'Religiozni ljudi lakše se nose sa životom i manje su bolesni'

Pomalo sarkastična naslova, knjiga „Kako uspješnije kvariti međuljudske odnose“ svećenika i psihologa fra Šimuna Šite Ćorića, voditelja hrvatske katoličke misije u Solothurnu u Švicarskoj, bit će ovoga utorka predstavljena u Zagrebu. Među rijetkim je djelima psihološko-duhovne literature koja se bave i tzv. duhovnim bolestima.

Dr. fra Šimun Šito Ćorić je franjevac, psiholog, književnik i kantautor, koji je u Luzernu u Švicarskoj diplomirao teologiju te dva magisterija iz psihologije na Columbia University (Washington D. C., Detroit i New York), a doktorirao je i kliničku psihologiju u Zagrebu. Sveučilišni je nastavnik psihologije, u znanstveno-nastavnom zvanju redovitog profesora na sveučilištima u Zagrebu i Mostaru. Predavao je godinama i na sveučilištima u Zadru i Osijeku. U dva mandata bio je i nacionalni koordinator Hrvatskih katoličkih misija u Švicarskoj, u kojoj je danas voditelj HKM Solothurn.

Zašto “duhovne bolesti”?

Donedavno je u određenim znanostima bio uobičajen terapijski pristup čovjeku u nevolji uvažavanjem tri vida njegovih problema: kognitivnih (osjeti i percepcija, pamćenje i učenje te mišljenje i inteligencija), bihevioralnih (ponašanje) i fizioloških (funkcije organizma). U novije vrijeme počinje se sve isticati četvrti vid čovjekovih teškoća – bolesti duha.

Što to znači?

U suvremenoj psihologiji i psihijatriji počelo se ozbiljno proučavati ono što se kroz ljudsku povijest u svim religijama isticalo: i kad se ublaže ili izliječe psihičke tegobe ljudi, u njima može ostati bolestan duh, to jest one nezdrave i zle navike, postupci i ponašanja, sve od misli i riječi do djela i propusta, koje se u religijama općenito naziva „grešnim“ i „grijehom“. Tu negativnu dimenziju ljudskog ponašanja nalazimo u svim ljudima. Nijedno ljudsko biće nije usmjereno samo na dobro, nego je po svojoj prirodi sklono i zlu te tako tu dolazimo do neriješenog problema postojanja pa i smisla zla i patnje u svijetu.

Koje su to “bolesti duha”?

Djelujući cijeli život među ljudima, u svojoj svećeničkoj i terapijskoj praksi s narušenim međuljudskim odnosima i njihovim posljedicama, češće izmiješanih s raznolikim psihičkim poremećajima i bolestima, sve sam se više uvjeravao da zdrave rodbinske, prijateljske, ljubavne i bračne odnose najviše opterećuju bolesti duha. Upozorio sam u knjizi na najčešćih petnaest poremećaja ili bolesti duha, među kojima su laž, kleveta, zavist, licemjerstvo, netolerancija, sebičnost, tračanje, nečinjenje propustom, mržnja, osveta te slične ljudske mane i slabosti.

Kako ih liječiti?

U ovoj sam studiji za svaku od njih naznačio kako se protiv njih možemo boriti, ali samo kad pojedinac sebi prizna da ima taj poremećaj i kad čvrsto odluči riješiti ga se. Veliki psiholog Eric Ericson u svom otkrivanju da je cijeli život dinamičan navodi osam stupnjeva zdravoga ljudskog razvoja, u koje ubraja i nadu, snagu volje, vjernost, ljubav, mudrost i sl. Ako se te kreposti ne razviju, ako se ne radi na sebi, onda on pokazuje da se kao samo od sebe povećava „osam smrtnih grijeha“, među kojima navodi zavist, srdžbu, oholost, škrtost, društvenu ravnodušnost i slično.

Jesu li pri tome religiozni ljudi u boljoj poziciji da se toga oslobode?

Sve pokazuje da i među ljudima koji se smatraju religioznima u bilo kojoj vjeri ima nemali broj onih koji su samo običajno religiozni, ekstrinzično, kako se to u struci kaže. A to im onda ništa ne donosi, nego čak im može štetiti. Religioznost ima pozitivne učinke na čovjekovo zdravlje i ponašanje samo onda kad je zdrava i intrinzična, to jest kad se po njoj živi. Ključno je, uzmimo kršćane, da čovjek živi po vrijednostima koje proizlaze iz Isusovih djela i riječi, inače ništa od toga. Nužna je ta vertikalno-horizontalna dimenzija: one nedvojbene vrijednosti koje dolaze od Božanstva, primjenjivati u svom životu. Vjeronaučna informiranost nije dovoljna. Može netko izvrsno poznavati deset Božjih zapovijedi, a opet vješto klevetati, teško izrabljivati ili uspješno krasti!

Kako to da je laž česta pojava na svim razinama?

Laž i kleveta se od pamtivijeka u svim religijama i kulturama smatraju golemim zlom. Najgorem biću što ga je čovjek mogao zamisliti dano je ime upravo po zavisti, laži i kleveti: diabolus, đavao, a što znači zavidnik, klevetnik, „otac laži“. Svaki čovjek u jednom ili drugom obliku makar ponekad zna slagati. Samo jedna pogubna laž predstavlja tešku povredu ljudskosti, ali takve međusobne laži pojedinaca sitniš su u usporedbi s onim sračunatima od državnih služba i vlasti, kad primjerice sa svoje pozicije laže neki direktor firme, sabornik ili predsjednik države. Takve laži su, pokazalo se, većinom maskirane licemjerjem i borbom za „istinu“, a u religijskim krugovima dodatno vjerskom „pravovjernošću“ i „poslušnošću“. Laži se događaju i u vodstvima religijskih institucija. Da ne spominjem aktualne laži jednog vođe Crkve s Istoka. Eno papa Franjo sam javno i hrabro priznaje da se Kongregacija za nauk vjere godinama ravnala prema lažima, a u svezi s fenomenom Međugorja!

Što ako je vjernik npr. zavidan i ima „zlo oko“?

Zavist se teoretski u kršćanstvu ubraja u „smrtne grijehe“, a praktično je zlo koje se najviše tolerira. Kao u društvu među drogama – alkohol. Rijetko je gdje kod kršćana toliko licemjerja kao pri zavisti. Znanost je dokazala da je zavist genetska, nismo odgovorni kad nam se pojavi, ali jesmo ako iz zavisti govorimo i djelujemo.

Papa Franjo često kritizira ogovaranje.

Papa znade kako je to općenito proširena bolest duha, a među crkvenim krugovima „profesionalni defekt“ kao i zavist pa je ogovaranju posvetio jednu cijelu homiliju. Za njega je to „teroristička bomba“ na zdrave međuljudske odnose. Meni tu opet pada na um istočnjačka mudrost kao lijek: Kad god nešto o drugima pričaš, ako to nije dobro, lijepo i istinito, ako samo jedno od toga nedostaje, ne izusti ni riječi!

Katolički ste svećenik, a citirate Budu: “Nikad se mržnja ne uklanja mržnjom. Samo blagost briše svaku mržnju. To je zakon vječan i nepromjenjiv.”

U svakoj vjeri ima specifične mudrosti. Duh Božji puše kada i gdje hoće! Buda je bio karizmatik i svetac. On je još u 6. stoljeću prije Krista propovijedao bezuvjetnu ljubav u međuljudskim odnosima, pa i prema neprijateljima. Za vrijeme studija psihologije u Americi jednom sam proveo dva tjedna u budističkom samostanu stare Shaolin škole. Oduševila me je duhovnost monaha i odnos prema prirodi. To me je potaklo da budem još bolji kršćanin.

Tvrdite da ljudi koji redovito mole manje obolijevaju?

U svom službenom udžbeniku na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu “Psihologija religioznosti”, koju tamo predajem gotovo 30 godina, naveo sam niz medicinskih studija koje to pokazuju. Poznati istraživač stresa Herbert Benson sa sveučilišta Harvard u više studija potvrdio je da se zdravo religiozni ljudi, bez obzira na to koje su vjere, znatno bolje iskrenom molitvom odupiru stresu. Studija sa sveučilišta Duke, rađena s 4000 starijih osoba, pokazuje da oni koji redovno pohađaju zajedničku molitvu rjeđe trpe od depresije i strahova. Studija epidemiologa Jeffa Levina pokazuje da su religiozni manje bolesni i bolje se nose sa životnim teškoćama od onih koji nisu. Studija iz Indije pokazuje da ljudi koji se redovito mole imaju oko 70 posto manje bolesti krvnih žila. Studija provedena na 21.000 osoba potvrdila je da su oni koji su barem jednom tjedno išli na zajedničku molitvu živjeli prosječno sedam godina dulje od onih koji to nisu činili.