Revizorima ugovora s Vatikanom nije stalo do Crkve

Najnovija inicijativa za revizijom tzv. vatikanskih ugovora tek je jedna od epizoda već gledane trakavice jedne te iste priče koja Katoličku crkvu (ali ujedno i ostale vjerske zajednice u Hrvatskoj) želi prikazati kao društvene parazite. Doduše, sada se pojavljuje u zanimljivom političkom kontekstu, nakon ratifikacije Istanbulske konvencije, kojoj se Crkva protivila i oponirala vladajućem HDZ-u, što ih je zacijelo udaljilo i zahladilo odnose. No, u priču su uletjele marginalne strančice sa željom o reviziji ugovora sa Svetom Stolicom. Čiji su oni trbuhozborci u ovome trenutku teško je reći, jer ako se zna da je u udaljavanju Crkve i HDZ-a oko Istanbulske konvencije, HDZ privukao dio lijevoga biračkoga tijela, priča o reviziji ugovora gura upravo Crkvu i HDZ jedno drugome i obnavlja povjerenje u njihovo prirodno savezništvo, tj. zabludjele lijeve glasače, koji su se nagnuli prema HDZ-u, vraća u pod lijevo krilo majke partije.

Dakle, u političkom kontekstu, puštanje ovog probnog balona u ovome trenutku koristi i HDZ-u i ljevici, ma kako god priča završila. A završit će, zacijelo, fijaskom. Zašto? Prvo, Crkva i ostale vjerske zajednice u Hrvatskoj nisu društveni paraziti. Upravo ih ugovori prepoznaju kao društveno vrijedne i općekorisne, pa im pomažu u funkcioniranju. Drugo, za reviziju ugovora potrebna je suradnja obje strane, a koliko se zna, Crkva niti po tome pitanju ništa nije poduzimala, niti je zainteresirana za promjene u ugovoru. I treće, najvažnije, država je prema Crkvi dužnik. Crkvi nije vraćena imovina oteta u komunizmu, pa su i ugovori jedan od načina naknade te štete. Proces povrata toliko je spor i kompliciran da se ta imovina, čini se, nikada i neće vratiti. Primjera, gdje su nekim vjerskim zajednicama, poput SPC-a, vraćeni neki kapitalni objekti, kojima se sada dobro gospodari i koji su dobar izvor prihoda, pokazuje da je to je to vrlo važno pitanje.
Ugovori Hrvatske i Vatikana nisu ideološka tema, premda se javnosti stalno tako žele nametnuti. Pa i sada. Zato se o koriste lažni podaci npr. o milijardu kuna koje se godišnje isplaćuju Crkvi, a Crkva dobiva oko 350 milijuna kuna. U tu se cifru pribrajaju npr. i plaće vjeroučitelja, koji nisu crkveni službenici, nego prosvjetni djelatnici, što najslikovitije ocrtava motive “revizora”. 
S druge strane, u Crkvi ima onih koji tvrde da novac iz proračuna kvari kler, koji više nema one evanđeoske gorljivosti kao u komunizmu, kada su živjeli na minimumu i vjerovali više u providnost nego danas, što ih je i više zbližavalo s narodom. I tu sigurno ima mnogo istine, no to je u ovom kontekstu posve drugi par rukava. Sadašnji “revizori” ne sanjaju snažnu i zdravu Crkvu. Motivi su im posve drugi. No zato Crkva zna da što je pritisak na nju veći, njezina se snaga multiplicira. I to ne samo klera, nego naroda, koji je tijelo Crkve, na što mnogi kada govore o Crkvi najčešće zaboravljaju.