'Lakše bi bilo da sam bio dužan mafiji, s njom bar znaš kamate'

Problemi s financijama počeli su kad je prvi put obolio. Radio je kao prodavač u tvrtki u Murskom Središću i ostao bez produljenja ugovora nakon što se doznalo da ide na operaciju. Bilo je to 2009. godine. Od tada pa do prije nekoliko tjedana, Međimurac Robert Dunjko (48) imao je blokiran račun ukupno tri i pol godine. Tek ovaj mjesec mogao je duboko uzdahnuti i reći: Izvukao sam se iz pakla! No, gorčina se ne može samo tako izbrisati.

Čekali da sjedne prva penzija

– Imao sam više blokada od telekomunikacijskih i komunalnih tvrtki. Uzeo sam i USB stick kćeri da ima internet kad je ležala u bolnici. Nisu to bili veliki iznosi, osnovni dug iznosio je oko 4500 kuna, no sve je to naraslo na 16.000 kuna zajedno s kamatama i troškovima javnih bilježnika, Fine i odvjetnika. Najmanje mi je uzela gospođa za komunalnu naknadu, oko 270 kuna, što je realno, a najviše odvjetnici – priča Robert. Usporedno s ovrhama, borio se i s bolešću. Uslijedila je druga operacija i odstranjeno mu je cijelo debelo crijevo. Predao je zahtjev za mirovinu i, kad je na račun sjelo 1178 kuna prve penzije, mogao je podići samo 700. Trećinu su uzeli za otplatu dugova.

– Srećom, tada još sistem nije bio toliko agresivan pa da odmah uzmu nekretnine ako nemaš primanja. Čekali su da sjedne prva penzija pa da udare prvu blokadu. Penzija mi je mizerija, a kad vam još uzmu trećinu, to je živi užas. Zubi na klin, čisto preživljavanje. Sreća je da supruga radi u Sloveniji, pa nekako ide. Iako sam otplatio dugove, na sam spomen riječi blokada skoči mi tlak. Ovo je sustav iživljavanja koji izvlači zadnju mrvicu dostojanstva iz svakog čovjeka, nebitno radi li se o 500 ili 5000 kuna. Kvaka je u tome što je sustav bolestan – kaže. Prisjeća se “dogodovštine” s jednim odvjetnikom iz Osijeka.

Prošle godine, potkraj siječnja, kad je htio platiti neke račune, vidio je da mu je račun opet blokiran. Otišao je odmah u Finu i doznao da je riječ o dugu iz 2010.! – Znači, sedam godina je to stajalo kod tog odvjetnika i s početnih 580 kuna naraslo na 2700. Morao sam prvo podmiriti minus na računu, pa sam otišao u banku i podmirio ga, naravno na rate, pa da mi mogu skidati za dug. Od ožujka do studenog banka je novac uredno skidala, ali ga nije prosljeđivala Fini. Kad sam pitao zašto, rekli su da nemaju pojma. I odem ja lijepo do Fine, pa s Fine natrag do banke, pa od banke do HZMO-a... Od vrata do vrata. I kažu napokon da je sve okej, bit će to riješeno. I odmah idući dan Fina je skinula sav novac na računu i još su me stavili 800 kuna u nedopušteni minus. U banci su mi obrazložili da jedino Fina može ovršiti bez obzira na to imate li novac na računu ili nemate, a vi se dalje snalazite kako znate i umijete. Da i ne govorim o kamatama, koje su lihvarske!

Ne odblokira se automatski

Non-stop plaćate neke kamate. Ovo nije čak ni mafijaški. S mafijom znaš barem na čemu si, znaš kakve su kamate i, ako ne platiš, ode glava. Ovdje ništa ne znate, tu ste uvijek dužni, a dug se povećava. Ovdje 320.000 ljudi živi znajući da se vjerojatno duga nikad neće riješiti i da će ostati djeci. Sramota me živjeti u takvoj državi, u kojoj nikoga ni za što nije briga. Na kraju, i mi sami blokirani mislimo “dug je mali, platit ćemo to nekako”. Nije točno! I najmanji dug je veliki. Ima puno pametnijih ljudi od mene koji bi trebali nešto pokrenuti. Svi glasaju za istu mašineriju, nebitno je li lijevog ili desnog, gornjeg, donjeg ili centralnog bloka. Ljudi glasaju po sistemu “nije bitno, nek’ su samo naši crveni ili nek’ su samo naši plavi”. Nešto ne štima kod nas općenito u društvu, sve je trulo i nezainteresirano, i nije mi jasno kako uopće funkcioniramo kao država – ogorčeno kaže Dunjko. I da, kad je nedavno otišao na bankomat po prvu cijelu mirovinu, želio je odmah podići 900 kuna. – Otipkam 900, a na računu samo 325 kuna i 84 lipe. Znoj me oblio. Odem u banku i pitam u čemu je problem, zar se blokada ne skida automatizmom? Ma kakav automatizam... Morao sam na Finu po papir, pa s njim u HZMO i tako od vrata do vrata.