Ima jedna manja tvornica u Hrvatskoj koja zapošljava stotinjak ljudi. Većina putuje ujutro na posao iz Zagreba u malo zagorsko mjesto, za razliku od prije, kada se na posao putovalo iz Zagorja u Zagreb. Ima tu i tridesetak kooperanata, od Oroslavja do Duge Rese. Zanimljiv je poslovni proces u toj pravoj, klasičnoj industriji.
Sirovina koja kotira na svjetskim robnim burzama nabavlja se uglavnom u Indiji. Tamo se pak uzgaja poljoprivredna kultura i obavlja početna prerada. Plaća se u američkom dolaru. Proizvodni proces se nastavlja u Hrvatskoj. Sirovinu prerađuju hrvatski radnici na skupim strojevima proizvedenim u Švicarskoj, Njemačkoj, Japanu i Belgiji. Završnu fazu dorade obavljaju Talijani. Gotove proizvode kupuju hrvatski hotelijeri, restorani, ali još dva puta više oni u Engleskoj, Njemačkoj, Kanadi, Dubaiju. I hotel u Las Vegasu! Plaćanje je u kunama, funtama i eurima. Kako li se naputuje početna sirovina – obiđe cijeli svijet sa stanicama na tri kontinenta i šest gradova. Da, ova hrvatska firma je profitabilna. Potpuno je integrirana u globalno svjetsko tržište. Digitalizacija i telekomunikacije približile su Indiju i Kanadu Hrvatskoj na stotinku sekunde… Nešto sjevernije, na samoj mađarskoj granici, ima druga tvornica, iz drugog sektora. Dvostruko je veća po prihodima. Svoju sirovinu nabavlja negdje kod Brna, ako je taj prodavatelj najpovoljniji. Inače iz Lyona. Vozi je tegljačem do podravskog sela gdje hrvatski radnici odrade svoje dionice posla na strojevima proizvedenim u Koreji, Japanu, Njemačkoj… Gotove proizvode za jednog od kupaca, trgovca koji posluje u 49 zemalja diljem svijeta i zapošljava 195.000 ljudi, vozi u njegovo centralno skladište za Europu u Leverkusen, odakle se mali dio toga odmah vraća i u dućan u Hrvatskoj. Da bi iz Podravine roba stigla u 49 zemalja svijeta samo kroz jedan trgovački lanac, trebalo je proći najrigoroznije testove kvalitete i cijene, u nadmetanju s konkurentima iz 100 zemalja. I sve ih pobijediti! I ova hrvatska firma je profitabilna. Još kada bi porezno i ino opterećenje bili manji i kada bi birokracija bila brža… narasla bi još veća tvornica s dvostrukim brojem zaposlenih.
Ovako danas funkcionira svjetsko tržište. Nije važno odakle si, tko si, što si. Ako znaš i možeš kombinirati proizvodne faktore iz cijelog svijeta na način koji će pobijediti (sic!) konkurente, imat ćeš posao i kupce iz cijelog svijeta i zaradu. A oni će imati ono što jedino žele platiti – kvalitetan proizvod po najnižoj mogućoj cijeni. I u jednom i drugom slučaju osnovna sirovina došla je izdaleka, izvan Hrvatske. Transportni troškovi u ta dva slučaja nisu bili presudni, bili su relativno mali u strukturi ukupnih troškova. Razmotrimo stoga treći stvarni slučaj, iz treće industrijske grane. Kupljena sirovina dolazi u tvornicu odavde, iz Hrvatske. U konkretnom primjeru najviše iz iste županije, Vukovarsko-srijemske. Kod ove vrste sirovine transportni troškovi su značajni i lokacija tvornice je presudna. Tvornica ima stoljetnu tradiciju i stotine vrlo stručnih djelatnika. Razvila je najveći mogući stupanj finalizacije po kriterijima svjetskog tržišta.
Domaću sirovinu prerađuje na najmodernijim strojevima iz Njemačke, Italije, Japana. Dio postrojenja je hrvatskog porijekla. Gotove proizvode najvećim dijelom izvozi u Italiju, Francusku, Njemačku, Srbiju, Austriju… Zapošljava na jednom mjestu 850 ljudi, od toga 350 iz grada i 500 iz dvadesetak sela. Investira, raste i planira više od 1000 zaposlenih. Ali samo ako joj bude dopušteno kupiti potrebnu sirovinu. Dopušteno? Preciznije, ako joj vlastita država koja jedina prodaje sirovinu (ograničeni obnovljivi prirodni resurs) ne zabrani pristup nadmetanju. A upravo takva ludost mogla bi se dogoditi! Zašto? Zato što država i u ovom slučaju niti zna što hoće niti čini išta da svoje subjekte tretira ravnopravno sa strancima. Država uopće ne upravlja komercijalnim segmentom svog javnog poduzeća i prepušta inicijativu malom dijelu, doslovce, švercera da bez rada kroz preprodaju državnog bogatstva (uglavnom strancima) ostvare nezasluženu zaradu. Da bi to mogli, potrebno je zabraniti pristup našoj firmi koja je spremna kupiti sirovinu po svjetskoj cijeni, kao i u prva dva primjera!
Naglašavam, kupiti na javnoj licitaciji, kao oni prvi u Indiji i oni drugi u Češkoj. Zabranu zamataju u celofan kroz prenemaganje o pravednosti, o tobožnjoj zaštiti domaće proizvodnje, malih i srednjih… „dodjelom“ količina sirovine. Nikome se državno blago ne smije dodjeljivati! Može se ili čuvati ili prodavati po svjetskoj cijeni. Pravi hrvatski proizvođači će i tada biti konkurentni i zapošljavati hrvatske ljude, ovdje, u Hrvatskoj. Reforma kojom će se tržištu izložiti i zadnje utvrde državne neefikasnosti bit će stoga pravi domoljubni čin.