Povijesni događaj kanonizacije papa Ivana Pavla II. i Pavla XXIII. pratio je cijeli svijet, a živi glas iz Vatikana za gledatelje Nove TV bila je društvena kritičarka i reporterka Ivana Petrović. To joj nije bio težak zadatak jer joj je crkvena povijest hobi zbog čega se, kaže, često sama sa sobom smije, ponekad s dragošću, a ponekad s gorčinom, kada u domaćim medijima pročita način na koji se kritizira ili hvali Katolička crkva jer to obično nema veze sa stvarnim stanjem. Ali na ljestvici dragosti s kojom je zadatak obavila, postavljen je vrlo visoko, a za to, kaže, postoji poseban razlog:
Nikada ne bih otišla iz Hrvatske
– Osobito me veselio jer je papa Ivan Pavao II. za nas Hrvate veliki papa koji je učinio presedan kada je Sveta Stolica 1991. bila prva država koja je s Njemačkom inicirala međunarodno priznanje Hrvatske. To je posebno važno znamo li da je pravilo Svete Stolice da novonastale države priznaje posljednja ili među posljednjima. Imali smo veliku sreću što je na čelu Katoličke crkve tada bio papa Poljak koji je dobro razumio prilike i situaciju i ono što se događalo na području bivše Jugoslavije jer i sam je došao iz komunističke zemlje pa je iskoristio ovlast apsolutnog monarha da naloži da se krene s našim međunarodnim priznanjem.
Proputovala je svijet, razgovarala s gotovo svim državnicima, ima iskustvo rada na majci svih televizija - BBC-ju, ali nikada ne bi otišla iz Hrvatske. I poslije svakog zadatka, pa tako i ovog vatikanskog, veseli je doći kući, vidjeti prijatelje i popiti neprocjenjivo joj vrijednu kavu na zagrebačkoj špici.
Jeste li imali priliku razgovarati s papom Ivanom Pavlom II.?
– Sreli smo se u Mariji Bistrici nakon beatifikacije kardinala Alojzija Stepinca. Bio je osobit čovjek, imao je dug pontifikat u kojem je svijet promijenio konfiguraciju, jer pao je Berlinski zid, i u kojem se Europa demokratizirala. Dojmio me se kao vrlo jednostavan i vrlo topao čovjek. Iako, i papa Benedikt XVI. bio je veliki papa. Imala sam tu milost nekoliko puta sresti se i s njim.
Dijelite li opće oduševljenje svijeta papom Franjom?
– On je papa. On nije rock zvijezda da bih njime bila posebno oduševljena ili prema njemu gajila Woodstock raspoloženje. Njegova služba je jasna, teška, a njegova osobnost se kreće unutar službe i okvira koji su mu zadani, a nikako se služba ne smije kretati u okvirima papinske osobnosti.
Koliko ste godišnje u Hrvatskoj, a koliko na putu?
– Dojam da sam stalno negdje stječe se kroz program jer se uvijek javljam s udarnih događanja. Većinu godine sam u Hrvatskoj. Iako, u ovom razdoblju koje počinje s ožujkom pa traje do druge polovice lipnja, putovanja se intenziviraju jer to je vrijeme kada svi ‘polude’, međunarodni sudovi, diplomacija, bilaterale, NATO… Sviđa mi se taj adrenalin i svake godine se dogode stvari koje su mi novi ‘vau’ izazov. To su uglavnom stvari u kojima mogu pokazati obrazovanje i malo točne kombinatorike, a vidim da to i gledatelji vole. Svake godine ih je barem pet, a jedna od njih u ovoj godini je ukrajinska kriza. To je kriza koju svaki razuman čovjek mora shvatiti vrlo ozbiljno jer je sigurnosna prijetnja cijeloj Europi, koja pokazuje da je CIA imala krive procjene kao i uvijek kada je u pitanju jugoistok Europe i koju neki analitičari nazivaju novim Hladnim ratom, u čemu se ja s njima ne slažem.
Imate iskustvo rata jer bili ste reporterka Domovinskog rata. Hoćete li i u Ukrajinu?
– Vjerojatno hoću tijekom idućih mjeseci. Iako, mislim da se ondje neće dogoditi rat jer po ovome što Putin govori vidim da je jako dobro izučio krizu u bivšoj Jugoslaviji. Ta situacija je vrlo slična situaciji u Hrvatskoj 1991. s tzv. Republikom Srpskom, i Putin radi obavještajno s procjenom gornje granice do koje može ići. U Domovinskom ratu, pak, izvještavala sam doslovno odasvud. Što se nas tiče, rat nije Nintendo igrica, već ultimativno zlo, ali tada su nas gonile druge stvari. Bili smo mladi i nosio nas je adrenalin i zanos nakon prvotnog šoka kada smo shvatili što se događa. Mi smo generacija koja je na bojište uletjela iz disko-klubova. Ta 1991. bila je trenutak koji je ubrzao sazrijevanje većine nas. Stoga nikome od nas poslije tog iskustva ne bi bio problem opet izvještavati iz rata, ali ratovi u stranim zemljama zahtijevaju posebne uvjete pod kojima ekipa ratnih izvjestitelja ide na ratište, a nešto tako financijski mogu podnijeti samo veliki svjetski servisi. I, svjedočili smo tome da ni tada nije zajamčena sigurnost.
Foto: Goran Jakuš/PIXSELL
Ovo je loše plaćen posao
Jedna ste od rijetkih društvenih komentatorica. Zašto je u toj branši očit deficit žena?
– Bila sam nedavno na tribini u HND-a “Žene u novinarstvu” na kojoj smo shvatili da je novinarstvo u biti postalo ženska profesija, što na neki način vežem s time što je novinarstvo loše plaćen posao. Ali prominentna mjesta u novinarstvu, to je točno, u vrlo malom postotku drže žene. Zašto? Ne znam. Odgovorila bih protupitanjem. Zašto imamo toliko malo žena na prominentnim mjestima u političkim strankama, u parlamentu? Možda smo ipak još nedozrelo i pomalo seksističko društvo. Ali ni u Europi situacija nije puno bolja.
Jeste li ikada dobili nemoralnu poslovnu ponudu? U smislu korupcije.
– Uh, primila sam ih mali milijun. Često se događalo da su mi kojekakvi ljudi nudili bolje pozicije, novac, pokušali su me pridobiti na sve načine. Reagiram tako da zahvalim na kavi, odem i toj osobi se više nikada ne javim.
Majka Tereza me zadivila dubinom
Kakav odnos imate s političarima?
– Mali je broj političara s kojima imam dobar odnos. Samo ih je četvero, a jedan od njih je sada ministar u Vladi. To su mahom ljudi koje poznajem iz ranijeg đira i čija ekspertna znanja jako cijenim. Od političara sam vrlo distancirana, ni s kim od njih nisam na ‘ti’, ne komuniciram s njima privatno niti se družim s njihovim glasnogovornicima. Nema intimiziranja s politikom.
Pričali ste s mnogim svjetskim uglednicima, intelektualcima… Tko vas je ostavio bez teksta?
– Majka Tereza. Prije dosta godina, kada su je u Rimu aktivisti kao dobitnicu Nobelove nagrade za mir zvali da se priključi borbi protiv terorizma, ona im je na to rekla: “Ne. Zovite me kada bude prosvjedovali za mir, onda ću biti prva među vama”. Svi su zašutjeli. Bilo je to tako mudro i duboko.
O novinarstvu niste sanjali kao mali.
– Sanjala sam o kazališnoj režiji, o medicini… Dugo sam se tražila i novinarstvo je počelo, kao i svaka uspješna veza, racionalno. Počela sam na radiju i uvuklo me. Ali slažem se s onim što je Winston Churchill, i sam novinar, jednom rekao: “Novinarstvo je prekrasan poziv, ali treba točno odrediti vrijeme kada iz njega otići”.
Govorite li nam time da je i vaše vrijeme odlaska iz novinarstva blizu?
– Nije baš jako blizu, ali nije ni daleko. Imala bih jasnu viziju kamo dalje da živimo u malo sretnijim vremenima, ali kada dođe vrijeme za to, i izvan medija ću raditi neki posao koji je na dobrobit društva i zajednice.
Zažalim jer nemam obitelj
Može li se uz vaš tempo imati obitelj?
– Može, ali ja nažalost nemam djecu i najužu obitelj. Kada o tome racionalno razmišljam, zbog toga i žalim, ali kada u sve uključim i malo svoje duhovne komponente koja je dosta snažna, vidim da je ovo moj put i da nije mogao biti drugačiji.
Ali imate nećaka Luku.
– O da! Krasan je. Brat i šogorica su ga čekali 11 godina, jako je željeno dijete i svima nam je promijenio život.
Porijeklom ste iz Korčule. Koji su vam tamo omiljeni rituali?
– Prvo moja roditeljska kuća, tata i mama, naše lijepo dvorište ispod loze, a iza makija i more. A onda po gradu, pa prijateljice iz djetinjstva s kojima sam stalno u intenzivnom kontaktu, obilasci otočića oko Korčule barkom… Milina.
Hoćete li se vratiti na Korčulu?
– Hoću sigurno. Kada odem u mirovinu, veći dio godine bit ću u svojem roditeljskom domu, ugošćavati prijatelje i pisati. Tako nekako to zamišljam.
Turska televizija.