Sa samo pet godina glumio je u kultnom, šokantnom filmu “Deliverance” koji se ne preporučuje mlađima od 18. S ocem, slavnim redateljem Johnom Boormanom, nominiranim za pet Oscara, mladi je Charley proputovao cijeli svijet, da bi se u tridesetima okrenuo onome što najviše voli, zamijenivši glumačku karijeru motociklističkom. S prijateljem Ewanom McGregorom obišao je svijet motorima, pretačući te ekspedicije u iznimno popularne knjige i TV putopise. U međuvremenu je zbog raka izgubio jedan testis, ali gledajući njegove sulude avanture, nitko mu ne može prigovoriti da “nema muda”. U povodu serijala “Extreme Frontiers: South Africa”, koji će od 4. lipnja igrati na Viasatu, ekskluzivno smo razgovarali s 46-godišnjim Charleyem Boormanom.
Pred kameru ste stali iznimno mladi. Kako su uloge u “Deliveranceu”, “Excaliburu” i drugim filmovima vašeg oca utjecale na vaš kasniji život?
Staviti dijete u film poput “Deliverancea” sigurno vam zvuči čudno, no moj otac je bio takav. Svima je razglasio da ima četvero klinaca i da nas besplatno ustupa za potrebe snimanja. Danas bi netko mogao reći da smo bili zlostavljani, ali zaista nije bilo tako. Sjećam se da mi je za ulogu u “Deliveranceu” rekao da samo moram sjediti na kauču, a da ću potom dobiti tricikl. Tko zna, možda je baš to potaknulo moju kasniju ljubav prema motorima!
Sjećate li se svojeg prvog motora?
Naravno, još uvijek ga čuvam. Bila je to Yamaha DT100 na kojoj su kasnije sve moje djevojke i sve četiri moje kćeri naučile voziti. A prvi motor na koji sam sjeo bio je Hondin “monkey bike” od 50 kubika.
Koliko vaša glumačka karijera pati zbog vaše strasti prema motorima?
Na neki način mislim da su mi motori čak spasili karijeru. Imao sam puno angažmana u 80-ima i 90-ima, ali tada je broj uloga počeo opadati. Negdje u to vrijeme Ewan i ja smo počeli planirati putovanje od Londona do New Yorka na motorima, koje je prikazano u seriji “Long Way Round”. Želja nam je bila zabaviti se i usput svoja iskustva podijeliti s ljudima sličnima nama, ali iz nekog razloga gledatelji su se pomamili za našim reportažama i to mi je potpuno promijenilo životni put. Snimio sam desetke motorističkih putopisa, obišao čitav svijet... Nisam to planirao, jednostavno se dogodilo.
Primijetila sam da često pozivate druge motoriste da vam se pridruže u dionicama putovanja.
To radim da pokažem da je motociklizam stil života u kojem baš svatko može sudjelovati. Kao kad ste ronilac, pilot ili alpinist, gdje god da dođete, naći ćete ljude s kojima vas ta strast povezuje. To je kao da imate prijatelje u svakom kutku svijeta.
Kako ste se prilagodili na uvjete transporta u serijalima “By All Means”, gdje putujete svime što vam dođe pod ruku?
To je zbilja bilo nešto posebno. Ponekad zaboravite što sve može poslužiti za prijevoz. Sjećam se jurnjave u čamcu toliko tankom da je izgledao kao da će se raspasti, a pokretao ga je automobilski motor zbog kojeg smo jurili poput metka. To je bilo u Vijetnamu, i urezalo mi se kao najbizarnije iskustvo čitave avanture. Mnogi me pitaju i za jahanje slona, ali ono je samo sporo i neudobno.
Na putovanjima poput vaših često se događaju nesreće. Možete li izdvojiti neko najteže iskustvo?
Sigurno Dakar Rally, za koji sam se pripremao čitavu godinu da bih već petog dana utrke slomio obje ruke. Idućih 400 kilometara prešao sam s višestrukim frakturama, jer jednostavno nisam imao što drugo učiniti usred pustinje. To je bilo neopisivo neugodno i bolno iskustvo.
Što inače radite u situacijama kad vam motor otkaže ili doživite nesreću usred ničega?
Ne računajući Dakar, koji sam završio samo iz vlastite tvrdoglavosti, uglavnom sam imao golemu sreću. Kad god bi nešto pošlo po zlu, ljudi bi mi pritrčali upomoć. Sjećam se kako mi nije bilo svejedno kad mi se motor pokvario usred potpuno nenastanjene pustinje u Maroku, da bi mi za manje od deset minuta prišli nekakvi putujući trgovci. Bio sam potpuno zabezeknut što su me pronašli, a oni su rekli da su već ranije čuli moj motor pa su odlučili vidjeti trebam li nešto. Svijet je prepun ljudi, upomoć su mi prišli čak i usred najsurovijeg istoka Rusije, kad sam također pomislio da sam gotov. Tad mi se učinilo da se vjerojatnost da će mi netko pomoći povećavala s brojem teškoća na koje sam nailazio. I to je ono najvrednije što nosim sa svojih putovanja, tu svijest o ljudskoj dobroti i empatiji.
Kako birate svoje suputnike?
Prednost je što na motoru ipak imaš vlastiti prostor u vlastitoj kacigi. Da trebam provesti mjesece s nekim u autu, vjerojatno bismo se poubijali. Ipak pazim da me na putovanjima prate dobri prijatelji, jer mi je važno da znam kako će reagirati u ekstremnim situacijama.
Što vam najviše nedostaje na putovanjima?
Hrana! Postoje dani kad bih ubio za komad vruće pizze, koja tad djeluje kao najveće zamislivo bogatstvo.
>>Proputovali su pola svijeta kako bi u Varaždinu vidjeli svoj film