Samohrana majka: Uz fakultetsku diplomu djecu hranim konobareći

O Hrvatskoj kao o “zemlji znanja” moći će se govoriti kada životne priče poput ove Bjelovarčanke Ivane Pinter-Kudeljnjak, samohrane majke dvojice sinova te diplomirane sociologinje i kroatologinje, odu u ropotarnicu prošlosti.

No, činjenica da ta mlada visokoobrazovana žena s prosjekom ocjena 4,6 na Hrvatskim studijima, koja govori tri strana jezika, već sedam godina bezuspješno traži bilo kakav posao blizak svojoj struci samo potvrđuje kako se s fakultetskim znanjem u nas i te kako može živjeti na rubu bijede.

Otkaz zbog trudnoće
– U sedam godina, otkako sam diplomirala, samo sam jedno polugodište radila u struci, na zamjeni u bjelovarskoj Ugostiteljskoj školi. Zanimljivo, premda se kolegica nije vratila na posao, dobila sam otkaz zato što je ravnatelj doznao da sam trudna. Otada sam kucala na bezbroj vrata, od škola pa sve do recepcije bjelovarskog hotela, no posvuda sam bila nepoželjna.

Kratko sam radila i u bjelovarskoj knjižnici. Bila sam spremna upisati dodatni studij bibliotekarstva, no ravnatelj mi nije želio pomoći u financiranju studija, premda sam ponudila i mogućnost kasnijeg vraćanja novca.

Nakon četiri mjeseca, dobila sam otkaz jer nisam bila stručna, premda u knjižnici i danas rade neki ljudi sa srednjom školom – priča Ivana. Bio je to posljednji posao vezan uz njezinu struku. Kad je ostala bez vlastitih prihoda, sa samo dvije tisuće kuna alimentacije, morala je, kaže, potražiti bilo kakav posao.

Socijalni slučaj s diplomom
– Konobarenje je bilo jedino što sam mogla pronaći. Bilo je teško, no morala sam misliti na to kako prehraniti svoju djecu. Stariji je sin sada prvašić, dobio je besplatne knjige i prehranu u školskoj kuhinji, što je velika pomoć, ali i stravična spoznaja da sam s diplomom u ruci postala socijalni slučaj.

Možda je tomu razlog što još nisam pronašla formulu kako plaćati podstanarski stan, ratu kredita, priuštiti nešto svojim mališanima te uz sve to živjeti koliko-toliko uzdignute glave – kaže ogorčena majka.

Dodaje kako nikoga od svojih mjerodavnih sugrađana ne proziva, no ne može suspregnuti nagomilanu gorčinu tolikih odbijanja koja sluša punih sedam godina od ljudi iz svoje struke.

Osobito joj je, kaže, teško zbog oca Ivana, umirovljenog profesora i jednog od najvećih kulturnih radnika koje je Bjelovar ikada imao. – Ne tražim posebno priznanje, već samo mjesto “pod suncem” za sebe i svoju djecu – zaključuje Ivana.