Potpuno dezorijentirano kretala se Vesna Jošić po svojoj kući u zagrebačkom naselju Vugrovec, nedaleko od epicentra jučerašnjeg potresa. Vrtjela se ne znajući gdje zatvoriti plin, što sa sobom uzeti.
Jedino što je znala da ne može ostati u njezinoj oštećenoj kući ispucanih zidova u kojoj do daljnjega neće biti sigurno jest krevet prilagođen potrebama njezina sina pa je mladićima iz civilne zaštite i vatrogascima koji su joj došli pomoći govorila da iznesu sve dijelove tog ležaja. Boris, tako se zove 43-godišnji sin Vesne Jošić, nepokretan je posljednjih sedamnaest i pol godina. Ne govori. Mati misli da je čuje jer joj se čini da se ponekad nasmiješi.
– Nastradao je u prometnoj nesreći. Prije tri mjeseca pokopala sam supruga. Nisam se još od tog šoka oporavila. A on mi je pomagao oko Borisa, skupa smo ga okretali i njegovali pa nikada nije dobio dekubitus – govori nam ova umirovljena učiteljica pokazujući nam slike svog sina kojeg su već bili otpremili k sestri, Vesninoj kćeri, kod koje je i sama otišla.
Jako oštećena škola
Ponad njezine kuće nalazi se osnovna škola Vugrovec, oštećena toliko da – kada bi sve ostalo bilo normalno kao što nije – u njoj nastave ne bi bilo dok se ne sanira. Vozimo se dalje ovim krajem. S nekih je kuća popadao crijep.
Marijan Fiolić u Prekvršju popeo se na krov svoje kuće i pokušava popraviti štetu. Kaže da su zidovi njegova doma popucali iznutra pa je obitelj pronašla drugi smještaj. Ne usude se ostati jer je u kući i tromjesečna beba. Devedesetogodišnja Anka Baričević stajala je sama kao pustinjak ispred svog oštećenog doma u Kašinskoj Sopnici i proklinjala sudbinu. Sasuli su se krov i dimnjak, ispucali zidovi, ne ulazi u kuću, ne može naložiti vatru...
– Sinek mi je navek govoril da niš ne brinem, da se on bude brinuo o meni. A sad je već osam godina u zemlji – zapomagala je ponavljajući da će se ubiti, da bi to bilo najbolje. Naposljetku smo je nekako smirili i pronašli susjeda koji nam je obećao da će otići k baki Anki i pomoći joj...
Prelazimo na zagorsku stranu. Ljudi nam govore da je najviše stradalo naselje Slani Potok u Gornjoj Stubici u kojem gotovo nema kuće koja nije pretrpjela oštećenje, najviše je oštećenih krovova. Međutim, ima i onih nesretnih obitelji koje se svojim kućama više neće moći vratiti jer procjene govore da u njima nije moguće nastaviti život. Jedna od njih je i obitelj Kosec. Ne krijući suze, najstarija ukućanka Marica Kosec govori da se sad moraju razdvojiti na razne strane jer ih je pod istim krovom živjelo osmero, a toliko ih nitko ne može primiti.
– Pogledajte, sve ovo moje lijepo cvijeće ostalo je netaknuto – uvodeći nas u predvorje pokazuje Marica stolić pun rascvalog sobnog bilja i pravo je čudo da nijedna lončanica nije pala. Pokraj tog stolića na zidu je ostalo priznanje koje je za sudjelovanje u ratu i humanitarni rad dobio njezin sin Ivica, u ratu pripadnik 1. gardijske brigade. Maričina je soba, kao i kat kuće, puna žbuke. Zidovi su iznutra ispucali. Ivica i njegov sin Mihael Kosec vode nas oko kuće koja se od potresa pomaknula. Prijatelji im pomažu iznijeti stvari.
Kuhala kavu
U svoj dom više ne može ni obitelj stolara Željka Kupinića:
– Cijeli život radiš, a onda u trenu ostaneš bez ičega. Kao da je val tog potresa prešao preko naše kuće – govori Željko koji je prije nego što je otišao iz kuće na kojoj je prije godinu-dvije uredio fasadu zavario vrata i stavio daske na rasuta prozorska stakla, ne bi li tako zaštitio ono što mu je ostalo unutra.
Nekoliko stotina metara od njegove, nalazi se kuća Nade i Danijela Škvorčeca, majke i sina. Odnosno ono što je od nje ostalo. -Bila sam budna, taman sam krenula kuhati kavu kad je zaljuljalo. Sreća da sam ustala jer se vitrina prevrnula na moj krevet – kaže nam Nada dok s njom i Danijelom obilazimo potpuno devastiranu unutrašnjost.
– Sva sam se njihala. Jedva sam vrata uspjela otprti – opisuje Nada Škvorčec. Do daljnjeg su ona i sin kod njezine kćeri Viktorije.
A u dvorištu Davora Bezika-Hižera jučer se okupilo nekoliko prijatelja, ne bi li što prije uspjeli sanirati krov pomoćnih zgrada te popraviti dimnjak na kući u kojoj živi s majkom.
– Tek u ovakvim situacijama shvatiš pravu vrijednost prijatelja. Ništa ne bi bez njih bilo – osmjehuje se, uvjeren kako ćemo se svih ovih nevolja koje su nas zadesile naposljetku riješiti pa će biti vremena za druženja i povratak u normalu.
– A kaj more bit’ sljedeće? Čekam samo da se ujutro probudim i vidim pred sobom Godzillu – dobacuje Davorov prijatelj penjući se na krov da što prije završe s popravkom.
Vu največem broju su stradali dimniki, potom fasade i krovišta. Srečom najveći dijel bude ipak mogel i dalj živet vu svojemu. I ono najbitnejše, nigdo ni stradal.