Potpredsjednik Vlade za društvene djelatnosti i ljudska prava iz redova SDSS-a Boris Milošević ove će godine prisustvovati obilježavanju obljetnice vojno-redarstvene akcije Oluja u Kninu. Na svojem Facebook profilu je u objavi pod nazivom 'Priča jednog Srbina iz Hrvatske' podijelio zašto je donio tu odluku.
Milošević je između ostalog napisao i da mu ovu odluku nije bilo lako donijeti zbog privatne obiteljske tragedije, ali i zbog ostalih Srba koji su u Oluji nekog izgubili. Naime, Milošević je napisao kako su mu baku ubili, a počinitelj je pušten nakon 3,5 godine iz zatvora zbog predsjednikova pomilovanja.
- S teretom ove obiteljske tragedije, pa i kroz bol mojeg pokojnog oca, odluku da idem na obilježavanje Oluje u Knin mi je bilo još teže donijeti. Meni, koji sam dobio Domovnicu tek nakon Oluje premda sam rođen i cijeli život živio u Šibeniku, napisao je Milošević na Facebooku te dodao da je nakon 25 godina potrebno prestati s mržnjom i ratom.
Objavu prenosimo u cijelosti:
PRIČA JEDNOG SRBINA IZ HRVATSKE
U Knin dolazim kao potpredsjednik Vlade Republike Hrvatske zadužen za ljudska prava. Kao član Vlade, Srbin iz Hrvatske, svjestan opterećenja ratnog nasljeđa u društvu koje osjećaju Srbi u Hrvatskoj, ali ne samo oni, nego i svi građani Republike Hrvatske, moram razmišljati racionalno i odgovorno te pokušati doprinijeti boljem društvu i građenju kulture mira.
Nije mi bilo lako donijeti ovu odluku kako zbog privatne obiteljske tragedije, tako zbog svih onih Srba koji su u Oluji nekog izgubili, onih koji su u izbjeglištvu kao i onih koji su se vratili iako im je proces povratka opstruiran. Sudbinu tih ljudi dobro znam jer skoro cijeli profesionalni i politički staž, proteklih 18 godina, pomažem u rješavanju njihovih problema.
Ovih dana dok sam razmišljao što učiniti prisjetio sam se svojeg doživljaja Oluje. Samu Oluju sam dočekao u rodnom Šibeniku, brinući tih dana za oca koji je bio mobiliziran kao hrvatski vojnik, za svoje prijatelje koji su bili u Hrvatskoj vojsci, kao i za rodbinu koja je bila na drugoj strani.
Zahvaljivao sam tih dana Bogu što se otac vratio živ i zdrav i što su svi koje sam poznavao bili dobro.
Nakon što je otac demobiliziran odlazili smo na selo Bribirske Mostine gdje sam svjedočio pljački napuštenih srpskih kuća. Obilazili smo babu, očevu majku koja je ostala nakon Oluje tamo živjeti. Nije htjela napuštati svoju kuću, nije htjela poći ni k nama u Šibenik.
Početkom rujna otišao sam u Rijeku zbog fakultetskih obaveza. Sedmog rujna kasno popodne nazvala me sestra. Išla je s ćaćom obići babu.
Našli su je mrtvu, bila je ubijena vatrenim oružjem iz neposredne blizine. Ubojica je pronađen slučajno zbog vlastitog bahaćenja, smatrajući da nitko neće istraživati ubojstvo „četnikuše“, kako je sam rekao. Osuđen je na 7,5 godina, da bi izašao za 3,5 godine, nakon što je dobio predsjednikovo pomilovanje.
S teretom ove obiteljske tragedije, pa i kroz bol mojeg pokojnog oca, odluku da idem na obilježavanje Oluje u Knin mi je bilo još teže donijeti. Meni, koji sam dobio Domovnicu tek nakon Oluje premda sam rođen i cijeli život živio u Šibeniku.
U Knin idem otvorena srca, iskreno, s nadom da ova Vlada može napraviti taj tako važan korak, korak prema budućnosti, boljem društvu, društvu razumijevanja, poštovanja i tolerancije i da možemo izaći iz rovova u kojima smo ukopani. Nakon 25 godina potrebno je prestati s mržnjom, prestati s ratom.
A rat za mnoge u društvu, nažalost, nije gotov, i to najbolje znaju djeca srpske nacionalnosti koja u svojim školama moraju trpjeti stigmu zbog nečeg s čime ni njihovi roditelji nemaju veze, i koja moraju osjećati krivnju samo zato što su Srbi. Baš kao što je to osjećala moja generacija tijekom i nakon rata.
Idem, jer želim olakšati njihovu budućnost. Idem jer mislim da je sazrio trenutak da politika razumijevanja i poštovanja drugog pobijedi politiku mržnje.
Oluja nije samo vojno-redarstvena akcija, ona je i golema kolektivna trauma. Za Hrvate je ona simbol početka dugo žuđenog mira i prestanka okupacije, za Srbe je ona trauma početka novog egzodusa, stradanja, straha, neizvjesnosti i nemogućnosti povratka u svoje domove.
Svjestan sam da moj dolazak u Knin neće kod većine promijeniti dva različita pogleda na Oluju, ali sam voljan prihvatiti svaku gestu koje ide ka tome da zajedničkom tolerancijom i uvažavanjem sami sebe potvrdimo kao demokratsko društvo koje može ostvariti suživot i prosperitet, bez obzira na svaku razliku, pa tako i onu u tumačenju zajedničke povijesti. Od mog odlaska u Knin, puno je važnije graditi atmosferu pomirenja i dijaloga u kojem kao društvo moramo priznati i prihvatiti sve žrtve bez obzira na nacionalnost.
01. avgust 2020.
BM
Sve su te tragedije posljedica rata do kojeg je dovela želja Srba da u Hrvatskoj naprave Krajinu ko što su uspjeli u Bosni, pa sad Dodik predlaže da se pripoji Srbiji umjesto Kosova. Srbi će zauvijek ostati građani Hrvatske sa figom u džepu, pa zato i imaju podozrivost Hrvata i njihovo nepovjerenje.