Samo da imam brašna i ulja!

Nemam nikoga svoga, svi su mi pomrli, a djece nisam imala. Ne znam ni koliko godina imam. Hvala Bogu i svim svecima što ima dobrih ljudi pa mi pomognu. Meni je važno samo da imam brašna i ulja - kaže baka Jela Lukić iz sela Poreč kraj Požege, koja do prije godinu i pol dana nije imala ni osobne dokumente.

Hvaljen Isus!
Do 1992. godine sa suprugom, koji je prije sedam godina umro, živjela je u selu Orahovini u okolici Kotor Varoša. Ratne neprilike natjerale su je u izbjeglištvo, prvo u Derventu, pa u Poreč gdje sada živi sama u trošnoj kućici od prijesne cigle. Trošna kućica nije njezino vlasništvo, nego pripada bratu pokojnog joj supruga.

-Ostao sam šokiran kada sam vidio u kakvim uvjetima živi - ističe Pile Miškić, vjeroučitelj u kutjevačkoj Osnovnoj školi, koji je slučajno zapazio baku koja ga je uvijek ljubazno pozdravljala s “Hvaljen Isus”. Doznavši za njezine nedaće, pomagao joj je koliko je mogao i našao druge koji bi joj pomogli. Među njima je i Udruga raseljeni Hrvati iz Kotorvaroške doline.

Za dom - ni čut’
- Eto, već treću godinu baki pokušavamo pomoći. Prošle smo joj godine za Uskrs i Božić kupili namirnica, a sad smo oličili zidove, obojili stolariju, stavili linoleum i tepih, a kupit ćemo joj i novu peć - kaže Marko Kljajić, predsjednik Udruge, koja joj je pomogla i da izvadi osobne dokumente. To je bio uvjet, kaže socijalna radnica Nada Antonić-Čadovska, da baka Jela dobije stalnu mjesečnu pomoć od 700 kuna.

-Za baku, koja je rođena 1940. godine, bilo bi najbolje da je smjestimo u dom za stare i nemoćne, ali ona za to ne želi ni čuti - kaže N. Antonić-Čadovska.