Sad ili nikad vlast treba shvatiti da na sve strane mora smanjiti poreze

Proslavili smo 25. obljetnicu „Oluje“ koja je ujedno označila i kraj Domovinskoga rata. Ubrzo je uslijedio i Dayton, pa mirna reintegracija istočne Hrvatske. S pravom smo proslavili četvrt stoljeća od „Oluje“, sjetili se te veličanstvene pobjede, s pravom se sjetili i zahvalili braniteljima, s pravom se veselili. I tako trebao biti i dalje, trebamo se sjećati i uvijek proslaviti lijepe trenutke iz vlastite prošlosti.

Međutim, od prošlosti se ne živi. Prošlost se memorira, iz povijesti se uči, ali treba baciti pogled na budućnost. Puno se kopalja lomi u raspravama zašto smo gospodarski zaostali za ostalim postkomunističkim zemljama, koje su bile u puno lošijem stanju od nas do 1990., a onda su nas gotovo sve pretekle u razvoju. I uvijek u raspravama jedan dio ljudi vadi argument – imali smo rat, golema razaranja, prognanike, izbjeglice... Istina je da smo imali rat, i da je rat mnogo toga zakomplicirao. Ali treba jasno reći, i to je argument nad argumentima, da je od rata prošlo već četvrt stoljeća, i da ne postoji više ni jedan argument koji bi mogao relativizirati naša lutanja u politici, posebice kad je riječ o našemu gospodarskom razvoju. Doslovce ništa ne može opravdati činjenicu da u 25 godina od završetka rata stojimo na začelju EU po razini gospodarskog razvoja.

Istina je da smo nakon rata ostvarili bitne nacionalne ciljeve – ulazak u NATO i EU – i da nam slijedi nastavak – ulazak u eurozonu i schengenski prostor. Ali to nam ne donosi automatski i svekoliki boljitak. Sve to daje nam puno širi okvir za reforme, za promjene, ali promjene moraju doći od nas, ne od nekoga drugog.

Zato je više nego ikad dosad potrebno početi doslovce vikati, galamiti na vlast, na politiku, na sve stranke, pa i na narod, na birače, da otvore oči i da shvate kako je sad doista krajnji trenutak da se uhvatimo u koštac s promjenama i da konačno, bez izlika, kao prioritetni cilj stavimo u pogon sve što treba gospodarstvu kako bi se moglo dalje lakše razvijati, kako bi postalo što konkurentnije, kako bismo dobili nove vanjske investicije, a ne da nam investitori bježe iz zemlje, da se domaći ljudi boje ući u poduzetničke avanture, da i dalje vlada antipoduzetnička klima.

Ili sad ili nikad ovi na vlasti trebali bi konačno shvatiti da treba na sve strane smanjiti poreze! Treba smanjiti poreznu represiju na svim razinama! Svuda treba što više pojednostaviti i ubrzati sve procedure. Gdje god je moguće, postupke treba što više digitalizirati!

Nema gospodarskog razvoja ako poreznjaci budu nastupali kao harači, ako inspekcije drastično budu derale gdje god mogu, ako i dalje budemo imali Finu kakvu ni jedna normalna zemlja nema, ako budemo imali gospodarske i obrtničke komore koje su zakonom za sve poduzetnike obvezne, kojima treba plaćati obveznu članarinu, ako tvrtkama na teret bude hrpa parafiskalnih nameta... Zašto bi tvrtka, recimo, trebala mjesečno plaćati članarinu turističkim zajednicama? Samo da od takve nakaradnosti krenemo! Ako nam i dalje država bude skupa, s golemom birokracijom, često neučinkovitom... Ako i dalje, kao godinama dosad, na teret poreznih obveznika bude parazitirala gomila nesposobnih, neradnika, nepotrebnih.

Ljudima u prvom redu treba posvijestiti činjenicu da neće biti ni većih plaća ni većih mirovina ako hitno ne poradimo na gospodarskom razvoju. Politička bauljanja o tome kako će rasti plaće ravna su čistoj propagandi!

Zar će država određivati plaće? Premijer najavljuje od početka iduće godine daljnji rast minimalne plaće. Jednim dekretom. Ali zašto bi stao na najavljenih 4250 kuna minimalne plaće? Zašto dekretom ne odredi da odmah bude 7000 kuna? Zašto država ne bi bila izdašnija? Ili, njegovo bauljanje o tome kako se nada za svoga drugog mandata prosječnoj plaći od 7600 kuna?! Što će Vlada i tu prosječnu plaću uštimavati? Ili su plaće dio stanja u gospodarstvu?

Mi slušamo bauljanja o tržišnom gospodarstvu, gdje država gotovo sve određuje, gdje se u gotovo sve petlja i gdje u gospodarstvu još ima mnogo tvrtki kojima upravlja, i golem novac koji kontrolira. Kakvo je to onda tržišno gospodarstvo? To je neki miks s debelim socijalizmom, ništa više. Plenković nam je lijepo govorio o prošlosti. Ali nema toliko potrebnu viziju za budućnost!