkcionalna logika svakog od tih aranžmana ni funkcionalna logika cjeline koju oni čine, ni kontekst iz kojeg su izvađeni i u koji se usađuju. Evo kako to izgleda.

Najprije krene u Švicarsku. Iz nje pokupi referendum i referendumsku praksu, izvuče ih iz cjeline tamošnjeg kompleksnog političkog uređenja i prenese u Hrvatsku. Pritom ne uvažava povijesni i politički kontekst u kojemu se razvila ekstenzivna referendumska praksa – recimo, činjenicu da su referendumi u Švicarskoj svojevrstan funkcionalni ekvivalent djelotvorne opozicije jer u toj konkordancijskoj demokraciji u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti sudjeluju sve važne stranke prema znanome “čarobnom obrascu” pa nema tko oponirati vlasti. U Švicarskoj ga pak ne zanima što ta država nema izravno izabranog predsjednika. Ako ćemo pravo, jedva se može govoriti o predsjedniku države s obzirom na to da tu dužnost obavlja predsjednik švicarske vlade, a mandat mu traje godinu dana. To je, valjda, zanemariva sitnica. Iz Švicarske će, dakle, uzeti samo referendum i krenuti sjevernije, do Skandinavije.

Dekontekstualizirani pristup

Iz skandinavskih zemalja uzet će ekstenzivnu konstitucionalizaciju izbornog sustava, ali zanemarit će referendumsku praksu koja je u njima, ruku na srce, mizerna. Finska je od 1919. do 2010., u 90 godina nacionalne povijesti, održala tri savjetodavna referenduma – u prosjeku, svakih trideset godina jedan – koji nisu imali obvezujuću zakonsku snagu. Norveška je od 1905. do 2010., u 95 godina nacionalne povijesti, provela pet savjetodavnih referenduma – u prosjeku, svakih dvadeset godina jedan. Tri su bila konstitutivna – o raskidu unije sa Švedskom 1905. te o pristupu Europskoj zajednici 1972. i Europskoj uniji i 1994. – a neki bi rekli da su za njih i ostala dva bila konstitutivna jer se na njima odlučivalo o zabrani alkohola. I Švedska je imala rijetke savjetodavne referendume. Danski Ustav dopušta obvezujuće referendume samo o točno određenim pitanjima, a o raspisivanju odlučuje parlament i građani nemaju pravo sami inicirati referendum. U omiljenim mu skandinavskim demokracijama Podolnjak nema sreće ni s državnim poglavarima. Danska, Norveška i Švedska ustavne su nasljedne monarhije u kojima državni poglavari, kraljevi i kraljice, imaju simboličnu političku važnost. Možda bi se nešto dalo uzeti iz Finske koja godinama, u više ciklusa donošenja ustavnih amandmana u parlamentu, razgrađuje dugovječni polupredsjednički sustav i reže ustavne ovlasti predsjednika države. No bolje je završiti putovanje po Skandinaviji i sa Sjevera krenuti na Zapad.

U odgovoru na moj tekst, koji je sam isprovocirao započevši ovu polemiku, Podolnjak je potvrdio sve što sam rekla o njegovim stajalištima

Na Zapadu se traže parlamentarne demokracije s izravno izabranim predsjednikom države. Nije to lak posao, kako bi se pomislilo u prvi mah. Zapad vrvi monarhijama: Belgija, Lihtenštajn, Luksemburg, Monako, Nizozemska, Španjolska, Velika Britanija. Francuska je polupredsjednička demokracija u kojoj izravno izabrani predsjednik ima široke ustavne ovlasti pa usporedba nije prikladna. Austrija, Irska i Portugal više su normativno nego stvarno polupredsjedničke države, ali ipak nisu najbolji uzori u tom pogledu. Nijemci i Talijani biraju predsjednika države u parlamentu. A da se uputi na Istok? Ne u Rusiju, Bjelorusiju i Ukrajinu, naše ljude to asocira na autokrate, Putina, Lukašenka i Porošenka. Ne osvrće se na Estoniju i Letoniju, zaobiđe i Mađarsku, jer u njima parlamenti biraju predsjednike, pa krene u druge postkomunističke države u kojima predsjednike bira narod. Evo ih: Albanija, Bugarska, Crna Gora, Češka, Litva, Makedonija, Moldavija, Poljska, Rumunjska, Slovačka, Slovenija, Srbija. A tek Bosna i Hercegovina: tamošnji narodi biraju čak tri “predsjednika”, premda su ti junaci u nedavnim socijalnim prosvjedima izjavili da nemaju nikakvu vlast pa neka raja traži pravdu od entitetskih i kantonalnih vlada te premijera. To su države koje su kontekstualno najpodložnije nepromišljenoj imitaciji političkih institucija.

Sažmimo: iz Švicarske Podolnjak uzima referendume, iz Skandinavije konstitucionalizaciju izbornog sustava, iz postkomunističkih zemalja predsjednika države kojeg bira narod. Štošta mu nedostaje, ali nije još obišao cijeli svijet, širok je tour d’horizon. Tako izgleda potpuno dekontekstualiziran pristup dizajniranju nacionalnog političkog sustava. Ta je normativistička dekontekstualiziranost vidljiva u svakom njegovu iskazu. Primjerice, upozorava me na to da su Nijemci odbacili D’Hondtovu metodu. Da, ali učinili su to nakon 38 godina njezine primjene kad se njemački stranački i politički sustav posve konsolidirao. Sada koriste toliko kompliciran postupak raspodjele mjesta u Bundestagu i Sainte-Laguë/Schepersovu metodu koje, valjda, ne razumiju ni njihovi tvorci. Većina svjetskih stručnjaka misli da je njemački sustav najbolji, doduše prije najnovije krize u koju je zapao, ali nisam napisala da tako mislim i ja. O njemačkom sustavu, uključujući i krizu u kojoj se nalazi, napisala sam što sam mislila u knjizi “Kombinirani izborni sustavi u Europi 1945-2014.”, koja je, eto slučajnosti, izašla u proljeće ove godine.

U odgovoru na moj tekst, koji je sam isprovocirao započevši ovu polemiku, Podolnjak je potvrdio sve što sam rekla o njegovim stajalištima. Ne povlačim nijednu ocjenu koju sam izrekla u tekstu o njegovu viđenju demokracije – on se sustavno zauzima za mehanizme koji potkopavaju predstavničku demokraciju. Sabor nije nelegitiman ni zbog stupnja izborne participacije ni zbog broja propalih glasova, a on se u svojim brojnim javnim istupima stalno poigrava s obje teze. Mnogo je propalih glasova na izborima za druge parlamente, a o referendumima da ne govorimo. No da bi profil ovog profesora ustavnog prava bio cjelovitiji, evo još nekoliko činjenica.

Nije zgodno protiv Smerdela!

Prvo, Podolnjak uporno želi diskreditirati moja stajališta zato što sam bila članica radne skupine za izbornu reformu koju je formirao mjerodavni saborski odbor 1999. Zanimljivo, uopće ne spominje četiri ostala člana: trojicu svojih kolega s Pravnog fakulteta u Zagrebu, Branka Smerdela, Smiljka Sokola i Marija Jelušića, te moga fakultetskog kolegu Ivana Grdešića. Zašto? Zbog profesionalnog oportunizma i institucijskog konformizma? Zbog mira na katedri? Nije se zgodno zamjeriti, recimo, Smerdelu? Drugo, kao jedna članica radne skupine, nisam mogla nametnuti ostalima sve za što sam se zauzimala, kao što to nisu mogli ni drugi članovi. A zauzimala sam se, primjerice, za ukidanje prava “dijaspore” da glasuje na parlamentarnim i predsjedničkim izborima u Hrvatskoj, ali i za viši zakonski izborni prag za koalicijske liste nego za liste pojedinih stranaka. Sokol se, recimo, zauzimao da se makar deset posto zastupnika bira većinskim sustavom. Treće, radna skupina nije crtala granice izbornih jedinica jer to nije njezin posao, nego je utvrdila samo njihov broj (10) i veličinu (izbor po 14 zastupnika), pa nije ni odgovorna za njih. Četvrto, nisam se “na kraju priključila pokretu za preferencijsko glasovanje, odričući se barem u tom dijelu tvrdokorne obrane izbornog sustava”. Prvi tekst o potrebi da se uvede preferencijsko glasovanje objavila sam 2003. u časopisu Gordogan (br. 1) – ravno prije 11 godina. I u tekstu “Zašto je hrvatski izborni sustav dobar?” – koji je nastao kao prilog raspravi o reformi izbornog i referendumskog zakonodavstva koju je organizirao HAZU 2011. – nabrojila sam, a to Podolnjak zna i prešućuje, elemente izbornog sustava koje bi trebalo reformirati, a među njima je otvaranje blokiranih zatvorenih lista i uvođenje preferencijskog glasovanja. Kako sam se to onda na kraju priključila “pokretu za preferencijsko glasovanje”? No da sam znala da ću postati članica nekakva pokreta koji intelektualno predvodi Podolnjak, ne bih ni pisnula o preferencijskom glasovanju. Zazirem od masovnih pokreta, znam živjeti u manjini i smatram to konstitutivnim svojstvom građanskog identiteta. Mnogima koji se stalno pozivaju na građane upravo je to neizdrživ izazov.

Utonuo u brojke i sitne računice, Podolnjak ne razumije ono bitno što se događa u Hrvatskoj. Ne vidi ništa sporno u tome da se “nadogradi” pozicija predsjednika države, to jest da mu se povećaju ustavne ovlasti, da predsjednik države zaobilazi Hrvatski sabor i izravno od građana traži plebiscitarnu potporu za novi Ustav koji je skrojen u njegovim dvorima, da faktično preuzima vlast u svoje ruke mimo volje parlamenta. Ne vidi ništa sporno u uvođenju potpunih ili djelomičnih većinskih izbora u ideološki polariziranom društvu kakvo je hrvatsko, koji će dodatno produbiti tu polarizaciju kao što se dogodilo u sličnim okolnostima u drugim zemljama. Ne vidi ništa sporno u referendumskom cunamiju koji će ovu zemlju, uz ovako slabu vladu koja nemoćno promatra što se zbiva, ekonomski i politički baciti na koljena.

To naziva prijenosom vlasti sa saborskih stranačkih elita na građane. Ne zvuči li krasno? Ubrzo bismo mogli ostati na čistini: mi, narod, i on, državni poglavar. Povremeno bismo odgovarali na referendumska pitanja jednostavnim “da” ili “ne”. Uz to, narodu bi bilo dopušteno da izravno sastavlja dnevni red saborskih zasjedanja. Kamo nas to vodi? Naposljetku, Podolnjak ne vidi ili ne želi vidjeti da je mnogo ljudi svoje nezadovoljstvo politikom i društvom uopće transferiralo na izborni sustav. Pa kad promijenimo izborni sustav, bit će nam bolje. Malo sutra!