Obiteljski liječnici u Hrvatskoj prošle su godine odradili – 50 milijuna posjeta pacijenata, 85 posto građana posjetilo je svojeg doktora, podatak je Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje. U prosjeku je od svih pacijenata dvoje tjedno poslano na bolničku hitnu. No, upravo je reforma bolničke hitne prva od mjera nove zdravstvene administracije koja ne može zaživjeti bez promjena u primarnoj zdravstvenoj zaštiti. Konkretno, na primjer, uvođenja obveze dežurstava liječnicima koncesionarima.
Kako će oni na to odgovoriti?, jedno je od mnogih pitanja koja tek slijede. Što treba učiniti sa sustavom, koji su ključni problemi i točke reforme, provjerili smo s liječnicima primarne zdravstvene zaštite koji su upozorili na nelogičnosti svojeg položaja u zdravstvu i poručili kako i oni mogu – otići u inozemstvo.
1. U Nacionalne preventivne programe uključiti primarce
dr. Ines Balint, Samoborski Strmec
Malo je pacijenata koji će ignorirati zahtjev obiteljskog liječnika da donesu uzorke stolice kad im obrazložimo razloge. Tiskanice koje se sada šalju pacijentima su komplicirane, sitno pisane (riječ je o starijoj populaciji). Odziv nakon takvog poziva obiteljskog doktora izuzetno je visok i tako nema potrebe za tiskanicama na koje se troše milijuni kuna! Osim ušteda, postigao bi se i visok obuhvat i pad smrtnosti od malignih bolesti. Odaziv bi bio veći da HZZO ponudi smanjenje DZO polica od 25% onima koji se odazovu ili da naplati DZO više onima koji se ne odazovu, a naplata treba biti i onima kojima je DZO besplatno. Ovakav rad treba posebno vrednovati kao stimulativni dodatni dio izvan limita.
2. Pet besplatnih minuta na HRT-u za edukaciju
dr. Ljiljana Ćenan, Vinkovci
Postoji zakonska obveza plaćanja pretplate HRT-u zbog čega bi HRT trebao imati obvezu da dnevno barem pet minuta udarnog termina ustupi Ministarstvu zdravlja za promociju javnog zdravstva. To je najmanje što može vratiti onima koji ga financiraju. Liječnici (pogotovo obiteljski) sve su više pisari, a sve manje liječnici i učitelji. Pitanjem narodnog zdravlja bave se svi, najviše laici, bez ikakvih kvalifikacija, ali prepuni samopouzdanja. Političari su preslabi (vrlo često neznalice) da bi se oduprli utjecajima lobija i da bi proveli kvalitetnu zdravstvenu kampanju kojoj bi cilj bio promicanje kulture zdravlja, a ne kulture bolesti. Zabrana reklamiranja alkohola i tzv. junk fooda, standardiziranje školskih kuhinja i uvođenje obveze kuhanja u njima, tako da sva djeca dobiju barem jedan kuhani i uravnoteženi obrok dnevno, uvođenje sata tjelesnog odgoja svaki dan. Ukidanje traženja svih mogućih liječničkih potvrda kojima bi liječnik trebao potvrditi da je dijete sposobno za bavljenje plesom, plivanjem, karateom... Tko nije sposoban baviti se npr. plesom?
3. Izjednačite nas s bolničkim liječnicima
dr. Nataša Ban-Toskić, Zagreb
Danas je tek 35 posto liječnika obiteljske medicine u statusu zaposlenika. Taj relativno mali udio liječnika ostao je bez utjecaja na sustav određivanja prioriteta u pristupu rješavanja strukovnih, osobito materijalnih prava, u doslovno svim udrugama liječnika. Bolnički liječnici toliko su brojčano premoćni u svim institucijama da je realno očekivati da manjina nikada neće doći na red. Tako se dogodio nevjerojatan fenomen da su liječnici zaposlenici domova zdravlja, od kojih se u sustavu očekuje jako puno, najslabije plaćeni liječnici u sustavu. Liječnik specijalist obiteljske medicine, primarni ginekolog te primarni pedijatar imaju manji koeficijent nego bolnički specijalist. Obiteljski liječnik prvi je u kontaktu s infektivnim bolestima, psihijatrijskim bolestima i bolestima ovisnosti, prima i rješava i hitne i nehitne, akutne i kronične bolesnike, ide u kućne posjete (na vlastiti trošak jer nije predviđena naknada za prijevoz ni službeno vozilo), radi administrativne i informatičke poslove, radi poslove revizije i vještačenja „gate keaper“ potrošnje lijekova, pomagala, bolovanja te vodi registre za epidemiološka istraživanja Zavoda za javno zdravstvo i HZZO. Na žalost, u nadležnim i vladajućim strukturama, sve navedene odgovornosti, sadržaj i opseg posla, ostao je neprepoznat, tj. obavljeni rad u općoj/obiteljskoj medicini ocijenjen je dodatkom na posebne uvjete rada ocjenom 0-8%! Apeliramo da ispravite vrijednost navedenog koeficijenta tako da ga izjednačite s onim bolničkog liječnika istog stupnja kvalifikacije!
4. Platite dežurstvo po satu
dr. Morena Butković, Pula
Dnevni broj posjeta u ordinaciji obiteljske medicine u Hrvatskoj je 80-120, europski standard 25-30! Dnevni broj pregleda je 25-35, europski standard 10-15! O potrebi administrativnog rasterećenja (ispričnice, potvrde za sve i svašta, putni nalozi) koje nas guši, apeliramo već godinama, dobivamo obećanja i sve ostane na njima. U najavljenoj reformi hitnog trakta kao bitan novi organizacijski moment navodi se uvođenje dežurstava koncesionara vikendom i praznicima!? Pri tome se zaboravlja da dežurstva obiteljskih liječnika postoje! Već godinama u njima sudjeluju zaposlenici Doma zdravlja i koncesionari koji to žele. Uvođenje obveze dežurstava neće riješiti problem bolničke hitne. U mnogim europskim zemljama nema obveze dežurstva. Nije jasno zbog čega se u RH obveza dežuranja želi uvesti samo za ugovorne obiteljske liječnike, zašto se ne omogući nezaposlenim kolegama, umirovljenima kojima treba financijski dodatak na niske liječničke mirovine da također konkuriraju za rad u dežurstvima, ali i drugim liječnicima u sustavu koji to žele. Ovo dodatno opterećenje narušit će kvalitetu i opseg svakodnevnog rada s pacijentima koje ni danas nije zadovoljavajuće s obzirom na to da imamo 3-5 minuta po pacijentu. Hoće li biti nužno uvesti liste čekanja i u ordinacijama obiteljskog liječnika?
5. Nova uloga Domovima zdravlja
dr. Mario Malnar, Vinkovci
Domovi zdravlja trebaju postati dijagnostički centri i tako pomoći dodatnom rasterećenju bolnica, a ujedno približiti osnovnu dijagnostiku pacijentu. Trebaju imati ulogu koordinacije organizacije zdravstvene zaštite na primarnoj razini (grupiranu skupu dijagnostiku koju bi svi koristili, npr. UZV pa i terapiju, npr. male kirurške sale za zahvate koji se mogu odraditi u PZZ-u). U drugim zemljama EU pacijenti ne idu na kirurgiju za male zahvate – to rade kod obiteljskog liječnika. Dom zdravlja mogao bi biti dobar koordinator palijativne skrbi te dobar organizator konzultativnih specijalističkih ambulanti, na primjer dva puta mjesečno dolazi bolnički konzultant u dom zdravlja. Dom zdravlja treba dočekati završenog doktora medicine s fakulteta, imati za njega pripremljen i organiziran stan, beneficirani staž, mogućnost planiranja specijalizacije i ambulantu u koju će on moći nakon specijalizacije raditi, uz njegovo suglasje, a ne nasilno kao sada.
6. Koncesije u nasljeđivanje
dr. Leo Bressan, Rijeka
Primarna zdravstvena zaštita uvijek je bila omiljena igračka svakog novog ministra. Tako je, nakon provedene djelomične privatizacije primarne zdravstvene zaštite, uvedena i precizno tržišno orijentirana kategorija i u zdravstvo – koncesija, s nepripremljenim terenom i nelogičnim ograničenjima: koncesija je “dopuštenje” centralne države nekom poslovnom subjektu da za stjecanje vlastite dobiti može koristiti određena javna dobra. No, u zdravstvu nije utvrđeno o kojim se javnim dobrima radi – zdravlju, bolesti ili sustavu osiguranja zdravstvene zaštite stanovništvu. Pojam koncesije u zdravstvu je dodatno osakaćen zabranom koncesionaru da stekne dobit (što je primarna zadaća postojanja koncesije), ali uz zadržanu obvezu plaćanja reketa centralnoj državi za svoje postojanje, a ne za korištenje nečega što nije određeno i utvrđeno. Jedini korak koji bi omogućio održavanje koncesija kao oblika trajnog i stabilnog pružanja zdravstvene zaštite stanovništvu bila bi mogućnost prenošenja vlasništva ordinacije i posljedične koncesije na novog, mladog, visokoobrazovanog stručnjaka koji bi nastavio tradiciju i način rada koje je postavio sadašnji koncesionar i koji su usklađeni s potrebama građana koje ima u skrbi. Mogućnost prijenosa koncesije na mladog liječnika koji bi bio zaposlen u ordinaciji zadnjih godinu dana, prije odlaska u mirovinu aktualnog koncesionara, bilo bi jedino održivo rješenje u korist ne samo kvalitete stručnog rada već i vraćanja povjerenja stanovništva u zdravstveni sustav.
7. Palijativna skrb – organizirati i platiti edukaciju
dr. Petar Strinić, Imotski
Zašto će obiteljski liječnik zadnji otići u inozemstvo? Koja je razlika u operaciji žuči Hrvata, Irca ili Nijemca? Obiteljski liječnik tijekom 10 ili 20 godina rada stvara suptilne poveznice s okolinom u kojoj živi i radi, a koje su bitne za njegov rad i povjerenje pacijenata. U novoj sredini sve to treba ponovno godinama graditi živeći i radeći u novoj sredini. Uloga obiteljskih liječnika zaposlenika doma zdravlja u palijativnoj skrbi demotivirajuća je jer u većini slučajeva svojim novcem plaćaju odlazak u kućne posjete, dodatni rad im nije plaćen, a edukacije uglavnom nisu ni organizirane ni plaćene. Stoga treba specijalizaciju iz obiteljske medicine izjednačiti sa svim ostalim specijalizacijama, svi stručnjaci koji dolaze u kontakt s palijativnim bolesnikom i njegovateljima moraju proći temeljnu edukaciju iz palijativne skrbi, palijativni kućni posjet može naplatiti samo osoba ili tim koji je educiran. Većina palijativnih bolesnika želi umrijeti u svom domu – da bi se to omogućilo nužno je povećati potporu timu obiteljske medicine – od edukacije do omogućavanja većeg broja sati rada kućne njege ili sestre iz tima.•
Podržavam obiteljske liječnike u svemu što su naveli.