Hrvatski su mediji prenijeli izvješće o desetljećima dugoj znanstvenoj studiji po cijeloj Europi koja je otkrila da su ljudi bez djece sretniji od ljudi s djecom. Ako mene pitate, nisu morali trošiti milijune i godine da bi otkrili nešto tako očito. Naravno da su ljudi s djecom nesretni. Najprije se brinu hoće li uopće imati djecu – osim ako nisu djecu napravili neplanirano pa potom navrat-nanos vjenčali. Onda se brinu hoće li trudnoća dobro proći i hoće li uspjeti do poroda nabaviti svih onih milijun nužnih sitnica, od dudica i čarapica do automobila i stana.
Pod pretpostavkom da se ni otac ni majka nisu unesrećili tijekom poroda – ona zbog liječničke greške, a on jer je u rađaonici pao u nesvijest i udario glavom o lavabo – slijede tjedni bauljanja i živciranja. Ne znaju sterilizirati, ne znaju izdojiti, ne znaju staviti vaginalete, a tek ih čeka podrigivanje, previjanje i uspavljivanje, vještine prema kojima je dosezanje crnog pojasa mačji kašalj. Pa se otkrije da djetešce ima preslabi ili prejaki tonus mišića, pa ići na vježbe, pa škola sjedenja, pa škola puzanja – do prvih riječi i koraka roditelji su sluđeni. Najgore tek dolazi: čistilište vrtića i pakao škole. I kad nakon svih roditeljskih žrtvi mališani odrastu, odat će se revoluciji ili alkoholu, završiti u zatvoru ili Irskoj, ili će se nezaposleni vući po stanu i prodavati starcima psihoanalitičke fore, ili će ih jednostavno zaboraviti, i srce majke i oca zagristi zmijskim zubom, kako kažu u “Kralju Learu”.
Sreću ljudi traže otkad je svijeta i vijeka, pa je njeno traženje čak ustavno pravo američkih državljana. I eto, nakon što su tisuće naraštaja uzalud pokušale uloviti zlatnu ribicu, proći ispod duge i naći košulju sretnog čovjeka, europski metaznanstvenici, međunarodni stručnjaci za obiteljske odnose, otkrili su što je cijelo vrijeme stajalo na putu čovjekovoj sreći: djeca. To je zbilja logično. Još je premudri Aristotel rekao da pametan čovjek ne teži toliko tome da ima zadovoljstva, nego da izbjegne bol. A djeca izazivaju bol. Ivan Cankar u jednoj je crtici opisao kako mu je majka skuhala kavu kako bi ga odobrovoljila, a on se izderao na nju, nakon čega se tiho povukla.
Koliko je tek patio otac Amy Winehouse koji ju je tjerao na odvikavanje, o čemu je skladala popularnu pjesmu. A kako je tek bilo majci Nikole Tesle kad se vratio doma iz Graza kao propali student s kockarskim dugovima. Da malo suze problem, i da “definiraju metriku sreće”, kako se to znanstveno kaže, učenjaci su pojasnili što je sreća za njih: bračno zadovoljstvo, i to ono romantičnog tipa. Znanstveni geniji u svojoj su metaanalizi, nakon desetljeća mukotrpnog rada, “utvrdili da parovi bez djece bilježe više romantičnog blaženstva”.
Zar zbilja netko mora biti na postdoktoratu da bi otkrio da par bez djece odlazi u kino, a par s djecom piše doma zadaće; da par bez djece ljenčari na plaži, dok par s djecom jednog potomka spašava iz vode, drugom briše sladoled s obraščića, a trećeg maže protiv sunca; da par bez djece isprobava novu skijašku opremu, a par s djecom muku muči kako klincima platiti sport, strani jezik i ritmiku. Studija posve ignorira ljude koji silno žele imati djecu, a ne mogu, iako vjerojatno nema veće patnje od toga, o čemu možete pročitati u romanu o Ledi Marka Gregura. Zato metaznanost sreću izjednačava s bogatstvom, inače ne bi otkrili “da su roditelji koji su najviše podložni nezadovoljstvu samohrane majke”.
Sjećate se samohrane i siromašne majke iz “Šume Striborove”? Šumski kralj ponudio joj je da se vrati u mladost i zaboravi sina koji joj je nanio toliko jada, i na koncu je ostavio da umre od zime u šumi. A ona je moćnom Striboru odgovorila da joj je draža njena nevolja pa da ima sina, nego sva sreća ovoga svijeta a da ne zna za sina. To se događa kad znanost umisli da može govoriti o ljudima i da u čovjeku nema ništa što se ne može izmjeriti. U matematici su nula i beskonačnost nešto totalno različito, a u životu su često u jednoj istoj stvari, u istom čovjeku, u istom trenutku života – u kojem se sjedinjuje najveća nesreća i najveći blagoslov. Jer ne postoji srećomjer koji bi se poput termometra gurnuo čovjeku u neki prikladni otvor pa znanstvenik u bijeloj kuti dođe i pribilježi očitovanje: sreća je ispod nule, ili je na sobnoj temperaturi, ili je u točki ključanja.
Bez takvog zgodnog alata znanstvenik, čovjek reda i geometrije, mora se obratiti čovjeku, biću kaosa i osjećaja, i pitati najgluplje pitanje na svijetu: Jeste li vi sretni? I onda to zovu “empirijskom studijom” pa zaključe da nije sretan onaj koji je posadio drvo ili izgradio kuću, nego onaj koji sjedi na terasi hotela, all inclusive, i gleda zalazak sunca, jer je to “romantično”. Nije sretan onaj koji je usrećio druge nego koji svoju sreću, poput škrca, gomila i umire s njom. Nije sretan onaj koji je vratio dug postojanja, nego onaj koji je u starosti zdrav i slabo pamti, kako je cinično rekao Albert Schweitzer.
Pieta, u kojoj Marija drži mrtvog Isusa, a mač joj probada srce, arhetipska je slika roditeljstva. Da bi se spriječio dotok bola, treba samo zavrnuti slavinu iz koje kapaju djeca – iako je bol to po čemu smo živi i što ljudski život čini vrijednim življenja. Pa i da griješim, i da je najveća sreća bračno gugutanje, i da djecu imaju samo oni glupani koji ne znaju drugačije opravdati svoje postojanje, kako se to znanstveno kaže, ostaje ipak jedan problem koji nisu riješili ni genijalni metaznanstvenici. Kako bi, kvragu, itko na svijetu bio sretan se nije rodio?
Pogledajte video usporedbe Hrvatske i Slovenije:
"Postoje mjesta u srcu za koja uopće ne znaš da postoje, dok ne dobiješ dijete."