Reportaža s granice: 'Hrvate stavljaju u karantenu, bojimo se, ne možemo ni do groblja'

Dva mjeseca nisam bila suprugu na grobu. Ne usudim se poći. Treba imati neku nekretninu ili nešto preko granice, onda će te pustiti, ali ovako ne daju. Neće samo zbog groba. Na crvenoj smo liniji. Ne možemo ni po penziju. Nitko nas od naših ne pita kako nam je, a poreze plaćamo – ogorčeno kaže Sonja Klarić iz Rupe, pograničnog sela u općini Matulji u Primorsko-goranskoj županiji. Kao i desetke tisuća stanovnika koji žive uz granicu sa Slovenijom, gore od sjevera, od Međimurja, pa sve do Istre, i nju je pogodilo zatvaranje granice pred koronom.

Ni prije nije bilo bajno, granice između dviju država zakomplicirale su živote, a otkako je Slovenija uvrstila Hrvatsku na tzv. crvenu listu, nižu se nova svjedočanstva o svakodnevnim problemima.

Video: Kolone za izlazak iz Hrvatske na graničnom prijelazu Rupa

Video: Goran Kovačić/Pixsell

– Ljudi su ovdje familijarno povezani, roditelji i djeca, rođaci i kumovi žive na obje strane granice. Sad svi uz granicu imamo probleme jer ne možemo preko. Naši još i puštaju, ali njihovi ne. To bi trebalo na državnoj razini riješiti. Berlinski zid je pao, a sad dižu novi. Svi se čuvamo, svi pazimo, nosimo maske i držimo rastojanje, ne idemo bez potrebe u trgovinu, disciplinirani smo... Slušamo sve što Stožer preporučuje, ali nije u redu da se ovako zatvorila granica. Jednostavno nisi slobodan. U strahu si da te ne zaustave i stave u karantenu. Koliko znam, u ovom kraju nismo imali slučajeve zaraze. Znam da je epidemija, ali nije to u redu. Možda nekome to ne izgleda kao veliki problem, ali vezani smo za groblje u Sloveniji. Muž je preko radio 40 godina i cijelu je penziju zaslužio u Sloveniji. Tamo je i pokopan jer mi u našem selu nemamo svoje groblje. I ja sad me mogu preko granice da mu zalijem cvijeće. Nije samo do groblja. Jedan mještanin ima kćer udanu u Ilirskoj Bistrici, krstili bi dijete, ali ne mogu. Ne brane im krstiti, ali obitelj ne može doći na krstitke. I rodbinski smo dosta povezani. Puno je naših i njihovih ženskih i muških vjenčano, mnogo je tu miješanih brakova. Možete slobodno staviti u štampu da smo baš revoltirani što nas ne puste preko – kaže.

Živi u kući od granice udaljenoj oko dva kilometra, a slovensko selo Jelšane, u kojem je groblje, vidi se s graničnog prijelaza. Selo Rupa spada u Župu sv. Antuna opata u Šapjanama, osnovanu dekretom Riječke nadbiskupije koji je potpisao administrator mons. dr. Josip Srebrnić 1950. godine, kad su se mijenjale republičke granice između Slovenije i Hrvatske. Jedna velika župa tada se podijelila na slovenski i hrvatski dio. Obuhvatila je sedam sela (Šapjane, Brce, Pasjak, Rupa, Lipa, Lisac i Škalnica), no dandanas nema župni ured, a ni groblje pa se mještani i dalje pokapaju u slovenskim Jelšanama. Župnik dolazi pokapati mrtve iz župe sv. Jeronima u Klani, gdje mu je i župni dvor. Kad smo razjasnili tu povijesno-zemljopisnu neobičnost, kakvih na slovensko-hrvatskoj granici ne manjka, velečasni Kristijan Malnar kaže nam da on ima oprečne informacije o prelasku granice u slučajevima posjeta groblju u Sloveniji.

Ne može mužu na grob

– Imao sam dva sprovoda u Jelšanama, jedan kad smo bili na narančastoj i jedan kad smo bili na crvenoj listi. Kad smo bili na narančastoj, obitelj se dogovorila s policijom, prošli smo bez problema granicu i održali sprovod. Isto se ponovilo i kad smo bili u crvenoj zoni. No čuo sam od nekih župljana da su ih nekoliko puta znali vraćati s granice kad bi rekli da idu na groblje, a onda bi ih nakon nekoliko dana ipak pustili. Možda su promijenili politiku... – kaže župnik. Kako to, zanima nas, da župa nema svoje groblje, već se mora preko granice u Sloveniju? – Bila je neka inicijativa s općinom Matulji, kojoj Rupa pripada, da se uredi groblje, no kad je prošla autocesta, stalo se. Ljudi su voljni urediti groblje, ali nismo još ništa dogovorili. Ako se pokaže volja, rado ćemo surađivati s općinom i mjesnim odborima – kaže župnik koji kao duhovni pastir pokriva širok prostor. Frančiška Simčić iz Rupe, sela s oko 350 žitelja, također je nezadovoljna. – Ne idemo preko jer ne smijemo. Eto, takva je situacija – veli. Nazivajući mještane da čujemo kakvi su ih problemi snašli, naletjeli smo i na jednog nevjernog Tomu koji nam je pokušao objasniti neke stvari. – Ne zna se tko pije, a tko plaća. Napišite da su koronu izmislili oni koji zazivaju novi svjetski poredak. Ovo je čista laž i smicalica, uništavanje života nas malih ljudi. Moram odlaziti u Trst na redovne preglede i po lijekove. Na dan ih trošim 15, a već dva tjedna, otkako smo na crvenoj listi, nisam bio. Sve su zakomplicirali – požalio se i stao sipati paljbu po svjetskim moćnicima, od Rockefellera do Gatesa, koji su mu, smatra, zagorčali život.

Načelnica općine Klana Željka Šarčević Grgić kaže da su problemi počeli prije dva mjeseca, kad su još bili na slovenskoj žutoj listi. – Već sam tad urgirala jer slovenski policajci ne puštaju mještane preko granice iako bi prema međunarodnoj uredbi trebali bez testiranja puštati ljude koji idu zbog određenih potreba kao što su obilazak groblja ili odlazak u banku po mirovinu. Pa ne idu oni u Sloveniju u šoping ili na izlet u Postojnsku jamu! Održan je u Ilirskoj Bistrici i sastanak na kojem je druga strana obećala da će se situacija popraviti, ali nije. Još je gore, iako nismo imali nijednog zaraženog. To je nenormalno i nehumano stanje koje loše djeluje na emocije ljudi. Imamo mladu ženu koja je prije par mjeseci ostala bez muža i od tada mu ne može na grob – srdita je načelnica zbog nemoći.

U općini Cestici u Varaždinskoj županiji, 270 kilometara sjevernije, slični problemi. No neki tamo priznaju da su zasluženo završili na crvenoj listi jer imaju dosta zaraženih u posljednja dva tjedna. – Imali smo u Vinici svadbu na kojoj se puno ljudi zarazilo i puno ih je završilo u samoizolaciji. Mladenka je iz Vinice, a mladoženja iz naše Cestice. Koliko je zaraženih i u samoizolaciji, ne znam. Nama u lokalnom stožeru županijski stožer ne daje konkretne podatke o stanju na našem području. Ne vidim razlog da to bude tajna, pa ne tražimo ime i prezime! Tražimo samo broj – ljuti se Žarko Rodeš, šef lokalnog Stožera civilne zaštite. Zna se da se zaraza proširila nakon te jedne svadbe i oboljenja svećenika iz susjedne općine. – Mi u Sloveniju ne možemo. Moj otac, na primjer, preko ima prijavljeno prebivalište i svog liječnika, a ovdje u Cestici ima boravište. Radio je 40 godina u Sloveniji pa odlazi doktoru u Ormož. Na granici ga često zajebavaju, da kamo sad ide, zar ne zna da je pandemija i slično. Unatoč tome što ima potvrdu liječnika da zbog bolesti mora svaki tjedan na vađenje krvi. Dnevni migranti koji rade u Sloveniji i imaju potvrde mogu preko. Mi koji smo naviknuti ići u Ormož u šoping ili na benzinsku pumpu, ne možemo. ‘Ajde, to još nije toliki problem, ima se i kod nas što kupiti, ali ovdje žive i stariji ljudi koji svaki mjesec trebaju u Sloveniju po mirovinu. Radili su tamo, a nisu si nikad riješili bankovnu karticu pa da si ovdje na bankomatu podižu novac. Svaki mjesec idu u Sloveniju u banku po gotovinu – opisuje Rodeš probleme.

Slovenska vlada je 20. kolovoza 2020. donijela odluku, a 28. kolovoza izmjene i dopune, kojima je propisano da će se osobama koje imaju prebivalište ili boravak u Hrvatskoj odrediti karantena na ulasku u Sloveniju. No ima i izuzetaka. Karantena se tako ne primjenjuje za prekogranične dnevne i tjedne radne migrante koji imaju radni odnos u jednoj od država članica EU ili schengenskog prostora, osobe u gospodarskom prometu, one koji su samo u tranzitu kroz Sloveniju i moraju je napustiti u roku od 12 sati nakon ulaska, osobe koje idu na sprovod bliskog srodnika i napuštaju Sloveniju u roku od 24 sata nakon ulaska uz dokaz o datumu i satu pogreba, osobe koje prelaze granicu iz obiteljskih razloga, zbog održavanja kontakata s članovima uže obitelji; dvovlasnici ili najamnici zemljišta u pograničnom području ili na obje strane državne granice, a prelaze granicu zbog obavljanja poljoprivredno-šumarskih radova; profesionalni sportaši i članovi pratećeg osoblja profesionalnog sportaša; sportski delegati ili sportski suci koji prelaze granicu radi sudjelovanja na službenim natjecanjima međunarodnih sportskih saveza, što dokazuju odgovarajućim dokazom i – priloženim negativnim testom na virus SARS-CoV-2.

Dvojaki režim na granici

Ulaz u Sloveniju neće biti dozvoljen strancima koji nemaju prebivalište ili dozvolu boravka u Sloveniji i na granici ne mogu dati podatak o adresi na kojoj bi boravili u slučaju karantene. Na krajnjem sjeveru Hrvatske, u Međimurju, većih problema zasad nema. Barem ih načelnik općine Štrigove Stanislav Rebernik nije čuo. – Nisam još dobio pritužbe mještana – veli. Raspitao se kod granične policije kakva je situacija. Vlada dvojaki režim. Kad je riječ o vlasnicima njiva i šuma s druge strane granice, slovenska je praksa da k sebi puštaju samo vlasnike zemljišta i njihovu najužu obitelj, u prvom koljenu. Uz vlasnika nekog vinograda koji treba obrati mogu, dakle, samo suprug ili supruga i djeca. – Kod nas je to liberalnije, mi puštamo sve koji dolaze u pratnji vlasnika. Ako vlasnik oranice, na primjer, dođe s još tri radnika, naši puštaju svu četvoricu da mogu obrađivati zemlju. Mi smo širokogrudniji – veli načelnik Rebernik i dodaje da je puno veći broj Slovenaca koji imaju zemlju kod nas u Hrvatskoj, nego obrnuto. U šišanju živice u međimurskom selu Banfiju zatekli smo 80-godišnju Slovenku Jelenu Sitar iz Ljutomera. Ona i suprug kažu da su vikendaši, dolaze redovito u Banfi održavati kuću i grunt. Nikad nisu, veli, imali probleme s prelaskom granice. – Puštaju nas u Hrvatsku i sve dobro funkcionira – veli.

Nema više nikakve suradnje

Nažalost, sportska, kulturna i društvena suradnja među susjedima iz dviju država zbog korone je potpuno zamrla. KUD-ovi i nogometni klubovi više se ne posjećuju. Nema lokalno-međudržavnih derbija. No nema ni nijednog hrvatskog učenika koji ide u školu u Sloveniju. A bilo je takvih prije korone na desetke s ovog popisnog područja, koji su odlazili u slovenske škole nadajući se da će jednog dana u toj državi pronaći i posao, no posljednjih godina njihov je broj u opadanju. Ove, eto, nema roditelja koji bi djecu vozili tih nekoliko kilometara do prve slovenske škole. – Imamo na popisu samo nešto djece iz obitelji koje se još ovdje vode, a odselile su se u Austriju. Nisu još riješili papire i dostavili školi potvrdu da se djeca tamo školuju ili idu u vrtić – napominje načelnik koji je ujedno i ravnatelj škole u Štrigovi. – Što se infrastrukturnih projekata tiče, i tu je dosta toga zamrlo, no razgovaramo o cestama koje nas spajaju. Slovenska općina Raskrižje dobila je nekakav novac za sanaciju cesta koje vode prema Hrvatskoj pa razgovaramo da vidimo gdje ipak možemo surađivati...