Rusija je pučem u Crnoj Gori pokušala spriječiti širenje EU i NATO-a na zapadni Balkan

Milo Đukanović punih je 27 godina ključna figura suvremene crnogorske politike. To je i danas, iako posljednjih godinu dana nije ni premijer, ni predsjednik, već samo šef vladajuće Demokratske partije socijalista (DPS). Od 1990. godine, kada nakon tzv. birokratske revolucije s navršenih 29 godina postaje najmlađi premijer u Europi, do 1997. i zbacivanja s trona političke struje Momira Bulatovića, Đukanović je bio promotor Miloševićeve politike.

Te godine kao predsjednik Crne Gore radi zaokret i počinje trasirati put najprije crnogorskoj samostalnosti, a zatim i euroatlantskim integracijama najmanje zapadnobalkanske zemlje. U tih 20 godina, Đukanović je dobio sve važne političke bitke. Crna Gora odvojila se iz zajednice sa Srbijom, prije koju godinu započela je pristupne pregovore s Europskom unijom, a od lipnja ove godine članica je NATO saveza. Kao politički otac moderne Crne Gore, Đukanović je i dalje prisutan u političkim tokovima zemlje, ovoga puta u ulozi nadglednika euroatlantskih integracija zemlje.

Čime se bavite proteklih godinu dana, otkad ne obnašate izvršnu političku dužnost? Jeste li i dalje aktivni kreator crnogorske politike?

I dalje se dominantno bavim politikom, sada s pozicije predsjednika vladajuće stranke. Već dugo vremena sam na tom poslu, koji sam najčešće obavljao uz dužnost predsjednika Vlade. Posljednju godinu napokon sam u prilici da se ozbiljnije posvetim samo stranci. To vrijeme je prošlo uglavnom u analizi rada, otklanjanju određenih nedostataka, obnavljanju stranke i izgradnji novih struktura koje su neophodne svakoj modernoj političkoj partiji. Konkretno, posebno smo se bavili pitanjima odnosa s javnošću i međunarodnom suradnjom. Mislim da smo te segmente dosta unaprijedili, tako da je DPS danas spremniji za suvremeni politički život Crne Gore.

Je li ova godina zapravo svojevrsni intermezzo između dva politička mandata? Govori se da je vaša reaktivacija moguća već na predsjedničkim izborima sljedeće godine?

Nisam se povukao s takvom namjerom. Poznato je da sam već dvaput napuštao mjesto predsjednika Vlade nakon pobjeda na parlamentarnim izborima. Oba puta namjera je bila da završim s obnašanjem državnih funkcija, i da još neko vrijeme sudjelujem u političkom životu na dužnosti šefa stranke. Uostalom, kao i sada. U prethodna dva navrata, stjecajem izvanrednih okolnosti, morao sam se vratiti. Naglašavam da je oba puta to bilo protiv mojih planova i interesa. Izbivajući tada iz politike, ozbiljno sam radio na pripremi alternativnog terena za vlastiti profesionalni angažman u biznisu. I ovoga puta namjera je da moje povlačenje iz državno-političkog angažmana bude konačno, a da eventualno budem od pomoći svojim iskustvom s pozicije predsjednika stranke. I taj posao mi godi. Nisam profesionalno angažiran, ali u stranci provodim dobar dio dana, s namjerom da unaprijedim njezino funkcioniranje, što može, imajući u vidu specifičnu težinu DPS-a, značiti i unapređenje ukupnog političkog ambijenta u Crnoj Gori.

Ali vaša kandidatura na nadolazećim predsjedničkim izborima nije isključena?

Naravno, nije isključena. Svojih 25 najboljih godina dao sam da dođemo do onoga što danas smatramo tekovinom suvremene Crne Gore. To je, prije svega, vrijedno nacionalno i državno ostvarenje, a onda svakako i osobno postignuće. Kad god bude potrebno učiniti nešto da se to sačuva i unaprijedi, neću biti u dilemi angažirati se ili ne. Međutim, uvjeren sam da ćemo na predstojećim predsjedničkim izborima iznjedriti dovoljno kvalitetnog kandidata s kojim ćemo ostvariti važnu političku pobjedu i učvrstiti euroatlantski smjer Crne Gore.

Jednom ste prilikom izjavili da se namjeravate baviti dugoročnim pitanjima i strategijama koje su nužne za održivi razvoj zemlje. Koja su to područja?

Danas, kada sam svojom voljom izvan dnevne vreve i trke za obavezama, koje ne obavljaju drugi, sistemski nadležni, mogu udubljenije razmisliti kako ispravno definiranu razvojnu strategiju efikasno implementirati. A ona je dominantno usmjerena na valorizaciju turističkih resursa i razvoja uslužnog sektora koji prati visokokvalitetni turizam. Smatram da sastavni dio toga treba biti i proizvodnja zdrave hrane. Tako široko definiran razvojni zadatak podrazumijeva neke resurse koje nismo dotakli, naročito u kontinentalno-planinskom dijelu zemlje. Imamo i mnogo poljoprivrednih površina koje stoje neiskorištene kao posljedica napadne industrijalizacije Crne Gore u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata. Šansa je tu, a strategiju treba postaviti na način da koncept bude dugoročno održiv. Mislim da svojim iskustvom na tom području mogu biti od koristi. Nemam ambicije da iz sjene upravljam političkim životom jer da je tako, bio bih premijer, za što sam dobio sav legitimitet na prošlim izborima.

Što je dosad otkrila istraga oko pokušaja prošlogodišnjeg državnog udara i atentata na vas?

Istraga je dala određeni rezultat temeljem kojeg je podignuta optužnica i već se vodi poodmakli sudski postupak koji se izravno prenosi na televizijama. Sve što vidim potvrđuje informacije koje sam dobio kao tadašnji premijer uoči i neposredno nakon parlamentarnih izbora kada je puč pripreman i osujećen. Za mene, nema nikakve sumnje da je ta teroristička akcija bila politički inspirirana s namjerom da se zaustavi ulazak Crne Gore u NATO i daljnja integracija u europski sustav vrijednosti, što je po mom mišljenju kapitalno ostvarenje naše zemlje.

U svim zapadnobalkanskim društvima, pa tako i u Crnoj Gori, postoji snažan pokret otpora europskim integracijama, s ciljem konzerviranja njihovih historijskih stranputica. Ipak, u Crnoj Gori imamo dominantan proeuropski pokret koji je doveo do neovisnosti države, istovremeno poštujući vrlo visoke demokratske standarde. Nakon toga, u proteklih 11 godina, pokazali smo da smo znali i zašto smo preuzeli odgovornost za svoju budućnost. Taj zaokret, uvođenje Crne Gore u europski sustav vrijednosti, danas je očigledan.

Zato nema nikakve sumnje da je sve što se događalo uoči izbora u listopadu prošle godine, sve što je bilo podržano od treće zemlje koja ima interes da zaustavi širenje NATO-a i Europske unije na prostoru zapadnog Balkana, kao i sve ono što se događa nakon toga, bio ozbiljan pokušaj opasnim sredstvima da se Crna Gora odvrati od tog puta.

Na koju konkretno zemlju mislite?

Na državu koja se deklarirala da je to njezin interes i njezina politika, koja nije ni prikrivala svoju podršku tom dijelu crnogorske opozicije. Prvenstveno na politiku službene Moskve čiji su dužnosnici uoči i nakon izbora uporno ponavljali da je njihov interes da Crna Gora ne uđe u NATO. S podtekstom: ako se to i dogodi, ostale države zapadnog Balkana nikako ne bi smjele slijediti taj put. Osim toga, stalno se provlači teza da Rusija kao velika sila ima legitimno pravo podržavati one političke strukture – u našem slučaju Demokratski front – koje promjenom vlasti u stranoj državi trebaju osigurati implementaciju ruskih strateških interesa. Nije tu važna samo Crna Gora, da ne pretjerujem s našim geopolitičkim značajem. Preko nas je trebalo poslati poruku ostalima, kada je naša regija u pitanju, prije svega Srbiji. S obzirom na to da sve zemlje regije deklarativno žele ući u Europsku uniju, a samo Srbija ne želi u NATO, takvim strateškim smjerom zapadnobalkanskih društava našli smo se na liniji sukoba između Rusije i Europe, Rusije i Zapada i njihova sustava vrijednosti.

Očekujete li da se upletenost Rusije u organizaciju puča dokaže kroz aktualni sudski proces?

Vidjet ćemo. Ono što je neupitno iz dosadašnjeg tijeka suđenja jest da su ruski državljani bili i nalogodavci i financijeri. Prema dostupnim podacima, nedvosmisleno je ustanovljeno da je barem jedan od njih bio ruski dužnosnik, da je bio pripadnik ruskog diplomatskog predstavništva u Varšavi, gdje je postao persona non grata upravo zbog obavještajnog angažmana.

Znači, rovovski rat između protagonista proeuropske politike i pristalica tradicionalne balkanske političke matrice nastavljen je i nakon ulaska Crne Gore u NATO u lipnju ove godine?

To je najmarkantnija osobina političkog života svih zapadnobalkanskih zemalja. Ipak, ponavljam, u Crnoj Gori izvjesno proeuropska politika i proeuropski pokret su dominantni. Rezultat toga je članstvo u NATO-u i napredak na putu pregovora s EU. Ali, vrenje u društvu o kojem pitate vrlo je jako. Po meni, EU ne pokazuje dovoljno interesa niti ofenzivnu strategiju kako da odnese političku prevagu kao jedna od zainteresiranih strana za integraciju te europske regije. Iako, danas je očigledno da Europa nije jedini geopolitički igrač na ovom prostoru.

Jeste li tih dana kada je pokušan državni udar imali jasnu potporu Europske unije i SAD-a kao vodeće članice NATO-a?

Ne, tih dana bili smo sami u suočavanju s ozbiljnom i opasnom organizacijom. Ali uspješno smo se tome oduprli. Europski partneri i SAD pomogli su nam u granicama zakona kroz pravosudnu i sigurnosnu suradnju nakon što smo ih o tome obavijestili. Na taj smo način upotpunjavali mozaik informacija i dokaza koji su danas na raspolaganju našem državnom odvjetništvu u sudskom procesu koji se vodi. Želim naglasiti još jednom da je borba između proeuropskih i protueuropskih snaga oštra. Ona nije jednostavna, jer ovo više nije neposredno posthladnoratovsko doba eurofilske euforije. Ambijent je promijenjen. Dugo je već Europa u krizi, vlade članica EU moraju se svojoj javnosti sve češće pravdati zbog politike proširenja. S druge pak strane, na globalnoj su se sceni konsolidirali drugi centri moći, koji smatraju legitimnim penetriranje svojih interesa u čitavoj Europi. U Crnoj Gori znamo da smo historijski, geografski, civilizacijski i kulturološki dio europskog miljea i time dio euroatlantske alijanse. Međutim, vrlo je važno da Europa shvati kako nema podrazumijevajući monopol na Balkanu. I ta borba pada na plodno tlo podijeljenih balkanskih društava i balkanske historijske zaostalosti kojom se, na žalost, lako manipulira. Treba uložiti više entuzijazma kako bi se efikasnije realizirala strategija integracije zapadnog Balkana, što je naš nesumnjiv interes. Ali siguran sam ništa manje i interes EU. Ako EU zaista želi biti globalno konkurentna, mora učvrstiti stabilnost koje nema bez integriranog zapadnog Balkana. Također, EU u tom procesu mora iskoristiti sve raspoložive resurse, koji u našoj regiji nisu za podcjenjivanje. To je jedan od preduvjeta da se Europa od danas pa ubuduće nosi s naraslom moći starih i novih igrača na globalnoj sceni.

Nedavnu prometnu nesreću u kojoj je izgorio automobil iz vaše pratnje niste doživjeli kao atentat?

Prema dosadašnjim informacijama, kao i temeljem mog osobnog uvida u taj događaj, jer bio sam u automobilu koji je u posljednjem trenutku izbjegao sudar, rekao bih da je to zaista bila obična prometna nesreća.

Osjećate li se sigurno u svojoj zemlji?

U mjeri u kojoj se ljudi u regiji poput naše mogu osjećati sigurno. Nije to kvaliteta sigurnosti koju osjećaju građani pa ni državnici, sadašnji ili raniji u skandinavskim zemljama. Ali kada je u pitanju naš prostor sa svim slabostima koje su generirane prethodno spomenutom zaostalošću, ja se osjećam sigurno.

Imate li policijsku pratnju?

Imam. To je nešto što, prema procjeni nadležnih službi, pripada svakome tko je obavljao najodgovornije dužnosti u državi.

Što crnogorski ulazak u NATO znači za regiju?

Kada je u pitanju regija, uvjeren sam da je za stabilnost ključan izlazak iz stanja zaostalosti, o kojem sam govorio. Naravno, osnovni uzrok tome je ekonomska zaostalost, koja pak određuje i demokratske i ukupne tokove. Na koncu se pokazuje kao ishodište svih tih cikličkih konflikata koji se uvijek završavaju na isti način – izrazitom netolerancijom prema različitostima i potrebom da se potare različitost, što je sve karakteristika zaostalog društva. Prema tome, izlaz je u razvoju kroz euroatlantske integracije. Nisam apologet Europske unije i NATO-a. Svjestan sam izazova i jednog i drugog saveza, ali sam apsolutno uvjeren da zemlje naše regije nemaju alternativu. Iako nemati alternativu nije nikad dobra pozicija. Našu alternativu potrošili smo tijekom stoljeća lutanja balkanskim stranputicama i u prkošenju onome što su bili dometi suvremene europske civilizacije. Ako želimo stabilnost i razvijena društva, EU i NATO su za nas jednosmjerna ulica.

Kako gledate na političke i međunacionalne napetosti u BiH? Smatrate li da treba ustrajati na daytonskoj konfiguraciji BiH ili je taj sporazum podložan reviziji?

Napetosti se ciklički ponavljaju ako ne isušite baru koja ih porađa. Ne kažem da se ta bara historijskog i ekonomskog zaostajanja mogla isušiti u posljednje 22 godine, ali je činjenica da se nije napravilo dovoljno. Tri nedovršena pitanja ex-jugoslavenske krize su: nefunkcionalna BiH, paralizirana Makedonija te tek započeti dijalog između Beograda i Prištine. Godine od Daytonskog sporazuma nismo najbolje iskoristili ni mi u regiji, ni zemlje sponzori postkonfliktnog, emancipatorskog pokreta na prostoru bivše Jugoslavije. Stoga ne čudi da se danas s vremena na vrijeme opet čuje retorika slična onoj pred-daytonskoj. To je još jedan argument koji govori kako je važno da BiH ostane cjelovita. Meni se čini da je daytonska formula nastala u vrijeme sređenije geopolitičke scene nego je ona to danas, pa vjerujem da je to dobra matrica na kojoj bi BiH trebalo učiniti funkcionalnom. Naravno, ne treba ničemu robovati pa ako se pojavi opravdana potreba, nju je moguće i dograditi. No, smatram da nije problem u formuli, već u nedovoljnim naporima političkih struktura u BiH i međunarodne zajednice da se ona provede u djelo. Bojim se da neučinkovitost unutarnjih političkih struktura može postati uzrok obnavljanja međunarodnog angažmana u BiH.

Prije pet godina započeli ste pregovore o pristupanju EU. U kojoj je fazi taj proces, kada očekujete da bi Crna Gora mogla postati članicom EU?

Dosad smo otvorili 28 od 33 pregovaračka poglavlja, a još nekoliko planiramo otvoriti do kraja godine. To znači da bi tijekom bugarskog predsjedanja EU trebali otvoriti preostala poglavlja, naravno uz intenzivan proces zatvaranja. S dojmom bivšeg premijera, za tri do četiri godine Crna Gora bi morala zatvoriti sva pregovaračka poglavlja i biti spremna za ulazak u EU. Sve nakon toga iz našeg je ugla samo tehničko pitanje. No, čini mi se da u ovom trenutku nije presudno to kada ćemo biti spremni za EU, već to kada će EU biti spremna za novo proširenje. Jasno je da važne članice imaju problem kako javnosti objasniti potrebu proširenja Unije kao i samu ideju ujedinjene Europe. Čini mi se da ta sjajna ideja nije dovoljno politički i marketinški valorizirana. Uvjerenja sam da je budućnost Europe u ujedinjenju i da samo tako Europa može biti globalno konkurentna.

Koliko vam u tom procesu pomaže hrvatsko iskustvo i pruža li vam Hrvatska kakvu vrstu pomoći?

Svakako. Od početka smo imali i imamo odličnu suradnju, još od vremena kada nam je Hrvatska ustupila prijevode pravne stečevine i dio dokumentacije za pregovore o pristupanju, do današnjeg dana. Hrvatski eksperti su češće angažirani kod nas i zbog nepostojanja jezične barijere, i što dolaze iz sličnog pravnog sistema. To nas je potaknulo da smo i mi danas spremni pomoći drugima, prije svega Makedoniji koja se nada da bi nakon 12 godina čekanja mogla započeti pregovore.

Kako biste danas ocijenili odnose Crne Gore i Hrvatske?

Odnosi su vrlo dobri. Znamo da je bilo padova, naročito tijekom 90-ih godina prošlog stoljeća. Bilo je grešaka, zbog čega sam tražio i dobio priliku da kao tadašnji predsjednik Crne Gore izrazim žaljenje hrvatskoj javnosti za ono što je dio crnogorskih građana tada počinio, nanijevši štetu Hrvatskoj i našim međusobnim odnosima. Da je to bilo ljekovito, pokazala je dinamizacija naših odnosa koja je uslijedila nakon mog i istupa tadašnjeg predsjednika Hrvatske, gospodina Mesića, u Cavtatu. Smatram da odnosi Crne Gore i Hrvatske mogu biti dobar primjer i poticaj drugima.

Kako to da politički odnosi dviju zemalja dosad nisu rezultirali snažnijom gospodarskom suradnjom. Investicije hrvatskih tvrtki u Crnu Goru mogle bi se nabrojiti na prste jedne ruke.

Na žalost, moram se složiti s tom konstatacijom. Unatoč dobrim političkim odnosima, nismo razvili intenzivnu gospodarsku suradnju. Razlog je manje-više isti za sve ekonomske odnose unutar regije, a to je nerazvijenost naših nacionalnih ekonomija. Svatko je za sebe u ozbiljnim problemima, s ozbiljnim fiskalnim deficitima i javnim dugom, sa zaostalom infrastrukturom koja je važna pretpostavka razvoja svakog biznisa. Ne treba zaboraviti ni negativan utjecaj dugogodišnje ekonomske i financijske krize na širem prostoru. Istovremeno, imamo zahtjevnu agendu kada je u pitanju europska integracija, čiju pojavnost i karakter više uvjetuje pogled bruxelleske administracije nego geopolitički aspekt europske perspektive. Suočeni s tim problemima i obvezama, nismo bili u prilici u dovoljnoj mjeri razviti resurse za suradnju, kako međusobno tako ni s Europom. Istina, crnogorsko iskustvo statistički izgleda dobro – imamo solidan ekonomski rast, veliki priljev stranih investicija kao i realizaciju nekih kapitalnih ulaganja poput Porto Montenegra, koji je u međuvremenu postao međunarodni brend. Međutim, nisam zadovoljan multiplikativnim efektima i načinom na koji se taj kapital razlio kroz crnogorsku ekonomiju. S obzirom na to da je taj kapital dolazio iz razvijenih zapadnih zemalja, mi tu šansu nismo iskoristili u najboljoj mjeri.

U tom kontekstu presudno je da EU ojača i upotpuni viziju i strategiju ujedinjenja. Dosad najznačajniji pokušaj u tom smjeru bio je Berlinski proces koji je živ, ali gubi na zamahu. Njegova važna dimenzija bila je namjera da se mobiliziraju kreditna sredstva i određena financijska pomoć sa svrhom dogradnje bazne infrastrukture na Balkanu. Ako želite integrirati zaostalo društvo u razvijenu europsku civilizaciju, morate prethodno stvoriti infrastrukturne pretpostavke za pojačanu cirkulaciju iz regije prema Europi. U Crnoj Gori i danas imate iznenađujuće veliki broj ljudi koji nikada nisu bili u nekoj od zemalja EU. Realizacija jadransko-jonske ceste, nekoliko energetskih koridora i kvalitetnija informatička povezanost bili bi dobar impuls u nastojanju europeizacije zapadnog Balkana. Među ostalim, i zbog te insuficijencije nemamo ni dinamičnog razvoja ni međusobne snažnije suradnje pa ni snažnije suradnje s Europom kao ni poželjnog tempa europeizacije.

Ipak ste odlučili graditi autocestu Bar – Boljare prije nego jadranski koridor koji bi trebao biti sastavni dio jadransko-jonske autoceste?

Treba reći da je za tu autocestu postojalo duže zanimanje. U jednom periodu više kompanija iz različitih zemalja nudilo se za taj projekt po modelu javno-privatnog partnerstva pa smo užurbano radili na pripremi projektno-tehničke dokumentacije. Nažalost, ekonomska kriza smanjila je interes za takvim oblikom suradnje. Opcija je bila financirati taj projekt kreditom, što se podudaralo s intenzivnim ulaskom kineskog kapitala na europsko tržište. Tako se otvorila mogućnost realizacije projekta Bar – Boljare. No nijednog trenutka nismo prestali tražiti partnere i modele za gradnju jadranske ceste pa je realno očekivati da se vrlo brzo krene i s gradnjom tog koridora.

Službeni stav Crne Gore je da Prevlaka za vas nije otvoreno političko pitanje u odnosima s Hrvatskom. Što to znači i može li se u skorašnje vrijeme očekivati dogovor o granici ili će to pitanje pred međunarodni sud?

Na stolu je dugo stajala opcija da se to pitanje riješi međudržavnim dogovorom, ali smo uvijek dolazili do zida koji je značio da obje strane nisu spremne ući u sukob s očekivanjima domaće javnosti. Racionalno razmišljajući, bili smo skloni tome da rješenje potražimo uz pomoć treće strane. Međutim, najprije moramo odrediti što je točno predmet spora, o čemu i dalje traje komunikacija između institucija obiju država. Dobro je da nitko ne trpi štetu i da na Prevlaci život normalno funkcionira.


Povlačenje investitora iz natječaja za istraživanje ugljikovodika u hrvatskom podmorju pod izgovorom neriješenog graničnog pitanja s Crnom Gorom svakako je određena šteta.

To je točno. Kao, vjerojatno i nedovoljan interes investitora za turističku valorizaciju te regije. Mislim da to pitanje zaista treba zaključiti na razuman i pravno valjan način.


Kako ste doživjeli podizanje spomenika Miri Barešiću u Hrvatskoj, otmičaru i ubojici jugoslavenskog ambasadora Vladimira Rolovića koji je bio Crnogorac?

To je za crnogorsku javnost bio bolan događaj. Sjećanje na tragičnu smrt Vladimira Rolovića vrlo je svježe u crnogorskoj javnosti, što korijen ima u antifašističkoj tradiciji i narodnooslobodilačkom pokretu Crne Gore.

Taj, kao i još neke događaje u regiji, u Crnoj Gori doživljavamo kao permanentnu kušnju antifašizma kao posebno vrijednog temelja našeg društva. Crnogorci su vrlo ponosni na svoju povijest i nikada ne propuštamo priliku reći da je antifašizam najmoćnija karika crnogorskog historijskog trajanja. Na tu temu nikada nećemo raditi kompromis.

Kako u tom kontekstu komentirate inicijativu za podizanje spomenika četničkom vojvodi Pavlu Đurišiću u Crnoj Gori?

Bilo je pokušaja podizanja spomenika Pavlu Đurišiću, kao i Puniši Račiću u općini Andrijevica, ali u oba slučaja naša je reakcija bila rigorozna. Takvih spomenika nema i neće biti jer s time, kao što sam rekao, nema kompromisa. Kada se jednom popusti,to je na štetu društva u cjelini. Jer ono time gubi svoj ključni moralni koridor.

Istovremeno, predsjednik Vujanović crnogorskom admiralu Baroviću, koji je odbio granatirati Split i zbog toga počinio samoubojstvo, posmrtno dodjeljuje orden za hrabrost.

Odavno sam priznao da je devedesetih godina bilo određenog nesnalaženja kada je u pitanju crnogorska državna politika. Neposredno prije raspada Jugoslavije došlo je do kompletne smjene državnog rukovodstva koje je vodilo Crnu Goru u dugom periodu tijekom socijalističke faze razvoja. Došla je nova politička generacija kojoj sam i sam pripadao. Teško je bilo tada razumjeti što se sve iza brda valja kada je u pitanju raspad Jugoslavije, razumjeti u potrebnoj mjeri da to nije autonoman proces, već dio velikog pospremanja do kojeg je došlo krajem hladnog rata. Crnu Goru u tom vremenu vodila je jaka strast obrane Jugoslavije jer je ovdje jugoslavenska emocija, kao i danas jugoslavenska nostalgija, oduvijek vrlo prisutna. Pod tim se plaštom, pokazalo se kasnije, mogla zapakirati i prodati vrlo opasna manipulacija. Tako da i te greške, zbog kojih su uslijedile i riječi žaljenja za štetu koja je Hrvatskoj nanijeta u tom razdoblju, bile su dio vremena i iskustva koje je imalo i moralno grandioznih primjera poput admirala Barovića. Mislim da je u tome veličina suvremene Crne Gore, da je vrlo brzo smogla snage da takvim ljudima barem i posmrtno oda počast.

Kakvi su položaj i prava nacionalnih manjina u Crnoj Gori? Tijekom 90-ih Crna Gora prihvatila je gotovo 200 tisuća izbjeglica Hrvata, Bošnjaka, Albanaca, Srba...

U Crnoj Gori je krajem 90-ih bilo 20 posto izbjeglica u odnosu na ukupnu populaciju. To nas je iskustvo svakako oplemenilo i učinilo još uvjerenijima u potrebu izgradnje suvremenog građanskog društva u kojem se nitko ne osjeća građaninom drugog reda. Upravo je to osnovna razlika između DPS-a i ključnih igrača u opoziciji koji i dalje ne mogu prežaliti državnu zajednicu sa Srbijom i to što u Ustavu ne piše da je Crna Gora država srpskog i crnogorskog naroda. Mi ćemo uvijek biti na stajalištu, i vrlo smo ustrajni u tome, da Crna Gora mora biti država građana Crne Gore.

Naša najveća satisfakcija je činjenica da su pripadnici manjina bez izuzetka glasovali za crnogorsku neovisnost, što je bio izraz njihova povjerenja u našu državu. Međutim, svjesni smo da je unapređenje statusa nacionalnih manjina proces koji ne smije stati. Crnogorska kultura je multikultura, različitosti koje imamo nisu hendikep, nego naša prednost.

Kakvi su današnji odnosi Crne Gore i Srbije?

Ti su odnosi u uzlaznoj putanji u odnosu na razdoblje Miloševića, i poslije Koštunice, kada je Beograd vodio izrazitu anticrnogorsku politiku s ciljem sprečavanja obnove neovisnosti Crne Gore. To je bila, treba jasno reći, velikosrpska politika, koja je pokušavala putem svojih nepisanih prava u odnosu na Crnu Goru osigurati kompenzacije za neuspjehe u BiH i gubitak Kosova. Danas smo u razdoblju oporavka tih odnosa, u kojem je Srbija usredotočena na vlastiti ekonomski razvoj i hvatanja priključka na europski kolosijek.

Prema službenoj statistici Crne Gore, trećina stranih tvrtki u ruskom je vlasništvu, procjenjuje se da u Crnoj Gori živi oko 20 tisuća Rusa koji posjeduju 70 tisuća raznih nekretnina. Je li to posljedica bliskosti vaše politike s Rusijom u prethodnom razdoblju, s obzirom na to da se danas trendovi mijenjaju, naročito nakon pristupanja NATO-u i početka pristupnih pregovora s EU?

To razdoblje koje je na određenim adresama tumačeno kao faza pretjerane otvorenosti prema ruskim investitorima nije bilo alarmantno. I da su to prenapuhane strepnje. To je bila više posljedica dominantnog stava u bruxelleskoj administraciji koji se vremenom mijenjao, i potenciranja od onih kojima se nije sviđao smjer koji je Crna Gora izabrala. Čak, u kasnijem razdoblju, kada je realizirana kineska inicijativa 16 plus 1, Bruxelles je bio vrlo rezerviran, dok smo danas svjedoci potpune otvorenosti EU prema kineskom kapitalu. Čini mi se da se i tada dizala prevelika galama oko ruskih investitora u Crnoj Gori. Činjenica je da su Rusi u Crnoj Gori imali dvije krupnije investicije, od kojih je hotel Splendid opstao, dok je aranžman s ruskim partnerom u Aluminijskom kombinatu propao. Kada govorite o tolikom broju ruskih tvrtki, u većini se slučajeva radi o građanima koji su zbog jezične bliskosti pronašli alternativnu adresu na Crnogorskom primorju i osnovali male tvrtke vezane uz turističku djelatnost. Crnogorska politika nikada nije imala stratešku razvojnu orijentaciju prema Rusiji, bez obzira na tradicionalno prijateljstvo. Uvijek smo govorili da želimo neovisnost kako bismo upravljali svojom budućnošću za koju smo željeli da bude europska i euroatlantska. To sam rekao i Vladimiru Putinu. Naravno, tada se to lakše prihvaćalo zbog neusporedivo boljih odnosa Rusije s NATO-om i EU.