Drugi svjetski rat završio je 1945. godine, a hrvatski rat za nezavisnost završio je 1995. Međutim, bitka za indoktrinaciju naše djece i dalje traje. Moja je obitelj postala potencijalna kolateralna žrtva te bitke u listopadu, kada je moje najstarije dijete upisalo prvi razred osnovne škole. Dotad smo se poput voajera mogli smijati otužnom stanju naših sustava, uključujući i onaj obrazovni. Međutim, naše je najstarije dijete sada talac tog sustava, a uskoro će mu se pridružiti i ostalih četvero. Mi nismo jedini taoci ovog sustava, taoci su i stotine tisuća druge djece i obitelji, tisuće predanih učitelja, a vjerovali ili ne, i stotine dobrih obrazovnih administratora.
Obrazovne metode u kući
Prije upisivanja prvog razreda osnovne škole u Banjoj Luci, otac mi je objasnio da će učitelji govoriti loše stvari o Hrvatima i vjernicima. S obzirom na to da smo pripadali objema kategorijama, savjetovao mi je da slušam i upijam “točne” odgovore, ali da ne vjerujem svemu što ću čuti.
Njegov je pristup nastavi matematike bio posve drugačiji. Uputio me da pozorno pratim nastavu i pišem zadaću. Kad bih pogriješio, ispisao bi za mene dodatnih 50 zadataka. Za svaki netočan odgovor nakon toga postavio bi novih 5 zadataka. Bio je uporan unatoč mojim (povremenim) suzama i nakon nekog vremena više nisam griješio. Ustrajao je dok mi je objašnjavao matematiku jer je matematika bila objektivna. Organizirao je obiteljski otpor komunističkoj indoktrinaciji jer je bila očito subjektivna i destruktivna. Stotine milijuna obitelji diljem bivših komunističkih država organizirale su slične tipove obiteljskog otpora sustavnoj indoktrinaciji.
Zbog toga sam se bojao škole… Kad je moja kći prošle godine upisala prvi razred, nadao sam se da se neće tako osjećati – htio sam da se zabavi, stekne nove prijatelje, uči… Nisam htio da osjeća otpor. Kada moja supruga izrazi zabrinutost zbog školskog sustava, ja joj govorim da uvijek možemo pružiti otpor kao što su to činile generacije prije nas. Oboje smo visokoobrazovani i dovoljno smo uporni da nadvladamo utjecaj bilo kojeg sustava. No zabrinjavajuće je što uopće moramo razmišljati o tome. Obrazovni sustav u Hrvatskoj više nije alat srpskih, austrijskih, mletačkih, ugarskih ili osmanskih državnih ustroja koji nam nastoje nametnuti svoje ideje te potlačiti i vladati našim narodom. To je sada naš obrazovni sustav, no čini se da se ne možemo riješiti potrebe da potlačujemo i vladamo – u ovom slučaju nad svojim političkim neprijateljima i njihovom djecom. Svrha obrazovanja je edukacija, a ne potlačivanje. Obrazovni sustav trebao bi stvarati marljive, kreativne ljude čvrste kralježnice koji se ne boje izazova. Sviđalo se to nekome ili ne, obrazovni sustav počinje i završava u obiteljskom domu.
Prekjučer je 20.000 ljudi prosvjedovalo u korist kurikularne reforme. Podržavam njihovu želju za promjenama. Međutim, mislim da bi protest bio puno produktivniji da je održan tri dana nakon izbora, a ne tri dana prije izbora. Prošlogodišnji se protest puno više usmjerio na rušenje Karamarkove/Oreškovićeve Vlade nego na obrazovne reforme. Tempiranje ovogodišnjeg protesta – netom prije drugog kruga lokalnih izbora, u trenutku dok je još neizvjesno hoće li Vlada premijera Plenkovića uspjeti održati većinu… nažalost ima iste političke konotacije. Osim tempiranja protesta, mislim da prosvjednicima promiče poanta transformacije obrazovnog sustava. Toliko su fokusirani na promociju vlastite predodžbe kurikula i “odabranog” tima za koji tvrde da je jedini u stanju provesti reformu da im potpuno promiče što je točno potrebno učiniti kako bi obrazovni sustav uspješno funkcionirao. Od istih slabosti pate i njihovi protivnici.
Obrazovanje je sustav. To je ljudski administrativni sustav kojemu je krajnji cilj osiguravanje konačnog proizvoda – obrazovane djece. Baš kao što je i Agrokor poslovni sustav kojemu je krajnji cilj osiguravanje profita za dioničare Agrokora. Zamislite da novi povjerenik najavi da će “spasiti” Agrokor promjenom ponude kave iz Francka u Barcaffe te da će dobavljač mesa umjesto PIK Vrbovca biti Gavrilović.
Otključavanje potencijala
Vjerujete li da bi takav potez išta promijenio? Naravno da ne. Krajnji rezultat ostao bi isti. Isti dobavljači. Isti menadžeri. Iste prodavaonice. Isti zaposlenici. Isti dug. Drugim riječima, nova roba u starom sustavu. Ništa se ne bi promijenilo. Naš je obrazovni sustav dobio više nego dovoljno vremena i sredstava da se dokaže i svejedno se pokazalo da ne funkcionira. Nikakvi površinski zahvati to neće promijeniti. Inzistiranje na kurikularnoj reformi u trenutku kad nam je potreban čitav novi sustav je poput “spašavanja” Agrokora novim proizvodima. Najbolji kurikul na svijetu neće promijeniti baš ništa ako ne funkcionira sustav koji provodi taj kurikul.
Svi zaslužujemo pobjedu u bitki za reformu obrazovnog sustava, a možemo pobijediti samo ako je ne pretvorimo u rat. Moramo se fokusirati na prijeko potrebne izmjene, a ne na zahvate koji će najviše uzburkati političko more. Sustav se mijenja mjerenjem uspjeha i otključavanjem njegova potencijala. Taj potencijal možemo otključati nagrađivanjem najboljih, najkreativnijih i najposvećenijih učitelja i administratora. Taj potencijal možemo otključati uključivanjem roditelja u reformu. Taj potencijal možemo otključati ako prigrlimo inicijative poput Croatian Makersa koji su imali velik utjecaj na STEM područje. Taj potencijal možemo otključati ako prestanemo trošiti energiju na pedagoške trendove i političke igre.
Pitaj Zorana Milanovića? On je krenuo sa: ili mi ili VI. Nema povratka