Znadete li tko je Filip Drača? Mogao je biti neznani junak, ali ispao je identificirani vandal. Dakle, Filip Drača je dečko koji je na najnoviji novi spomenik Franji Tuđmanu nacrtao srp i čekić. Filipu, naravno, prijeti kazna zatvora zbog vandalskog čina kojim je izazvao opravdan bijes golorukog hrvatskog naroda, ma gdje bio, a mene živo zanima hoće li robijati zato što je išarao spomenik, zato što je išarao Tuđmanov spomenik ili zato što se artistički izrazio motivom srpa i čekića.
Prva se mogućnost, poznavajući dosadašnji odnos Hrvata prema spomeničkoj baštini, nekako sama isključila pa ostaje gotovo izvjesno da će Draču ukazamatiti zbog toga što je sprejem i maštom nasrnuo na novu apstraktnu ediciju hrvatske povijesti umjetnosti kao i što se usudio proleterizirati Titova generala.
Uz to, Drača je napravio nešto što nikako nije smio u ovom trenutku – iskočio je. Iskočio je iz onoga što je Ortega y Gasset prije 80 godina nazvao masovnim društvom iz kojeg jedino što se moglo izroditi jest i čovjek mase. Biti kao jedan znači biti nitko, biti dio pojednostavljenja i perpetuiranog odustajanja od vlastite volje i vlastita duha. Sve ono za što me se uvjerava da predstavlja temeljnu razinu moje identifikacije – Hrvat, katolik, bijelac, hrvatski državljanin, heteroseksualac, Europljanin – zapravo je način da me se trajno odvoji od moga univerzalnog ja, od same moje pripadnosti čovječnosti.
Umjesto da se od mene traži da u Dračinu činu vidim univerzalni otpor skučenom poimanju identiteta i apsolutno pravo na izražavanje otpora imperativu masovnog rezona, naređuje mi se da u formiranju novih društvenih tabua koji će zamijeniti boljševički tabuizirani panteon sumnjivih lica postanem čovjek mase u masovnom društvu. Moda me tjera da izgledam isto, nacija me tjera da mislim isto, vjera me tjera da vjerujem isto, europejski me duh tjera da ponavljam iste katastrofe.
Jednostavno, usred sveg svog identiteta ja uopće ne postojim, ja sam silovana varijabla duhovne nekonzistentnosti 21. stoljeća koja svoju tragiku povlači iz neraščišćenih računa predaka i potomaka. U Dračinu činu neki će prepoznati nasilje, ali nitko neće prepoznati nasilje u činu nad Dračom, u bespoštednom zahtjevu da mu se utvrdi krivnja čovjeka nad materijom, nad lutkom u izlogu nacionalne uzaludnosti, nad šopingom, nad društvenim mrežama, nad viralnošću, nad kolonama bezimenih koji su se odrekli razmišljanja da bi se uklopili.
Ako je Hannah Arendt s pravom govorila o banalnosti zla, danas imamo sve pravo isto tako govoriti o zlu banalnosti. Ništa što se u ovom trenutku nalazi oko vas, a što vam je tiho nametnuto kao ono što morate imati, morate znati, morate nositi, morate čuti, morate vidjeti, ništa od svega toga nema nikakvog suštinskog značaja, ništa od toga neće vas dotegliti do sljedećeg dana spoznaje. Šoping-centar ili katedrala, nikakve razlike jer prodaju isti bofl, koji vas napastuju rasprodajama, koji boga vješaju po zidovima da bi im i cijene bile na najvidljivijim mjestima.
Nisu društvene mreže tu da se vi brže i lakše družite, one su tu da banalnost što lakše fluktuira, da informacija zauvijek izgubi točnost, da se skrati put od senzacije do čuđenja, da se u iluziji objavljivanja na mreži kreira meta – iluzija kako svatko može biti autor i izdavač, kako relevantnost sadržaja ne ovisi o pameti nego o količini klikanja. Mi smo isklikavljeno društvo. Mi smo ništa usred ničega.
Zato se i Dračina gesta može promatrati samo u kontekstu nacionalne shizofrenije i jednokratne senzacije, ne i generacijskog stava ili samosvijesti pojedinca. Nestali u kontekstu „ljudskog duha koji je zabrazdio... Postali smo ovisni o događajima. Ako se u jednom danu ništa ne dogodi, osjećamo se prazno. Nema ničega u novinama, utvrđujemo razočarano. Zatrovani smo idejom da se nešto mora događati, opsjednuti smo brzinom i količinom... Ustupili smo naše slobodno vrijeme. Time ne mislim na kronološko vrijeme, već na unutarnji mir, na bivanje slobodnim od svega, na duhovni odmak od svijeta... Povodimo se za brzinom, trenucima, sve mora biti sada, za impulsima. Ništa više nije usmjereno na postojanje...
Prepuštamo uzde našeg života. Podvrgavamo se telefonima, poslu, modi. Život postaje sve jednoličniji. Izgledi, karakteri, sve mora biti slično, a osrednjost uvijek pokazuje sklonost srozavanju na najnižu vrstu... Posjedujemo najljepše igračke koje je čovjek ikad imao. Koliko zabave! Nikada prije nije bilo toliko igračaka! No koga briga! Nikada prije nije bilo takve panike...
Naša inteligencija postaje sve više specijalistička... društvo ima sve veću potrebu za stručnjacima, zamjenjivim intelektualcima. Od pjesnika i mislilaca, nezamjenjivih intelektualaca, više nema koristi”, napisao je Paul Valery. Još 1920. Je li slučajno da se prijeteće dijagnoze probijaju paradoksalnom koincidencijom do nas iz tog postpredratnog vremena? Drača je nasilnik nad materijom, ali oni koji su postavili spomenik nisu nasilnici nad prostorom, nad mišlju.
Naravno, jer podizanje spomenika i njihovo uzdizanje u status neprovjerljivog simbola djelo je čovjeka mase u društvu mase. Kao što je rečeno, nikada nismo imali toliko igračaka i nikada nas nije obuzimala tolika panika. Da neki od nas ne shvate kako su te igračke besmislene, kako nemaju ni karakter ni značenje i kako šarati po njima nije ama baš nikakav različit krimen od šaranja po društvenim mrežama. Nemojte osuditi Draču. On je ionako, zajedno sa svima nama, već odavno u zatvoru.
Grafit srp i čekić na spomeniku Franji Tuđmanu
Ti si dragi moj veci bolesnik od Drača.Molim te hitno se javi prof.dr.mr.Veljko Đorđeviću.