Sad je posve jasno: HDZ je talac Andreja Plenkovića

Glas za krajnju desnicu je bačen glas, poručio je Plenković ususret ovim izborima. I to se zapravo u potpunosti potvrdilo: glasovi za desnicu su glasovi koje je Plenković nerazumno (od)bacio! Velika većina tih glasača nekad je glasala za HDZ, a Plenković ih se posve svjesno odrekao, osakativši time izborni i koalicijski potencijal te budućnost vlastite stranke.

Nema tog spina koji može ublažiti učinak tog poraza, pa niti neuvjerljiva tvrdnja da je Mislav Kolakušić nekakav "crni labud" koji je iznenada isplivao iz mrkle noći te se ničim nije mogao predvidjeti. Naravno, Kolakušić je činjenica pod svjetlima reflektora već mjesecima, uopće ne spada u definiciju "crnog labuda", mogli bi za njega možda reći da je "dark horse", "crni konj”, dakle, u političkom slengu igrač koji još uvijek nije otkrio sve svoje karte, no to nema toliko veze s analizom ovog HDZ-ovog neuspjeha – možda ima veze s analizom nekog sljedećeg, ako se nastavi ovim putem bez nužnih hitnih promjena.

Smiješan je i Plenkovićev spin da je HDZ s manje od mizernih 23 posto glasova (dakle, svega 4 posto više od SDP-a!) zapravo nekakav izborni pobjednik te da je loš konačni rezultat zapravo na razini statističke greške.

– Za peti mandat nedostajalo nam je samo 1400 glasova, ponavlja Plenković. Istina, SDP je četvrti mandat osvojio s 50.244 glasa, a HDZ-u je za peti mandat preostalo nedovoljnih 48.815, dakle, na prvi pogled nedostajalo mu je samo 1.430 glasova. No, po d'Hondtu mu je zapravo nedostajalo mnogo više.

Da je tih 1430 glasova u završnici prebrojavanja kapnulo HDZ-u umjesto SDP-u, HDZ bi dobio peti mandat. Točnije, u tom slučaju bila bi dovoljna i polovica od tih 1430, plus jedan glas, dakle, Plenković bi slobodno mogao reći da mu je peti mandat pobjegao za svega 716 glasova!

No, to su čarolije statistike i političkih spinova. To je utjeha očajnika. Stvarnost izbornog sustava i d'Hondtove metode ipak je drugačija. HDZ-u je za peti mandat teoretski trebalo barem za jedan glas više no što je SDP-u trebalo za četvrti mandat, dakle 50.245. No, da bi uopće došli do toga, trebali bi osvojiti ukupno 50.245 x 5 = 251.255 glasova, a osvojili su svega 244.076! Znači, Plenkoviću je nedostajalo ne 1430, već 5 puta više – 7.179.

No, priča je zapravo mnogo gora - zapravo je biti da se Plenković nije uopće smio naći u situaciji da mu nedostaje toliko za peti mandat. Da mu je "tako malo" nedostajalo za šesti mandat, tad bi spin donekle držao vodu.

Da je Plenković pametnije sastavio listu, koja ne bi odražavala samo njegove osobne prioritete i interese te projekcije vlastitog ega, tada bi gotovo sigurno dobio šesti mandat i ne bi krivicu morao prebacivati na lokalne organizacije da su ga one smišljeno bojkotirale.

Istina je da ovaj put d'Hondt nije pomazio relativnog pobjednika (ako se o pobjedniku uopće može govoriti kad osvoji samo 22,72 posto glasova!), već drugoplasirani SDP. Dakle, smušeni Bernardić pobijedio je (pre)samouvjerenog Plenkovića - uz pomoć boginje sreće, ali i pameću te demokratičnošću i širokogrudnošću! Možda bismo mogli reći i da je slabost ponekad vrlina.

Plenković se ne može izvlačiti da su ovo sve naknadna pamet i priče generala poslije bitke. I ja sam u kolumni ususret izbora pisao da je za HDZ porazno to što je Bernardićeva "reprezentacija" na domaćoj političkoj burzi osjetno teža i vrjednija nego Plenkovićev A-tim, koji bi tako mogao izgubiti prednost bolje organizacije i "domaćeg" terena. To se sada u potpunosti potvrdilo. Birači su precizno izvagali koliko tko vrijedi! To što sam napisao nije značilo da Plenkovićevi bljedoliki odabranici neće biti u stanju obaviti posao u Bruxellesu, već da na izborima, koji su između ostaloga i politički showdown – među biračima neće biti prepoznati kao takvi. A ključno je pri tome da se na tribinama iz prosvjeda ili pukog inata neće pojaviti mnogi dojučerašnji HDZ-ovi navijači.

Kad sam Plenkovića pred izbore javno pitao je li pogriješio što je na listu postavio javnosti nepoznate ljude, on je retorički zavapio: "A koga drugog? Recite mi, koga?"

U tome valjda i jest tragedija HDZ-a - ako je OVO bio najbolje što imaju, sastav za pobjedu, onda su posve zaslužili relativni poraz. Napisao sam tada i da bi takva Plenkovićeva "pobjeda" sa samo četiri mandata imala gorak okus poraza, no na koncu je rezultat još mnogo gori samim time što je i SDP iz kliničke smrti također osvojio četiri mandata. Plenković je udahnuo novi život Bernardićevoj stranci. Bero se u nedjelju ponovno rodio!

To što je Davor Bernardić na listu stavio i one koji su ga žestoko kritizirali, čak i one koji su potpisivali peticiju protiv njega, te što ih je pametno na listi razmjestio, na koncu je itekako nagrađeno. To što je Plenković na listu stavio samo svoje pobočnike i poslušnike koji nemaju veliki rejting niti u vlastitoj stranci, a u široj javnosti su posvemašnja nepoznanica, na koncu je kažnjeno. Ironijom sudbine, d'Hondt je ovaj put kao okrutan i nemilosrdan sudac zazviždao u korist drugoplasiranog Bernardića, a nominalno prvoplasiranom Plenkoviću dodijelio žuti karton. Bernardić je zacementirao svoj do jučer klimavi položaj, dok je Plenković zaradio uvjetnu kaznu.

Prosječni broj glasova po osvojenom mandatu:

Udari li sad do kraja po Brkiću, što je očito planirao još i prije izbora, moglo bi mu se sad to vratiti kao bumerang u glavu. Brkić, koji je do prethodnih izbora bio glavni operativac stranke, nije morao aktivno sabotirati Plenkovića, dovoljno je bilo da na ovim izborima aktivno ne sudjeluje. No, za to sasvim sigurno nije kriv sam Brkić, već Plenković koji ga je u potpunosti marginalizirao i izgurao iz predizborne sheme. Brkićeva pozicija Plenkovićevog potpredsjednika stranke u operativnom smislu danas nije ništa jača nego što je bila Prgometova u vrijeme dok su Brkić i Karamarko bili na stranačkom konju. Naravno, Brkić i dalje ima svoje veze na terenu kakve Prgomet nikad nije imao. A sada ima i argumente da veliki vođa stranke baš i nije tako pametan koliko sam za sebe vjeruje da jest.

Brkić mu sad u brk može uzvratiti onu sad već povijesnu: Stranka ne smije biti talac jednog čovjeka! A budući da Plenković čak i nakon ovakvog poraza nepokolebljivo odbija bilo kakvu odgovornost te uzvraća da nema šanse da on imalo promijeni svoju politiku "desnog centra", bez obzira na otklizavanje rejtinga stranke, to znači da je sad sasvim jasno: HDZ u ovom trenutku jest talac Andreja Plenkovića.

Vrijedi li to isto za Republiku Hrvatsku - da je i ona talac Andreja Plenkovića? Odgovor ipak nije tako jednoznačan, ovisi iz kojeg kuta gledate. Mnogi koji sebe vide lijevo od nekakvog zamišljenog centra (što god to u Hrvatskoj bilo!), čestitaju Plenkoviću na njegovoj dosljednosti i hrabrosti da otpili "desničare" iz HDZ-a te da stranku povede putem koji je navodno put moderne europske stranke, no, ti koji to govore nisu istovremeno spremni to mu honorirati tako što će mu dati svoj glas. Plenković očito uzgaja iluzije ako doista vjeruje da će birači s "lijeva" ikad početi HDZ prepoznavati kao stranku građanskog centra. A s desna mu nikad neće zaboraviti i oprostiti taj zaokret koji je uz samo malo više takta i diplomacije mogao proći bez nepotrebnih kolateralnih žrtava.

Ono što se nakon ovih izbora sad i zdesna i s lijeva definitivno prepoznaje jesu već izliveni temelji za veliku koaliciju. Do sada se govorilo da je SDP previše slab u odnosu na HDZ da bi takva neprirodna veza bila matematički održiva, no sad je jasno da razlika i nije tako dramatično velika. U sustavu namještenom po njihovoj mjeri, dvije stranke s ukupno 41,43 posto glasova dobile su 8 od 12 mandata, dakle čak 66,6 posto. No, obje se stranke ubrzano urušavaju i svode na aparatčike koji su spremni na sve samo kako bi politički i materijalno preživjeli, a uzlet "populizma", "nacionalizma" i "ekstremne desnice" njihove elite gotovo jednakim riječima predstavljaju kao zajedničku opasnost.

Imaju razloga za brigu. "Populist" Kolakušić će nakon ovog zacijelo nastaviti rasti. Liste tri heroine "desnice" na ovim izborima ukupno su dobile 17,29 posto glasova, gotovo isto toliko koliko i SDP, svega 5,43 postotaka manje od HDZ-a, a pridodamo li im (barem zabave radi) i Most, onda se gotovo izjednačavaju s HDZ-om. I problem nije samo u mandatu više ili manje u Bruxellesu. Ne treba automatski preslikavati, no kad se pogledaju rezultati po izbornim jedinicama, vidi se da bi te opcije u gotovo svakoj odnijele značajan kolač glasova na hrvatskim parlamentarnim izborima. Plenković će na koncu možda stvarno morati birati između velike koalicije sa SDP-om i koalicije s dojučerašnjim članovima HDZ-a. Pitanje je – hoće li ga i jedni i drugi uopće htjeti?

U isto vrijeme, "lijeve" opcije osim Amsterdamske koalicije ostale su predaleko ispod praga. Iako se nove "desne"opcije i dalje natežu kao rogovi u vreći, sve to pokazuje da bi njihovo okrupnjavanje u budućnosti moglo donijeti novu relevantnu snagu na hrvatskom političkom tržištu, onu koja je do sada bila nevidljiva pod HDZ-ovim plaštem. Dakle, ako netko bude dijelio zasluge za formiranje i definiranje nove hrvatske desnice, neka ne zaboravi i priznanje Andreju Plenkoviću, koji tu nekadašnju široku političku frontu nije znao i nije htio držati na okupu i pod kontrolom onako kao što je to radio Franjo Tuđman.

U međuvremenu, HDZ je na ovim izborim pod Plenkovićevim vodstvom dosegnuo svoje apsolutno povijesno dno po broju osvojenih glasova, Plenkovićevi koalicijski partneri dodatno su marginalizirani, a sljedeći izbori sad se već približavaju kao jureća lokomotiva. Njegovi uspjesi na europskoj sceni i činjenica da je tamo omiljen u očima eurobirokrata teško da će neutralizirati kritike u vlastitoj stranci i nezadovoljstvo dijela dojučerašnjih birača, dapače, mogli bi ih i pojačati. Kolinda Grabar Kitarović također će hladne glave ponovno razmotriti svoje opcije za preuzimanje stranke, prije no što "jednog sunčanog dana" najavi svoj ulazak u bitku za drugi predsjednički mandat.

Za HDZ na ovim izborima očito nisu glasali niti svi članovi, a ukupna je izlaznost osjetno porasla. Liste za europski parlament su HDZ-ovim perjanicama odavna su upalile sve alarme za uzbunu, jer su im zorno pokazale kako će izgledati liste za hrvatski Sabor, te da, ako ostane ovako, mnogi dojučerašnji prvaci neće dobiti šanse dobaciti se do zastupničke klupe. To je vjerojatno bio jedan od motiva tihog bojkota "Plenkovićeve liste". Za mnoge od njih nije ni šteta što neće dobiti novu šansu, no, svima je bez razlike jasno da Plenkoviću ne mogu dopustiti da bira u skladu sa svojim osobnim preferencijama koje ne uvažavaju uvijek odnose na terenu. Nakon ovoga, Plenković ipak može očekivati pojačani organiziran otpor i pobunu, odnosno da mu neće dati tek tako precrtati one za koje ankete pokazuju da imaju stvarnu podršku birača te da donose glasove.

Naravno, potpuno je jasno da Plenković zna da u ovom trenutku u HDZ-u nema nikakve realne snage koja bi ultimatumski nastupila s inicijativom za promjenom predsjednika – niti su ovi izbori dovoljan razlog za to – no mnogi se i dalje gotovo pobožno uzdaju u briselski deux ex machina koji će se spustiti i sa sobom odnijeti Plenkovića tamo gdje doista spada – među europske igrače na najvišoj razini, tamo gdje mu nitko iz Hrvatske nije ni približno ravan.

Male su šanse da se to dogodi u ovom ciklusu izbora "europske vlade", no Plenković je očito dobio istaknutu ulogu EPP-ovog pregovarača, kao nekoga koga elite doživljavaju kao prihvatljivog svim suprotstavljenim opcijama. A takvi su trenutno na visokoj cijeni, jer i EPP je kao preslika HDZ-a – zbog svoje bahatosti izgubili su do jučer zajamčenu dominaciju u Europskom parlamentu, a lideri mu se odriču neposlušnih te javno zaklinju da neće tražiti podršku "desnice". Sve su manje šanse da će Manfred Weber proći kao "spitzenkandidat", a dvojbeno je hoće li uopće preživjeti i sam koncept "spitzenkandidata". Upadljivo je, ali i znakovito, koliko sam Plenković izbjegava odgovor na pitanja je li Weber doista najbolji mogući kandidat i hoće li se održati ovakav model izbora – on očito ne želi da ga se u Europi identificira s Weberom te samo stranački lojalno ponavlja mantru da Weber ima čvrstu podršku svih članica EPP-a. Sve do trenutka dok se ne iskristalizira novi EPP-ov kandidat.

Mutti Merkel bit će zahvalna. Otpadne li doista Weber, tada će vjerojatno zauzvrat, u ime reciprociteta, morati otpasti i Timmermans kao spitzenkandidat konkurentske političke grupacije. Na koncu, ako ne sama Merkel, vjerojatno će na površinu kompromisno isplivati netko baš Plenkovićevog profila. Da ne dolazi iz male Hrvatske, posljednje te prema anketama najmanje utjecajne europske članice, Plenković bi zasigurno bio na samom vrhu liste. Dakle, i Plenković je talac RH, ali ona je njemu odskočna daska – bez koje cijela ova priča ionako ne bi uopće bila moguća.