Na vrhu je liste najuspješnijih hrvatskih poduzetnika, jedan je od najbogatijih Hrvata, ljubitelj glazbe i sporta, suprug i otac... Tko je Emil Tedeschi s jedne strane nije ni potrebno pisati, a kada bi se s druge strane to i pokušalo učiniti, bile bi potrebne stranice i stranice teksta. No osim njegove poslovne biografije koja uključuje izgradnju Atlantic Grupe, poslovnog carstva koje stoji iza brendova kao što su Cedevita, Argeta, Cockta, Donat Mg, Barcaffe i Smoki, a koju je osnovao 1991., sa samo 24 godine, kod Emila Tedeschija jednako je zanimljiv njegov nepokolebljiv stav i oštar jezik.
Za razliku od mnogih pripadnika elita koji se ne žele izlagati, on smatra da je nužno komentirati zbivanja u društvu, ukazivati na probleme i predlagati rješenja, javno govoriti o politici, obrazovanju, gospodarstvu... Stoga u velikom (polu)životnom intervjuu za Večernji list, jer ističe kako je za životni još prerano, otkriva kako se nosi s krizom uzrokovanom koronavirusom, što misli o sastavljanju nove Vlade, je li ikada razmišljao o ulasku u politiku, ali i zašto ne prihvaća antagonizam između javnog i privatnog sektora. Također, prisjeća se kako je u mladosti umalo osnovao bend, koje je sve sportove trenirao, ali i zašto mu je najveći izazov u životu bio osvojiti srce supruge.
Kako ste postali jedan od najuspješnijih poduzetnika u Hrvatskoj je poznato, no kako ste postali jedan od istaknutijih društvenih kritičara i zašto vam je toliko važno biti društveno aktivan?
Jako sam sretan što u Hrvatskoj mogu živjeti, raditi i stvarati, no isto tako smatram svojom obavezom da prema tome imam kritički odnos, da nastojim unaprijediti stvari u svom okruženju ili da barem dam dobar primjer. Mnogi ne odobravaju moje javne nastupe, jer otvoreno komentiram razne fenomene u društvu, a kod nas nije poželjno talasati. Ili se čude zašto si ja kao gospodarstvenik uzimam za pravo komentirati druge stvari, kao da su poduzetnici samo bankomati, a o široj slici društva mogu govoriti samo sociolozi, književnici i novinari.
U tom slučaju, najaktualnija tema je COVID-19. Kako ste se osobno, ali i poslovno prilagodili ovoj krizi?
Jako sam ponosan na to kako smo kao kompanija prošli kroz prvih pet mjeseci krize. Brzo smo kao sustav usvojili preporuke stručnjaka, kao i ja osobno, već sam od 12. ožujka radio od kuće, a u ured sam i prije dolazio s maskom. U svim prostorima u našoj kompaniji je od početka krize obavezno nositi masku i tu ćemo mjeru zadržati do daljnjega. Već je od sredine ožujka oko 1800 ljudi u osam zemalja gdje poslujemo radilo od kuće. Izazov je, naravno, što nas ima više od 5500 i za održavanje poslovanja veći dio ljudi je morao biti na radnom mjestu. Zato su izloženi zaposlenici u proizvodnji, dostavi, skladištima i ljekarnama, uz sve mjere zaštite, tijekom dva udarna mjeseca primali i uvećane plaće.
Koliko je izazovno upravljati jednom multinacionalnom kompanijom u takvim uvjetima?
Vrlo je izazovno, ali ide i s određenom dozom adrenalina koju podrazumijevaju krizne situacije. Kompanija je jako puno radila, svi smo pokazali veliku lojalnost i snažnu solidarnost. Mogu reći da se ja osobno ne sjećam toliko intenzivnih radnih dana, nitko od nas nije imao slično iskustvo u ovakvoj krizi. Prošli smo rat, inflaciju, dnevne devalvacije, nedostatak valute i nestašice, ali nitko se nije našao u ovakvom zdravstvenom izazovu. Nemoguće je isključiti negativne aspekte oboljenja, smrtnosti i neizvjesnosti, ali, gledajući samo menadžerski aspekt, može se reći kako se nalazimo u beskrajno zanimljivoj poslovnoj situaciji, jer vodimo kompaniju u jedno nestvarno vrijeme. A upravo takve okolnosti omogućuju nam da testiramo poslovne modele o kojima do sada nismo ni razmišljali.
Je li se kriza odrazila na poslovanje kompanije?
Nužno smo je osjetili, ali nije nam vitalno naštetila. Mi imamo sreću da se bavimo proizvodnjom i distribucijom hrane, potrepština za higijenu, vlasnici smo najvećeg lanca ljekarni u Hrvatskoj, pa nismo najizloženiji u ovoj krizi. Ali mi svi ipak ovisimo o potrošačima... Za sada mogu reći da je u prvom polugodištu COVID-19 imao tek manji utjecaj na nas, najviše u kanalu ugostiteljstva i kad je riječ o potrošnji izvan kuće, a trendovi pokazuju da će i budući rezultati biti dobri. Uz sve probleme koje je pandemija uzrokovala, Atlantic Grupa ima iznadprosječan rezultat, a što je danas možda i važnije - održavamo sustav niske zaduženosti, profitabilnosti i održivosti. Najvažnije je da našim zaposlenicima dajemo osjećaj sigurnosti, a dioničarima siguran plasman njihovih investicija.
Bili ste u mogućnosti pomoći drugima svojim donacijama?
Sretan sam da nam je naše poslovanje omogućilo zadržavanje pune zaposlenosti i plaća, te dodatno i pomoć drugima. Donirali smo ukupno 28 milijuna kuna u čitavoj regiji, od čega je polovica iznosa donirana u Hrvatskoj i to klinici Fran Mihaljević te kliničkim bolničkim centrima u Zagrebu, Splitu, Rijeci i Osijeku. U dogovoru s Ministarstvom zdravstva, najveći je dio doniran u novcu, a uz to smo kupili još deset respiratora i manji dio donirali u robi. Prema pisanju u medijima, najveći smo donator u Hrvatskoj, kao i u Sloveniji, Srbiji. Ne smatram to natjecanjem, ali me raduje da možemo biti primjer društveno odgovornog ponašanja u uvjetima izuzetne krize, kad se testiraju i korporativne, odnosno društvene vrijednosti. Potrebno je o tim vrijednostima govoriti, ali ih je još važnije istinski živjeti.
Je li vas pogodila kriza uzrokovana potresom u Zagrebu?
Kompanija nije imala veće štete, dio kolega je ozbiljnije materijalno pogođen i tu smo također izašli u susret. Meni je osobno bilo stresno u tom trenutku, kad je treslo. No, iako živim na Gornjem gradu, zahvaljujući supruzi arhitektici, koja je sa statičarima u rekonstrukciji gornjogradske palače u kojoj živimo napravila temeljit rad, kuća nije stradala, za razliku od puno mojih susjeda i sugrađana. To je za grad i dobar dio Zagrepčana bila velika tragedija, a ne pomažu ni recentne poplave. Ipak, u široj perspektivi smatram da je COVID-19 puno veći izazov s ozbiljnijim implikacijama za ogroman broj ljudi.
Kako je Vlada, prema vašem mišljenju, odgovorila na koronakrizu?
Smatram da smo u prvom valu imali odličnu situaciju, iako uvijek može i bolje. Vlada je, zajedno s Nacionalnim stožerom, vrlo dobro komunicirala, amortizirala je prvi udar, nije bilo eksponencijalnog rasta zaraženih, vala otpuštanja, ekonomske panike... Mislim da treba nastaviti apelirati na ljude da se suspregnu od masovnih okupljanja, jer je naša situacija još uvijek sjajna i možemo, uz sve epidemiološke mjere, biti stvarno dobra destinacija za turiste, kako se i pokazuje. Imamo mogućnosti za puno aktivnosti u prirodi, na moru, kvalitetnu i svježu hranu, bogatu kulturnu baštinu, postoje sadržaji koji mogu biti turistički atraktivni, a da nisu festivali, partyji i druga događanja koja okupljaju veći broj ljudi na relativno malom prostoru.
Sastavljena je nova Vlada, jesu li rezultati izbora za vas bili iznenađujući?
Rezultati izbora su bili nešto drukčiji nego što su pokazivale ankete pa su time možda bili iznenađujući, ali smatram da je trenutačno najozbiljniji političar zasluženo i pobijedio. Andrej Plenković je u zadnje četiri godine suvereno vodio Vladu, u mandatu koji je bio vrlo zahtjevan. Puno je napravljeno u javnim financijama i povećanju kreditnog rejtinga zemlje, što je za gospodarstvo iznimno važno, a istovremeno je krenuo s temeljitom transformacijom stranke. Jako je dobro za Hrvatsku što je praktički odmah formirana parlamentarna većina i nije bilo potrebno posezati za političkim kompromisima. S obzirom na vrijeme u kojem živimo, to je sjajna stvar. Jako je važno da Sabor kao što je najavljeno krene s radom te da se izglasa čitav niz zakona, prije svega onaj o obnovi Zagreba. Također, i dalje nam prijeti COVID-19 i to ne samo u zdravstvenom smislu nego i u ekonomskom pa je i stoga dobro što će država imati kontinuitet Vlade. Osim toga, imamo i neke nove političke grupacije pa, iako ćemo tek vidjeti koja će od tih novih političkih opcija opstati, osobno sam zadovoljan da postoje alternative.
Što očekujete od nove Vlade?
Očekujem nultu toleranciju na korupciju, nastavak smanjenja parafiskalnih nameta na gospodarstvo, promicanje meritokracije u svim sferama na koje Vlada ima utjecaj, kvalitetan dijalog i suradnju sa susjednim državama, aktivnu ulogu u promišljanju budućnosti EU, kao i što veću participaciju bespovratnih sredstava od EU u odnosu na kredite. Osim u gospodarskim pitanjima, smatram da Vlada prije svega mora u društvu stvoriti klimu koja garantira jednakost, štiti slobodu i manjine. U tom je kontekstu jako važno da se velika većina građana jasno ogradila od bilo kakvog ekstremizma. Važno je da se u našem društvu nitko ne osjeća ugroženo, da se svi osjećaju slobodno te da se radi na konstantnom razvoju kulture dijaloga. Svjetonazorski se ne moramo nužno slagati, ali svaka Vlada koja radi na tome da se zaoble ti oštri bridovi u društvu, za mene je pozitivna. Zato smatram izuzetno važnom i činjenicu da je Boris Milošević imenovan potpredsjednikom Vlade.
Je li u Hrvatskoj razvijena kultura dijaloga?
Nije dovoljno i na tome treba raditi. Lako je pronaći nekoga s kime se ne slažeš, bitno je teže naći točke za suradnju s nekime s kim ne dijelimo nužno iste vrijednosti. Treba potencirati razgovor, pa čak i ako se ne dogovorimo, bolje ćemo se razumjeti. Nama treba argumentirana javna rasprava i diskusija bez vrijeđanja i bez vraćanja u Drugi svjetski rat ili u vrijeme prije 30 godina. U tom kontekstu smatram da ovogodišnje obilježavanje Dana pobjede i domovinske zahvalnosti predstavlja značajnu prekretnicu i nadam se da možemo nastaviti jednosmjerno tim pravcem. Predstavnici svih institucija države i svih važnih društvenih skupina pokazali su u Kninu takvu razinu dostojanstva, razumijevanja trenutka i svijest o važnosti suradnje za budućnost kakvu mogu samo pohvaliti.
Je li vas ikada politika ili neka politička grupacija osobno privukla?
Ne na način da bih se osobno angažirao uz neku opciju. Više sam puta tijekom života primio poziv iz različitih političkih stranaka da se djelatno uključim u politiku, bilo na gradskom ili na državnom nivou. Razgovor neću nikad odbiti, ali u stranačku politiku nisam ušao i nisam član nijedne stranke. Niti sam osobno ili preko kompanije ikada financirao bilo koju političku opciju, kao što se zadnjih dana spekulira. Osobno imam brojne prijatelje i poznanike u različitim političkim strankama te se zalažem za dijalog i za odgovornost vodećih ljudi neovisno o tome gdje politički pripadaju. Nemam problem vrlo otvoreno reći što mislim i nikad nisam skrivao svoja politička uvjerenja.
Što vam u politici najviše smeta?
Osim gluposti, vjerojatno licemjerje. Imali smo političara koji su sjajno govorili, a ispostavilo se da su kriminalci.
Niti u poslovnom svijetu ne igraju svi po pravilima, kako stati tome na kraj?
Kod nas je problem što je pravosuđe sporo i neefikasno, ali je problem i naš mentalitet. Znate da susjed gradi kuću bez građevinske dozvole, ali to nije vaša stvar, a možda ćete i vi sutra trebati da netko zažmiri. Onda ćete vidjeti nekoga za koga znate da nema ni dana radnog staža, ali je parkirao bijesan auto od 200.000 eura i to je normalno. To se jednom Skandinavcu neće dogoditi. Kod nas je normalno da gradonačelnik ili nekadašnji predsjednik Vlade nose sat od 50.000 eura. Možemo reći da je danas društvo nešto napredovalo, a i političari su oprezniji, ali još postoji taj mentalitet. U našem društvu se puno toga zna, ali se ne govori. Možda su ljudi umorni i frustrirani od toga da kada se nešto i kaže, pravosuđe ne napravi svoj posao.
Tijekom gotovo 30-godišnje karijere u Atlantic Grupi nemate mrlju u karijeri. Sve vrijeme inzistirate na igranju po pravilima?
Oni koji ne igraju po pravilima nisu se ni kvalificirali za prvenstvo! Ja sam ponosan na naš rad i naš profit jer ga ostvarujemo na pošten način, plaćamo zaposlenike, partnere, plaćamo poreze, svim dioničarima smo isplatiti dividendu i stvaramo novu vrijednost. Osim toga smo odgovorni i solidarni prema sugrađanima i zajednici. Mi sve što radimo transparentno objavljujemo, a više smo puta ponijeli titulu Zagrebačke burze za najbolje odnose s investicijskom zajednicom. Raduje me da način na koji radimo prepoznaju tržište i potrošači, a posebno novi zaposlenici.
Video: Zagrebački holding nabavlja 312 luksuznih automobila za 19,1 milijun kuna: Trebaju li im?
Poslovanje ste proširili na osam zemalja, prisutni ste na više od 40 tržišta, a vaše preuzimanje slovenske Droge Kolinske prije deset godina smatra se najvažnijim preuzimanjem kompanije u inozemstvu koje je ostvario neki hrvatski poduzetnik. Jeste li se ikada susreli s podcjenjivanjem zbog toga što na drugo tržište dolazite kao hrvatski vlasnik?
Bilo je ponekad stereotipa i skepse, ali nismo bili diskriminirani. Kad smo se 2010. pojavili kao mogući kupac Droge Kolinske, francuski savjetnici tadašnjeg vlasnika rekli su da Atlantic Grupa možda i nije najbolje rješenje s obzirom na to da dolazi iz Hrvatske. Pitali su se kako će u slovenskoj javnosti to biti percipirano, a imali su i dilemu možemo li mi to uopće isfinancirati. S druge strane, Droga Kolinska veći je dio poslovanja zapravo imala u Srbiji pa se postavljalo i pitanje kako ćemo tamo biti percipirani kao investitor. I u Njemačkoj je bilo podizanja obrva kada smo išli u akviziciju. No, u suštini nikada nismo imali problema zato što dolazimo iz Hrvatske. Mi lokalno proizvodimo, zapošljavamo, plaćamo poreze i, na kraju krajeva, pokazuje se da smo zbog toga jako dobro i prihvaćeni. Mogu reći da sam do sada doživio izvanredne recenzije na regionalnim tržištima i da se u poslovnom smislu osjećam doma u svim tim zemljama.
Bila vam je velika želja preuzeti i Podravku što se nikada nije realiziralo. Je li vam žao zbog toga?
I da i ne. Da smo preuzeli Podravku, ne bismo kupili Drogu Kolinsku, jer su se pregovori vodili u slično vrijeme. Nakon toga smo imali ambiciju još jednom pokušati, ali niti u tom trenutku nismo naišli na interes, prije svega države kao 26-postotnog vlasnika Podravke za privatizaciju. Sada mislim da to više nije realna priča niti je to danas predmet našeg interesa. Podravka ima svoj put, a Atlantic Grupa svoj i imamo međusobno dobre i kolegijalne odnose.
Brinu li vas moguće posljedice i trajanje trenutačne ekonomske krize?
Svjestan sam da smo u ovoj krizi tek na početku i sigurno sam zabrinut. Nama je u prvoj fazi bilo važno da zadržimo punu zaposlenost, štitili smo sva materijalna prava i nismo koristili pomoć niti jedne od država u kojima poslujemo. Ali moramo biti svjesni da nitko u biznisu nije otok. Ako BDP pada, nitko ne može reći: "Mi ćemo se do vječnosti ponašati kao da se ništa važno ne događa." U Atlanticu smo radili na nekoliko mogućih scenarija do kraja godine i trenutačno radimo bolje nego što je predviđao najkonzervativniji scenarij. Što će nam donijeti jesen i zima, to stvarno ne znam. Ali mogu sa sigurnošću reći da će se Atlantic Grupa adaptirati na vrijeme. Ne želim ljude plašiti, ali moram reći da se čini kako ništa više nije kao što je bilo pa ni organizacijski i poslovni modeli ne mogu biti "copy/paste" onoga što smo imali do sada i svi ćemo se morati prilagoditi. U konačnici, kompanija mora biti održiva, profitabilna i likvidna baš zato da bi onima koji rade mogla biti sigurna luka i da bi mogla stvarati novu vrijednost.
Je li ovo vrijeme da se dogode i neke suštinske promjene u gospodarstvenom sustavu?
Naravno, no pitanje je kako na to gledate. Kad je počela ova kriza, onda su i u Hrvatskoj i u drugim zemljama neobrazovani nacionalisti krenuli s povicima kako je potrebno osigurati da država bude samodostatna. Svatko tko išta zna o biznisu, zna da je to nemoguće. Da biste napravili iole složeniji proizvod, trebaju vam stotine komponenti i potpuno je nemoguće da se sve proizvodi u okviru jedne nacionalne ekonomije i još tako male kao što je hrvatska. Mogu dati primjer proizvodnje samo jednog poklopca za Argetu koji se proizvodi u Italiji od specijalnog čelika, koji je osnovni proizvod u autoindustriji, proizvode ga specijalizirane čeličane u Francuskoj, a naš je glavni dobavljač švicarska kompanija koja ima proizvodnju u Lombardiji. Besmisleno je i pomisliti da mi to možemo raditi lokalno i da ne ovisimo o globaliziranom svijetu.
Je li nas ova COVID-19 kriza nečemu naučila?
U najmanju ruku tomu da ne možemo držati sva jaja u istoj košari, odnosno da ne možemo ovisiti samo o jednom tržištu ili samo o jednom proizvodu. COVID-19 nas podsjeća da je biznis koji previše ovisi o jednoj komponenti rizičan, a tu se može povući paralela s nacionalnim ekonomijama i time koliko neka zemlja ovisi o turizmu ili nekoj drugoj gospodarskoj grani.
Miješa li se država u Hrvatskoj previše u tržište?
Mi se, još uvijek, tek moramo naučiti tržišno ponašati, što znači da ne dolazi u obzir nikakvo favoriziranje pa tako ni nacionalnih proizvođača. Ja sam se uvijek zalagao za pravila igre koja su u okviru iste discipline jednaka za sve. I tu ne bi trebalo imati nikakve veze je li vlasnik privatnik ili država. Ona ima na raspolaganju mehanizme kojima može potaknuti konkurentnost, ali to ne može biti tako da će odrediti "poduzetnika A" i ubrizgati mu "X milijuna". Država mora stvoriti povoljne pretpostavke za poslovanje, odnosno omogućiti predvidljive poslovne horizonte, adekvatnu poreznu politiku, kvalitetno obrazovanje, općenito kvalitetu života da ljudi ne odlaze, time se stvaraju preduvjeti za konkurentnost. Osim toga, mi smo danas na tržištu Europske unije i favoriziranje u tom smislu i da hoćemo nije moguće.
Koliko je zahtjevno biti poduzetnik u Hrvatskoj?
Ja sam u svoje 53 godine zbrojio 33 godine radnog staža, od čega 29 godina radim u Hrvatskoj i ne mogu reći da je biti poduzetnik ovdje dramatično teže nego u Italiji, u Sloveniji, Srbiji, Rusiji ili Ujedinjenom Kraljevstvu. Svaka država ima neku svoju regulativu, administraciju, birokraciju... Imam li neka loša iskustva u Hrvatskoj? Naravno, i protiv toga se borim, ali nikada nisam doživljavao da je nešto usmjereno protiv mene osobno ili Atlantic Grupe. Postoje slučajevi koji su apsurdni i vjerujem da će se u budućnosti puno više raditi na edukaciji ljudi koji rade u javnoj upravi, prije svega u poreznoj upravi, u državnom inspektoratu...
Je li Hrvatskoj potrebna reforma javne uprave?
Jest, to nije novo. Očekujem da se u javnoj upravi stvori takav okvir da se ukine uravnilovka, da se mogu nagraditi najbolji i otpustiti nekvalitetni. U najmanju ruku isto kao u privatnom sektoru. Pritom ni najmanje ne idealiziram privatni sektor i ne pristajem na antagonizam koji je prisutan u odnosu na javni. Ne možemo paušalno govoriti da su to sve društveni paraziti, to nije fer. Štoviše, rekao bih da u javnom sektoru imamo i lice i naličje privatnog. Pogledajmo samo znanje, trud, odricanje i rizik ljudi u našem zdravstvenom sustavu! Ali, nekom mladom čovjeku se nije uopće jednostavno odvažiti da ode raditi u javnu upravu. Koja mu je perspektiva? Može li napredovati? Može li dobiti veću plaću, stimulaciju ili bonus? U jednoj ozbiljnoj kompaniji to može.
Znači li to da ne cvjetaju ruže ni u privatnom sektoru?
Već sam više puta govorio o važnosti upravljanja, vlasništvo tu nije ključni čimbenik. U privatnom sektoru ima puno ljudi koji ne priznaju korporativno upravljanje, ne poznaju osnove Zakona o trgovačkim društvima, ne razumiju razliku između vlasništva i upravljanja te smatraju da privatno vlasništvo prije svega daje neko pravo. Ja smatram da vlasništvo prije svega obvezuje! Pa čak i ako upravljaš svojim novcem, treba imati svijest o tome da je jedan šešir vlasništva, a drugi je šešir upravljanja. Podjela je jasna.
Najveća afera u privatnom sektoru zadnjih godina je Agrokor. Je li vas ta situacija iznenadila?
Nije me iznenadila, ali sam ipak vjerovao i danas vjerujem da je Ivica Todorić mogao izbjeći krah sustava da se na vrijeme odlučio na dokapitalizaciju, čime bi smanjio svoj vlasnički postotak, ali bi osigurao održivost koncerna. Saga o padu Agrokora je klasična lekcija o netransparentnom korporativnom upravljanju, nerazumijevanju razlike između osobne i korporativne imovine, neadekvatnom upravljanju dugom, premaloj vlasničkoj glavnici. To je slučaj koji se može studirati u smislu što sve ne treba napraviti, a šteta se mjeri u milijardama.
U to ste vrijeme oštro prozvali Ivicu Todorića. I dalje stojite pri tome?
Smatram da je njegova odgovornost primarna i ogromna, zbog toga sam se često našao na meti raznih optužaba. Osobno sam našeg najvećeg kupca itekako respektirao, štitio sam ono što smo radili zajedno i nikada nisam bio nelojalan u našem poslovnom odnosu. Zbog toga sam posebno osjetljiv kad mi se pokušava imputirati nekorektnost. Čovjek je doslovno spržio desetke tuđih milijardi, a nema ni trunku samokritike i krivi su mu svi drugi, uključujući i mene. Ivica Todorić niti jednom nije rekao da je u bilo čemu pogriješio, da je krivo procijenio, loše odlučio, nego inzistira da je sve bilo sjajno, da mu je sve otela politika i pritom se ne libi prozivati ljude koristeći paušalne optužbe i lako provjerljive laži. To su priče za malu djecu. Ja sam više puta rekao i ponovit ću pohvalu Vladi na pravodobnoj intervenciji, koja je omogućila da se izbjegne još veća tragedija, da se mali vjerovnici naplate sto posto, a veliki od 50 do 70 posto. Među njima je i Atlantic Grupa, koja je naplatila 55 posto svojih potraživanja, a ne sto posto, kako je Todorić proklamirao. Ja bih volio da smo sve naplatili, ali nismo i ne plačem nad novcem koji nikada nećemo vratiti, ali ne trebaju nam ni maliciozne prozivke. Ja Ivici Todoriću ništa ne dugujem, niti Atlantic Grupa svoj uspjeh duguje Agrokoru.
Zašto se o Agrokoru toliko dugo šutjelo?
I to je dio mentaliteta koji smo prije spominjali. O tome je malo ljudi iz poslovne sfere, čast iznimkama, bilo spremno govoriti zato što bi morali govoriti i o sebi, svojim praksama, odlukama, riskirati neke svoje poslovne prilike. Meni je savjest maksimalno čista, a uopće ne smatram da je moj poslovni put bez grešaka i krivih poteza. Ali ako netko pronađe da sam ga u nečemu suštinski prevario, da nešto nisam platio, da se nisam držao ugovora, dogovora, dane ruke, ja sam spreman o tome podnijeti račun.
Bi li se takva šutnja opet ponovila?
Mislim da se društvo opametilo, odnosno vjerujem da bi danas i regulatori i investicijska zajednica i mediji, pa i partneri, počeli javno postavljati pitanja puno prije nego što su se počela postavljati u slučaju Agrokora i Ivice Todorića zbog toga što su se mnogi bojali njegove pozicije, veličine, snage, odnosno mogućnosti da im na neki način naudi. Ovdje opet naglašavam odgovornost elita, i političkih, i gospodarstvenih, i akademskih, i crkvenih, i sindikalnih, intelektualnih općenito ... Volio bih da ljudi otvorenije govore o problemima, jer je u zajedničkom interesu da živimo u naprednijem, slobodnijem, bogatijem društvu. To je ono što u konačnici daje kisik i biznisu, jer je biznis neodvojiv od kvalitete života. Šutnja elita je zabrinjavajuća i sasvim je suprotna od onog što se naziva domoljubljem.
Smatrate li sebe domoljubom?
Svakako, ali lišeno stereotipa koje često izbiju u prvi plan. Ja stvarno volim svoju domovinu i za mene je pitanje domoljublja pitanje što ja kao pojedinac mogu napraviti za društvo da bi bilo kvalitetnije. Od države se često očekuje da omogući najbolje obrazovanje, zdravstvo, posao, jednom riječju blagostanje, a ne postoji s druge strane spremnost da se poštuju zakoni i da se plaća porez. Sve to što država pruža kao uslugu nije besplatno, nego se plaća iz zajedničke blagajne. Ponekad me se krivo interpretira kad kažem da za mene domoljublje nisu ruka na srcu i ljubljenje zastave. Nemam ja ništa protiv toga, ali pustimo samo simbole i prijeđimo na konkretna djela.
Nije vam strano ni prosvjedovanje za bolje društvo. Zašto se odlučili izaći na ulice za obrazovnu reformu, kino Europa...?
Jer mislim da je to važno, da svi trebamo progovarati i inzistirati na stvarima koje su ključne za napredak društva. Ja sam roditelj, pa iako su moja djeca sada već odrasla i visokoobrazovana, ne mogu dovoljno naglasiti važnost obrazovanja i kulture za budućnost naše zemlje.
Odazivate se i na održavanje predavanja za studente. O čemu im govorite?
Redovno se odazivam studentskim organizacijama i visokoškolskim ustanovama, veselje mi je i privilegij da mogu prenositi znanje. Govorio sam na Ekonomskom fakultetu u Splitu, Zagrebu, Mostaru, Sarajevu, Beogradu, Ljubljani, Moskvi, na Harvardu, Stanfordu, Dukeu, NYU, a dekan Harvard Kennedy School me pozvao i u Savjet dekana, što smatram velikim priznanjem i to sam prihvatio. Mislim da je rad s mladima i dijeljenje iskustava, kako pozitivnih tako i grešaka, jedna od mojih obaveza. Ja im iskreno govorim pa ako ih to barem malo inspirira, ako im pokažem da se može, ili čak ako se ne slažu sa mnom i shvate da žele drugim putem... to je odlično! Mene tuđi uspjeh inspirira i izuzetno veseli.
Koji su trenutačno pozitivni primjeri uspjeha u Hrvatskoj?
Zadnjih šest godina predsjedam žirijem koji bira EY Poduzetnika godine u Hrvatskoj i beskrajno sam ponosan na taj projekt. Svake nam godine kroz ruke prođe barem deset fenomenalnih poslovnih priča koje su dokaz da se u Hrvatskoj može uspjeti. Danas svi znaju za Infobip i s pravom mediji ovih dana pišu hvale našem prvom „jednorogu", a čitamo i kako se Rimcu pridružio veliki industrijski igrač koji je radio za Aston Martin, Apple i Teslu. Također, tu su hrvatske tvrtke Nanobit, Infinum, Five... Mi imamo puno talentiranih i vrijednih ljudi u raznim biznisima, a osobno me iznimno raduje da imam priliku na taj način afirmirati poduzetništvo.
Zbog činjenice da se ubrajate u najbogatije Hrvate, javnost često ne očekuje toliki angažman s vaše strane. Susrećete li se sa stereotipima i pričama o sebi?
To nije ništa neuobičajeno. Da, ljudi često kažu: "On ima love, što će to njemu, zašto bi se izlagao...?" Ili: „Naravno da može kad ima novca." Ljudi će uvijek govoriti i imati mišljenja, ne opterećujem se time. Nije tajna da je moja obitelj i prije dobro stajala i da meni u tom smislu ništa ne nedostaje. Ja nemam problem o tome govoriti, ali nemam ni potrebu to isticati. Cijeli se život borim protiv tih nekih ladica i paušalnih podjela: „ako je netko bogat, onda je zločest", "ako je netko lijep, onda je glup" ili „Bračanin je pa je škrt"... Ja se trudim biti pristupačan i uvijek pozdraviti prvi, iako već godinama srećem toliku količinu ljudi da ne mogu sve zapamtiti pa nekome sigurno mogu djelovati i drukčije. Čini mi se da se ponašam potpuno normalno i nadam se da me ljudi tako doživljavaju.
Uglavnom kada javno istupate govorite o poslu i aktualnostima. Trudite li se sakriti privatni život od očiju javnosti?
Privatni život nisam nikada krio, ali nemam potrebu izlagati svoju intimu. Samo sam jednom pristao da mi snime kuću i to kada mi je supruga bila nominirana za nagradu Udruženja hrvatskih arhitekata, a njezin projekt je bila upravo rekonstrukcija kuće iz 19. stoljeća na Gornjem gradu gdje živimo. Ne bježim od kamera niti se guram pred njih. Normalno odlazim na koncerte, utakmice i festivale pa me nekada i snime i nemam problem s tim, jer sam svjestan da sam javna osoba i neću zbog zazora od medija odustati od svojih interesa i druženja. Imam pravo izaći u klub s prijateljima i nikad nisam tajio s kim se družim, s kime surađujem... Moj život uopće nije tajnovit.
Među vašim poznatijim prijateljima svakako je predsjednik Zoran Milanović. Redovito se družite?
Zoran i ja se znamo još iz osmog osnovne, igrali smo rukomet jedan protiv drugoga. Poslije smo u gimnaziji išli razred do razreda, a zadnjih 15-ak godina smo u bliskom kontaktu. Ali imam i jako dobar odnos s premijerom Andrejem Plenkovićem, obojica smo pasionirani košarkaši i ponekad haklamo zajedno. Političke opcije me ne sputavaju u tome da se družim s ljudima, strašno bi mi smetalo kada bi bilo tako. S druge strane, mi smo mala zemlja i svi se poznaju, bilo bi i nemoguće funkcionirati na tako isključiv način kad smo upućeni jedni na druge.
Što radite u slobodno vrijeme?
Puno vremena mi ode na posao, a onda sam ostatak vremena prije svega suprug i otac. Vremena nikad dovoljno za sve što me zanima.
Radni staž je dug 33 godine, a bračni?
Bračnog staža ima koliko je postoji i Atlantic. Početkom iduće godine će biti 30 godina otkad smo Maja i prohodali, a krajem 2021. ćemo proslaviti 30 godina braka.
Kako ste je osvojili?
Zapamtio sam je od prvog srednjoškolskog dana, na stepenicama Pete gimnazije. Bila je najzgodnija cura, a iz očiju joj je zračila snaga i inteligencija. Bila je dvije godine ispred mene u školi, hodala je s najatraktivnijim frajerom u gradu. Onda je prošlo više godina, ja sam sve vrijeme znao da ona postoji, ali nisam je nigdje viđao. I onda sam je jednom ponovno ugledao! Po cijelom sam gradu tražio njezin broj. Obećao sam da će onaj tko mi ga da biti naš vjenčani kum. I održao sam riječ. Naš budući vjenčani kum mi je dao telefonski broj, ne baš voljko, ja sam startao pozivom i surfao sam po rubu žileta dok je nisam uspio nekako nagovoriti da izađemo. Nije to uopće bilo jednostavno!
Je li teže biti jedan od najuspješnijih poslovnih ljudi u Hrvatskoj ili dobar suprug?
Ništa od toga nije teško, ali, naravno, kao i svaki kvalitetan odnos, iziskuje trud i pruža veliko zadovoljstvo. Mi smo Tedeschiji takvi da su nam naše žene u centru svijeta, takav je bio i moj otac, takav je i moj sin. Sve što sam ostvario povezano je s Majom. Ona je najzaslužnija za moj osobni i profesionalni razvoj, a poseban je trud i ljubav uložila u to da se naš sin i kći razviju u dobro odgojene, obrazovane i normalne ljude. Zbog toga je zamrznula svoju karijeru, no posljednjih osam godina je vrlo aktivna i danas sam posebno ponosan da ovaj razgovor vodimo u spektakularnom zdanju splitskog hotela Briig, čiji je autor upravo moja supruga, zajedno s kolegom Damirom Rakom. Istinski uživam ovdje, Briig ima posebnu snagu, uvuče te i traži da se zadržiš u prostoru. Za mene je to Majin autorski trijumf i oko toga sam jako emotivan. Maja mi je najveći izvor inspiracije i najveći kritičar, a njezina kritika mi i najteže pada. Ona me vjerojatno i najbolje poznaje. Izuzetno sam ponosan na naših 29 godina, sretan sam i ispunjen čovjek.
Vas dvoje ste zajedno proveli ovu karantenu, sad ste smješteni na Hvaru. Kako provodite vrijeme?
Najveći dio vremena usmjeren je na posao. Preostali dio, Maja i ja provodimo zajedno, razgovaramo, komentiramo, šetamo sa psima, gledamo filmove, plivamo... Također angažirano pripremam moju emisiju Drive na Yammat FM-u, koja ide jednom tjedno. Za kvalitetnu autorsku emisiju od tri sata treba barem desetak sati ozbiljnog rada, ali mene to jako veseli.
Već godinama ljetujete na Hvaru, kako je pao odabir baš na taj otok?
Sasvim slučajno. Rođen sam u Splitu gdje je moj barba bio šef pedijatrije, budući da Korčula, odakle je moja obitelj, nije imala rodilište. Godinama sam na Korčuli tražio kuću za ljetovanje, potom u Dubrovniku, pa na Elafitima... Onda sam zamalo kupio kuću na Braču i na kraju sam slučajno saznao da se na Hvaru prodaje kuća, koja je sad već 15 godina moj ljetni dom. Ove godine sam prvi put čak glasao na Hvaru!
Volite i inozemna putovanja, koje su vam najdraže destinacije?
COVID je, nažalost, to onemogućio, a inače sam dosta putovao. Najviše sam vezan uz dva grada, London i New York. U Londonu se osjećam kao kod kuće, dva puta sam tamo kraće vrijeme i živio i najviše odgovara i poslovno i privatno. Odem tamo nekoliko puta godišnje i osobno mi je jako teško pao Brexit. Taman je Hrvatska postala članica Europske unije, a London je sada izvan njezinih granica. U New York smo dosta odlazili zadnjih godina, naša kći ondje studira, sad je na zadnjoj godini magisterija na Columbiji. Ali ako bih morao birati između Europe i Amerike, uvijek bih odabrao Europu, bliža nam je na svaki način. Osim toga, na puno načina me fascinirao Japan. Maja i ja smo prije dvije godine bili tamo i to je bio fantastičan doživljaj, od arhitekture i kulture, preko povijesti pa do gastronomije. Željeli bismo opet otići u Japan, trebali smo ići ove godine. Još jedna od naših najdražih destinacija za putovanje je Danska, koju Maja apostrofira kao Japan Europe.
Poznato je da vam je sport velika ljubav, što ste sve trenirali?
Cijeli život vezan sam za sport. Od Korčule i KPK gdje sam plivao i igrao vaterpolo, do preseljenja u Zagreb s 10 godina, gdje sam igrao košarku i rukomet, a trenirao odbojku u Mladosti. Košarka je na prvom mjestu pa i danas redovito igram s veteranima Atlantica.
Jeste li zato oformili košarkaški klub Cedevitu?
Ljubav prema košarci svakako je važan razlog angažmana i u kapacitetu sponzora, no to ima i svoju poslovnu logiku promocije brenda i logiku društvene odgovornosti kroz ulaganje u zdrav život. Poznato je da smo prije godinu dana napravili prvo prekogranično spajanje dvaju klubova iz dvije različite zemlje, prvi takav slučaj u Europi. Postoji čak interes s Harvarda za izradu studije za studente o spajanju košarkaškog kluba Cedevita iz Zagreba i košarkaškog kluba Petrol Olimpija iz Ljubljane, kojim je nastao novi košarkaški klub Cedevita Olimpija. Mene to jako veseli jer smo dokazali da se može nešto za što svi tvrde da se ne može. A pokazalo se da dva susjeda koja imaju puno neriješenih političkih i gospodarskih problema mogu uspješno surađivati na jednom sportskom projektu. Napravili smo respektabilan klub, okupili sponzore, igramo u EuroCupu i regionalnoj ABA ligi. Jako me veseli atmosfera oko kluba, prava metafora suradnje koja ne pozna granice i koja promiče različitost i dijalog.
Prije nego što se ušli u poslovne vode htjeli ste osnovati i bend?
A to je bio moj dječački san. U osnovnoj sam čak imao virtualni bend s frendovima koji se zvao "The Preferance". Imali smo članstvo, naziv albuma, nazive pjesama, sve... samo nismo svirali. Onda sam se 1996. povezao s Pipsima i postao njihov član. Nakon Dubravka Ivaniša imam najdulji staž u bendu, a kada ljudi pitaju što sviram Dubravko veli: „Emil svira čuda!" Tako sam čak i potpisan na albumu „Drveće i rijeke". S njima imam taj osjećaj pripadnosti, kada oni nastupaju ili kada je pjesma u eteru, ja to doživljavam kao dio sebe.
Što slušate?
O muzici stalno saznajem, vraćam se u različite dekade i žanrove, ali jednako otkrivam nove stvari, nisam ostao u jednoj ladici, u jednom vremenu. Ja ne slušam samo muziku koju sam slušao kada sam imao 15 ili 20 godina. Jako je teško reći koja mi je jedna najdraža ploča, a još teže kojih su mi deset najdražih.
Kako je došlo do toga da puštate glazbu kao SMS Deutsch?
Po virtuoznosti sviranja gramofona ili CD-playera ne mogu se zvati DJ pa sam se prozvao "straight music selector", odnosno SMS, uživam u tome i mislim da sam u odabiru muzike dobar. Veliko mi je zadovoljstvo i sve što radimo na radiju Yammat FM, gdje sam suvlasnik, mislim da radimo odličan posao. Lani nam se, nažalost, dogodila velika tragedija kada nas je u 47. godini napustio moj partner Alen Balen, glavni urednik i direktor Yammata. Ali sada nekako imamo još veću obavezu da taj radio bude rasadnik ideja, da otvorimo eter različitoj, kvalitetnoj glazbi i stilovima, da privučemo neke nove generacije, da puštamo kvalitetnu muziku.
Imate li uzor?
Postoje ljudi koji su mi važni, ali nikada nisam slijedio ničije stope. Kao mali nisam lijepio postere po zidu. Imao sam muzičare i sportaše koji su mi bili dragi, no nikada se nisam identificirao s njima. Ali imao sam neka prijateljstva koja mi danas nedostaju, ta stara garda koja više nije s nama: Ante Čičin Šain, Slavko Goldstein, Branko Lustig, Janez Kocijančič, Živan Filippi, moj nekadašnji šef Dieter Eggle, te svakako moj otac, koji je imao važan utjecaj na mene. Ipak, ne mogu reći da sam želio biti ili postati kao netko drugi. Mislim da je jako važno biti autentičan.
Čini se kao da ste u životu uspjeli ostvariti baš sve, imate li još neke neostvarene ciljeve?
Mislim da nisam ni približno sve napravio, a mislim da to ne bi bilo dobro. Ambicija je nešto što nas vodi naprijed. Profesionalno me jako veseli da se Atlantic Grupa razvija. U idućih 10-ak godina, cilj mi je pripremiti kompaniju za neko doba kada je ja više neću operativno voditi. Ali ne pada mi na pamet da proglašavam nikakav kraj. Svjestan sam da ništa nije vječno, ali jesam li umoran ili bez motiva? Apsolutno ne! Imam interesa i elana za još puno desetljeća.
vidim da omladinci rade ubrzanim tempom, svi komentari koji nisu u prilog dotičnom se brišu. ipak on plaća rekalme u večernjem za svoje paštete