Da poljoprivredna politika Europske unije dobiva najviše novca iz proračuna EU znaju već i vrapci na grani. No, za što se točno taj novac troši i hoće li tako biti i ubuduće? Ovdje ćemo se pozabaviti nekim promjenama koje se događaju u poljoprivrednoj politici EU, opisati što se podrazumijeva pod ruralnim razvojem te razmotriti što to znači za Hrvatsku i njezinu poljoprivredu nakon ulaska u EU.
Poljoprivredna politika EU upravo je navršila 50 godina postojanja tijekom kojih je prošla dug put: od poslijeratnih napora za povećanjem poljoprivredne proizvodnje i osiguranjem zaliha hrane, preko ograničavanja prekomjerne proizvodnje i usmjeravanja potpora na povećanje standarda sigurnosti hrane i okoliša tijekom 1990-ih, a zadnjih je desetak godina usmjerena na integrirani ekonomski, društveni i kulturni razvoj ruralnih područja. Fokus se, dakle, s potpore poljoprivrednoj proizvodnji pomaknuo prema cjelovitoj politici ruralnog razvoja u svim njegovim aspektima.
Iako se od 1980-ih godina naovamo udio poljoprivredne politike u proračunu EU smanjuje, još uvijek oko 31% ukupnog proračuna EU odlazi za izravna plaćanja u poljoprivredi i tržišne mjere, 11% za ruralni razvoj, a dodatnih 16% su sredstva regionalnog fonda namijenjena ciljevima ruralnog razvoja. Takva koncentracija sredstava na ruralna područja ima svoje opravdanje: u velikoj većini država članica EU ruralne regije gospodarski zaostaju za urbanim područjima, odlikuje ih velik udio starijeg (i sve starijeg) stanovništva (⅔ poljoprivrednika u EU ima više od 55 godina), a pokrivaju veliku većinu teritorija Unije sa značajnim prirodnim bogatstvima.
U predstojećem financijskom razdoblju, od 2014.-2020. godine, predloženi ciljevi reformirane zajedničke poljoprivredne politike EU obuhvaćat će tri teme: hranu, okoliš i ruralne krajeve.
· Što se hrane tiče, potpore poljoprivrednoj proizvodnji bit će usredotočene na kvalitetu, dodanu vrijednost (kroz preradu, zaštitu poljoprivrednih proizvoda i sl.) te ispunjavanje standarda sigurnosti hrane, zaštite okoliša i životinja. Zbog niskog standarda poljoprivrednika, velik dio poticaja još će biti izravna plaćanja, no pravednije i ravnomjernije raspoređena među aktivnim poljoprivrednicima.
· Neposredan utjecaj poljoprivrede na prirodu i okoliš i obrnuto često poljoprivrednicima stvara dodatne troškove i obaveze pa će značajna sredstva ići na brigu o zaštiti prirode, razvoj ekološke proizvodnje te zaštitu od klimatskih nepogoda, koje su nažalost sve češće. Pritom bi čak 30% izravnih plaćanja poljoprivrednicima trebalo biti usmjereno prema onima ekološki „osviještenima“.
· Konačno, briga o ruralnim područjima kao cjelinama očitovat će se u potporama inovacijama, modernizaciji i investicijama, od jačanja lokalnih udruženja proizvođača (kao i LAG-ova ili lokalnih akcijskih grupa za ruralni razvoj) do poboljšanja plasmana poljoprivrednih proizvoda (primjerice, kratkih lanaca nabave, odnosno seljačkih tržnica i direktne prodaje od proizvođača). Takve će mjere biti od koristi i proizvođačima i potrošačima te bi trebale s jedne strane utjecati na konkurentnost poljoprivrednika i posljedično na kvalitetu života u ruralnim krajevima, dok će s druge strane utjecati na sigurnost hrane i zaštitu potrošača poljoprivrednih proizvoda.
Za Hrvatsku je politika ruralnog razvoja vrlo važna, s obzirom da (prema kategorizaciji OECD-a na urbana, prijelazna i ruralna područja) gotovo 40% stanovništva živi u ruralnim krajevima, u odnosu na prosjek EU od 24%. Pritom je omjer stanovništva iznad 60 i ispod 20 godina u ruralnim krajevima nepovoljniji nego u urbanim i prijelaznim, a osim prirodnog odumiranja, migracije mladih prema gradovima zbog nedostatka profesionalnih mogućnosti pogoršavaju demografsku, gospodarsku i razvojnu sliku ruralnih područja. Osim negativnih posljedica rata (depopulacije, mina itd.), poseban je problem u Hrvatskoj jaz između vrlo malih i teško održivih poljoprivrednih gospodarstava te velikih poljoprivrednih proizvođača: 97% zaposlenih u poljoprivredi rade u obiteljskim gospodarstvima, dok 30 najvećih tvrtki drži 10% korištenog poljoprivrednog zemljišta u Hrvatskoj. Poljoprivrednih proizvođača srednje veličine - koji u EU čine ključnu snagu ruralnog razvoja - u Hrvatskoj ima vrlo malo.
U skladu s jednim od ključnih ciljeva politike ruralnog razvoja EU – udruživanjem poljoprivrednih proizvođača – hrvatska mala poljoprivredna gospodarstva trebala bi se stoga što više povezivati u zadruge, udruge i mreže kroz koje bi mogli osigurati kvalitetnu preradu, zaštitu i brendiranje proizvoda, marketing na izvozna tržišta i slične aspekte dodane vrijednosti poljoprivrednim proizvodima. To je, nažalost, trend koji je tek u nastajanju.
Sredstva iz pretpristupnih fondova SAPARD i IPARD do sada su u Hrvatskoj vrlo slabo iskorištena, i to uglavnom na velike projekte poljoprivredno-prehrambenih tvrtki. Mjere za izgradnju ruralne infrastrukture, diverzifikaciju ruralnog gospodarstva te poljoprivredno-okolišne mjere i LEADER kasnile su u provedbi. S druge strane, u pretpristupnim pregovorima Hrvatska je dobila značajne ustupke i sredstva za poljoprivredu i ruralni razvoj: nakon pristupanja EU, ukupni iznos odobrenih poticaja po hektaru obradive površine za izravna plaćanja u poljoprivredi i za ruralni razvoj bit će veći nego u bilo kojoj drugoj zemlji članici, osim Malte. Pritom će hrvatski poljoprivrednici moći dobivati do 100% odobrenih sredstava od dana ulaska u EU, za razliku od većine novih zemalja članica gdje je postepeno uvođenje europskih fondova značilo da su poljoprivrednici prve godine nakon ulaska u EU mogli dobivati ukupno najviše 55% odobrenih sredstava. Ipak, korištenje sredstava iz fondova EU podrazumijeva ispunjavanje niza kriterija, od kojih je samo prvi upis zemljišta u ARKOD sustav, što većina poljoprivrednika još nije učinila, najčešće zbog problema s vlasništvom. Neriješena imovinska pitanja mogla bi tako, nažalost, mnoge male poljoprivrednike, ali i lokalne vlasti, u začetku spriječiti da osiguraju prijeko potrebna sredstva za poljoprivredu, lokalnu infrastrukturu i druge projekte koji bi doprinijeli ruralnom razvoju.
Dakle, uvjeti za razvoj ruralnih krajeva Hrvatske postoje u značajnim odobrenim sredstvima EU namijenjenima poljoprivredi i ruralnom razvoju, no o nama (poljoprivrednicima, lokalnim vlastima, državnim institucijama) ovisi u kojoj mjeri ćemo ih uspjeti iskoristiti.