U petak je za Sabor počela ljetna stanka. I baš tog posljednjeg dana u sabornici se čuo govor koji bi mogao ući u njegove antologijske trenutke. Bila je to iskrena, osobna, dirljiva, ali i porukom moćna ljudska priča mlade 33-godišnje zastupnice Anje Šimprage. Rođenoj Kninjanki koja živi u obližnjem selu Radučić, magistrici agronomije, zamjenici župana Šibensko-kninske županije, potpredsjednici i zastupnici SDSS-a, koja je u Sabor došla kao zamjena za kolegu Borisa Miloševića, bio je to ujedno i prvi nastup za saborskom govornicom.
Oluja i djevojčica od 8 godina
U njemu je na vrlo dojmljiv, gotovo lirski način ispričala kako je, tada kao osmogodišnja djevojčica, doživjela Oluju, odlazak iz rodnog kraja, četverogodišnji boravak u Srbiji i konačni povratak. Na kraju je i poručila:”Gradimo zajedničku budućnost.” I dobila pljesak. Anja Šimpraga, otkrivajući motive za taj saborski govor, kazala nam je da slušajući govore nekih drugih često ima osjećaj da kao društvo još uvijek nismo izašli iz ratova, pa je htjela, uz poštovanje svake žrtve, poslati poruku koja bi u sebi imala i želju za međusobnim razumijevanjem, uvažavanjem, životom u miru i s nadom u dobro.
– Iskreno, iako se nikada ne bojim reći ono što mislim, nije mi bilo jednostavno stati za govornicu. No, smogla sam snage ispričati svoju priču. A onda sam vidjela da su ljudi najvećim dijelom to shvatili. Dobila sam jako mnogo pozitivnih reakcija i to mi je drago jer sam istodobno uspjela ispričati i priče mnoge druge djece. Najponosnija sam na to što su mi se javili brojni ljudi koji su, kao djeca, također bili u progonstvu – i Hrvati i Srbi. Govore da su prošli sličnu situaciju, da me razumiju i da im je drago da napokon sa saborske govornice netko širi ljubav, a ne mržnju. Pljesak u sabornici me dirnuo jer je to bio znak da ima ljudi koji cijene iskrenost. To što sam rekla jednostavno je samo izašlo iz mene. U nekoliko trenutaka sve sam stavila na papir. Tako mi je bilo lakše i osjećala sam se sigurnije – kaže Anja Šimpraga.
No, kako je zastupnicu Domovinskog pokreta Karolinu Vidović Krišto zasmetalo što je u govoru upotrijebila riječi “tačno”i “august”, Anja kaže da je na takve stvari najbolje ne reagirati: – U Kninu sam rođena, u Kninu živim, išla sam u Kninu u osnovnu i srednju školu, studirala i magistrirala u Zagrebu na Agronomskom fakultetu. I smatram da govorim književnim jezikom. Moja je obitelj tu već generacijama. I volimo Knin više od ičega. Nakon što smo ‘95. otišli, jedva smo dočekali da se vratimo. Kako se majka i otac nisu mogli odmah zaposliti, po povratku su se počeli baviti poljoprivredom i tako su školovali sestru i mene. I kada sam u Saboru govorila o malom čovjeku koji uvijek pati i kojem je uvijek najteže, mislila sam na svoje roditelje. Naša se sugovornica još jednom prisjetila odlaska iz rodne kuće. Tata je njoj i sestri tada rekao da moraju nakratko otići iz svojega sela, da će sve biti dobro i da će se brzo vratiti. Baka im je ispekla kruh, ušli su u pune kamione i krenuli, a nisu znali kuda će ni što će.
– Sjećam se starijih koji su govorili: “Ma, nećemo daleko. Svi ćemo brzo opet kući.” Nekako smo tada prešli u Srbiju. U Inđiji sam krenula u 2. razred osnovne škole. Danas mi u Saboru kažu da govorim srpski, a kada smo došli u Srbiju, tamo su mi predbacivali da govorim hrvatski, jer u Kninu se govori čista ijekavica. Mi u Kninu možda pričamo najispravnijim književnim jezikom u Hrvatskoj. U Srbiji nisam mogla ni znala reći “lepo”, “belo”, niti sam ikada tako govorila. A kada smo se 99. vratili u Knin, bila sam jedina učenica 6. C osnovne škole “Dr. Franjo Tuđman” srpske nacionalnosti i pravoslavne vjeroispovijesti. Već sam tada vidjela koliko problema imaju moji sunarodnjaci. I koliko je teško i njima i Hrvatima. Poželjela sam pomoći i zato sam se s 18 godina učlanila u stranku. Nikada mi nije bio problem što sam pripadnica srpske nacionalne manjine jer smatram da svatko treba voljeti svoje i poštovati tuđe. Mene su otac i majka tako odgojili i meni je to glavna misao vodilja u životu – pripovijeda te dodaje kako je njena baka i nakon Oluje ostala u Kninu pa ih je i dočekala pri povratku.
Tata i ja smo vezani za Knin
– Znate, mi smo jako vezani za Knin. Najviše otac i ja. Nije bilo jednostavno kada smo se vratili, ali nikada se nismo pokajali. Tada je u školi npr. bio samo katolički vjeronauk, znali su me ispred škole gađati praćkom, dobacivati štošta, ali sve to nije kod mene izazvalo da bilo koga mrzim – govori i prisjeća se događaja iz 1999. Jedne je noći planulo roditeljsko imanje. Zgrade u kojima su bili poljoprivredni alati, stogovi sijena...
– Plamen je bio strašan. Znala sam da to nije učinjeno iz dobrih namjera, ali sam u tom trenutku bila ponosna. Moj otac nikome nije rekao ni jednu ružnu riječ iako je pred našim očima plamen uništavao sav trud i muku. Tata je tada samo rekao: “Neka smo svi živi i zdravi, opet ćemo sve podignuti.” Tako je i bilo, krenulo se opet naprijed. A u obližnjoj je kućici bila nepokretna tatina tetka koja je mogla i izgorjeti da je nije izvukao susjed, Hrvat iz Bosne. Znate, uvijek će biti onih kojima nije stalo da dođe do pomirenja, ali ipak vjerujem da postoji veći broj onih koji žele dostojanstven život i Srba i Hrvata u ovoj našoj lijepoj zemlji – zaključila je Anja Šimpraga.
Draga Anjice pa tvoj narod je digao barikade i oružanu pobunu u i protiv Hrvatske zato si i morala otići, i zaista ne mogu vjerovati da 30 godina poslije djeca pobunjenika laprdaju i pričaju bajke po Hrvatskom Saboru a mi to moramo trpjeti, pa do kada ,nije li to malo previše? To je dokaz da Hrvatsku još uvijek ne vode Hrvati i domoljubi kako bi bilo i normalno nakon takvog krvavog rata nego stare socijal-komunističke HDZ-SDP grupacije u suradnji sa srbima i dok se to ne promjeni nema nam pomaka na bolje. Stojimo u mraku i tapkamo na mjestu, lustracija nas jedino može spasiti od takvih.