Kolumna

Samo kulturaši proslavili 10. travnja

Foto: Anto Magzan/Pixsell
Samo kulturaši proslavili 10. travnja
14.04.2016.
u 11:32
Prošla vlast imala je prosvjed branitelja, a ova ima prosvjed 'kulturnjaka'
Pogledaj originalni članak

Ove godine dogodio se kuriozitet. Nitko živ, čini se, nije javno obilježio godišnjicu osnivanja NDH – osim grupe građana koja sebe naziva “kulturnjaci”. Istina, splitski HOS-ovci na taj dan obilježili su osnivanje svoje postrojbe, možda se negdje i okupio neki konspirativni kružok crnokošuljaša, no ni najmanja pravaška stranka nije postrojavanjem neke počasne postrojbe pokušala privući pažnju javnosti, a kamoli da je to napravila na nekom središnjem gradskom trgu. Ali, eto, stiže konjica – kulturnjaci spašavaju 10. travnja od medijskog zaborava kampanjom koja, naravno, nije počela na taj dan niti je taj dan završila. U Bogovićevoj ulici zamotaše Kožarićevo zlatno Sunce u crnu krpu, simbolizirajući tako sumrak demokracije koji je, po njihovu mišljenju, nastupio nakon posljednjih demokratskih izbora. I opet – razočaranje, jer nisu uspjeli privući čak ni najmanji kontraprosvjedić zapjenjenih desničara.

Za jednu državu koja navodno bezumno srlja u fašizam, a po ulicama se valjaju horde bijesnih ustaša – u najmanju ruku neobično.

Prošla vlada imala je prosvjed branitelja (i još uvijek su tu!), a ova očito ima prosvjed “kulturnjaka”. Branitelje su nazivali svakako, šatoraši i šatordžije nipošto nisu bili najgori izrazi, a kulturnjaci se sad valjda trude zaslužiti naziv kulturaša i kulturdžija. Jer, tko zna što je sljedeće oko čega će se oni okupiti – crna torta za poglavnika, crna misa zadušnica? Da, ima među njima doista istaknutih umjetnika, no, uz sve te njihove imaginarne navode, ostaje i dalje posve nejasno što je to što je njih natjeralo u tako histeričnu politizaciju profesije i poziva. Pritom uopće ne mislim da kultura ne smije ili ne treba biti politički angažirana, naprotiv, ali sasvim sigurno ne u ovakvom dnevnopolitičkom ratu koji se na silu predstavlja kao civilizacijsko pitanje i društvena razdjelnica. Otkud takva potreba svoju domovinu u svijetu predstavljati kao europsku crnu rupu?

Jer, ona to zasigurno nije. Nitko od njih nije prosvjedovao dok se za mandata ministrice kulture, koju su doživljavali kao autentično svoju, političkom metlom čistilo po kulturnim institucijama, a blagajnom Ministarstva služilo kao s osobnom kasicom-prasicom. Nitko se nije žalio na političku kontrolu HRT-a i čistke nepodobnih novinara!

Hrvatska kao Weimarska Republika? Sve su to laži, zlonamjerne konstrukcije ili histerične paranoje. Pojedinaca je uvijek bilo i bit će, kao i u drugim europskim državama, ali nema baš nikakve relevantne snage u hrvatskom društvu koja se zalaže za rehabilitaciju ustaštva i negaciju zločina.

Ali ih ima i te kako mnogo koji se žilavo odupiru osudi zločina bivše države. U isto vrijeme dok se pokušava kriminalizirati “za dom spremni”, koji bez sumnje jest bio ustaški pozdrav, što nikakvi ljubitelji opere ne mogu zanijekati, ali spada tek u verbalni delikt, 13. travnja 2016., sedam desetljeća nakon masovnih zločina koje su počinili antifašisti, SDP-ova zastupnica Ingrid Antičević Marinović usred sabornice na aktualcu drsko pozdravlja posve nedvosmislenim poklikom “smrt fašizmu – sloboda narodu”!

Koje bi ona to fašiste danas ubijala? One koje je prije toga ona sama označila fašistima? Znači li to da navijači koji izvikuju sporni pozdrav hodaju s crvenom točkom iz njezina laserskog nišana na čelu? Naravno, to je prije svega njezino neodgovorno brbljanje, no posve je jasno zašto je izjava da je antifašizam danas samo floskula – u njezinim očima smrtni grijeh: zato što njezina stranka i danas čvrsto stoji iza naslijeđa totalitarnog režima te poslijeratne zločine opravdava povijesnim okolnostima. Što otprilike znači da bi u takvim okolnostima ponovno napravili isto. Sedlarov film? To uopće nije dokumentarac, već umnogome amaterski ilustrirano privatno mišljenje, na koje svatko ima pravo. Izraelska veleposlanica dala je primjer kako se ponašaju demokratske države. Malo je vjerojatno da nije znala kakav film će gledati – ali došla je i otvoreno rekla što misli. Kao što i hrvatska predsjednica nakon toga o NDH nije rekla ništa što nije govorila i u kampanji.

Taj film nitko razuman ne može prihvatiti kao jedan od argumenata za nedolazak u Jasenovac ili za odvojene komemoracije, tamo gdje bi pijetet prema žrtvama trebao biti najvažniji. A ni ostali nisu mnogo uvjerljiviji. Pri tome je nemoguće ne primijetiti zlurado zadovoljstvo opozicije. Zoran Milanović dobit će još jednu priliku u Jasenovcu govoriti o genocidnosti hrvatske desnice i u inozemstvu denuncirati Hrvatsku i za ono za što ne može biti kriva. Oni koji su se bunili protiv dvije kolone u Vukovaru sad su bez oklijevanja spremni u Jasenovac stupati i u tri kolone, pa i u petoj ako treba. •

Pogledajte na vecernji.hr

Komentari 2

UN
unknown19
20:06 14.04.2016.

Kulturdžije :) dobra