Nagrada za najbolju novu hrvatsku riječ, nazvana po dr. Ivanu Šreteru iz Pakraca, dodjeljuje se od 1993. godine, a sprdnju izaziva od početka. Ove su godine mediji odreda ismijali riječi zapozorje, oznak i bilješkinja, a prijašnjih su se godina rugali suosniku (koaksijalni kabel), velezgoditnjaku (jackpot) i nakapnici (ne znam zapravo što bi to bilo). Ideja da se potiče stvaranje novih riječi načelno nije loša – jer ako malo razmislimo, shvatit ćemo da su sve riječi izmišljene – samo se ne provodi na dobar način.
Prvi uvjet za prihvaćanje nove riječi jest da se ona razumije, a zapozorje – što bi bila zamjena za backstage – ne razumije se jer nitko u toj riječi ne može prepoznati pozornicu, eventualno pozor ili čak zoru. Znate onu narodnu: I zato braćo pijme ga, dok ne pukne zorja! Slično vam je s još davno predloženom riječi skutnik za laptop – možete pomisliti da je to neki kutnik, ali nitko ne može prepoznati da se u njoj skriva “skut”, stara riječ za krilo. Nije istina da Hrvati ne žele prihvatiti nove riječi, jer inače ne bi prihvatili perilicu, tipkovnicu i udomitelja, s tim da je ova zadnja upravo nastala na natječaju dr. Šretera. To su sve odreda nove riječi, ali kod njih vam je odmah jasno da se nešto pere, da se po nečemu tipka ili da se nekoga udomljuje. Zapozorje ima međutim još jedan problem, a taj da uz riječ osim značenja uvijek postoji i određeni višak vrijednost, a backstage zvuči baš cool, tu ima glamura i zvjezdane prašine, tamo se vrte selebritiji. Sve te mistifikacije od koje backstage živi, a prije je živjela hinterbina, u zapozorju nema.
Iz istog razloga nema šanse da riječ oznak zamijeni brand. Pa svi ti brand managari i PR-ovci, copywriteri i spin doktori, eventi i team bildinzi, svi ti CEO-i i boardovi – pa što bi ostalo od njih da se stvari nazivaju svojim imenom? Njima ni robna marka nije dobra, a kamoli će to biti ubogi oznak. Zato je uzaludan posao tražiti hrvatske riječi za showroom, party, lifestyle i wellness – jer da riječi označavaju samo ono što jest, zar bi manekenke hodale po “pisti”? Natječaji za riječ godine postoje i u svijetu, ali sasvim su drugačiji. Za razliku od Hrvata ljudi vani uočavaju nove riječi i sintagme ili njihova nova i važna značenja što su naglo izbila u prvi plan.
Pogledajte riječi godine od SAD-a do Australije: 2018. toksično, 2017. lažna vijest, 2016. Brexit i post-istina, 2015. transrodno, 2013. bitcoin, selfie i twerkanje, 2012. hashtag, 2011. kompjutorski oblak i burkini, 2011. stres test za banke, 2010. app, 2009. hadron, Ponzijeva shema i tweet, 2008. toksični dug, 2007. derivati hipotekarnih kredita, 2006. podcast, 2005. sudoku, 2004. tsunami, 2003. blog, 2002. oružje za masovno uništenje, 2001. 11. rujna, 2000. globalno zagrijavanje.
Ubitačne i zabavne, sudbonosne i bezvezne, kobne i bizarne, to su riječi koje obilježuju epohu i prema kojima naši istinici, označnici, niznici, prisjetnici, smičnice i zračila izgledaju sitničavo, nevažno i provincijalno. Možda je zlatno doba za kovanje riječi prošlo. Kada su veliki ljudi u 19. stoljeću isplanirali hrvatsku naciju i hrvatske gradove, željeznicu, vodovod i kanalizaciju, isplanirali su nam i jezik. Napunili su nam lektiru domoljubnim pjesmicama, ali i rječnike riječima za koje i ne slutimo da su netom izmišljene, od dušika i časnika do bilježnika i gromobrana. No potom se klima promijenila, i duh Vuka Karadžića omrznuo je stvaranje novih riječi, ne samo kod nas nego i drugdje na Balkanu, pa tako u Bugarskoj kažu ofis i trafik jer nije bilo Mažuranića i Šuleka da im izmisle ured i promet.
Sudbina jezika i naroda idu ruku pod ruku. U NDH su voljeli čistu rasu, a voljeli su i čisti jezik. Komunisti su zabranjivali riječi jer su branili i misao. Uostalom, i dr. Ivan Šreter bio je 1987. poslan u zatvor jer je u bolesnički karton penzioniranom oficiru upisao da je umirovljeni časnik. Duga ruka osvete stigla je 1991. kada su ga njegovi četnički susjedi odveli i ubili te mu tijelo ni do danas nije nađeno. Danas smo u hiperliberalizmu gdje je sve slobodno, gdje se ukidaju zakoni i pravopisna pravila, a riječi kolaju slobodno poput ljudi. U 19. stoljeću mogli bismo hardver nazvati očvrsjem, touchscreen dodirnikom, tablet zaslonikom, a emotikon osjećajnikom, ali nekako to više ne ide. Ništa se ne popravlja i sve se baca, pa i riječi: tko se još sjeća vuvuzele iz 2010., metroseksualca iz 2003. i milenijskog buga iz 1997.?
Bez obzira na sve, i u Republici Hrvatskoj riječi stalno nastaju - i ostaju ako su potrebne: eto bojišnice, eto šatoraša, eto protuprosvjeda. Iz te mi perspektive bilješkinja ima najviše šanse za opstanak jer je doista nezgodno da žene koje obavljaju tu važnu funkciju zovemo bilježnicama. Hrvatski jezik brzo i spontano proizvodi rodno ravnopravne nazive za zanimanja, za razliku od, recimo, francuskog gdje je Akademija tek ovih dana milostivo dopustila da se gradonačelnice doista tako imenuju, umjesto propisanog “gospođa gradonačelnik”.
Izmišljanje novih riječi urođena je sposobnost i premalo je koristimo, a djeca su spontano kreativna. Jedne su godine baš klinci na natječaj dr. Šretera poslali riječ “šiljevina” za one otpatke od šiljenja olovke, s kojima u školi nikad ne znate što učiniti. Razumljiva i praktična riječ, a k tomu i zabavna!
Neki sam dan s kćeri pošao po suprugu na posao, ali sam zaglibio u prometu. Nazvao sam je dešperatno, a moja žena, racionalna i praktična, objasnila mi je kako postoji laka i dostupna ruta do nje. “Baš sam blesav da se toga nisam sjetio”, rekao sam kćeri na zadnjem sjedalu. “Zato imaš mamu”, objasnila mi je, ne dižući glavu s mobitela, “da te odblesavi”. Vidite kako je to jednostavno i prirodno!
VIDEO Neobična i zanimljiva hrvatska prezimena:
Ženski šovinizam. Ne podržavam takve seksističke izjave.