Delam tu 38 let, radila sam s deset direktora, a od tih deset, četiri smo oterali. Ak’ ovaj ne bu dobar, bumo i njega, pa dopelamo jedanaestoga – veli tajnica uz zagonetan osmijeh. Šali li se ili ne? S obzirom na to da se nalazimo u poduzeću Itas-Prvomajska, u kojoj su radnici ujedno i stopostotni vlasnici, sve je moguće. Metaloprerađivačka tvrtka iz Ivanca u Varaždinskoj županiji, sa 180 zaposlenih, živi ono što neki nazivaju “samoupravljanjem 21. stoljeća”. Mnogim se ekonomistima diže kosa na glavi od tog izraza, no radnici/dioničari/suvlasnici samo se smješkaju. Tvrtka koja iduće godine slavi 60 godina postojanja proživljava novi tehnološki uzlet jer sudjeluje u proizvodnji inovativnih punionica za električne automobile, a prva u nizu postavljena je prije mjesec dana u Ogulinu.
Osvajanje tržišta
Direktora smo čekali jer je s poslovnim partnerima upravo dogovarao nastavak suradnje. Krešimir Trstenjak, dipl. inženjer strojarstva, u Itas-Prvomajsku stigao je prije sedam mjeseci, na funkciju glavnog izvršnog direktora.
– Slovenski su partneri i osmislili ovaj proizvod. Ovo je nužni iskorak koji Itas-Prvomajska, tvrtka koja dogodine slavi 60 godina rada, i koja je bila poznata po izradi alatnih strojeva, treba napraviti. Situacija u gospodarstvu nalaže da se moramo pripremiti za novi korak i tražiti nove mogućnosti na tržištu u Hrvatskoj i Europi. Naši partneri iz Slovenije ponudili su mogućnost da zajedno s njima sudjelujemo u razvoju punionica za motorna vozila na električni pogon. Prvu smo instalirali 19. lipnja u Ogulinu i dobili izuzetno pozitivne reakcije. Gledajte, Europska unija očekuje da će u Hrvatskoj do 2025. biti više od 3000 punionica, to je projekt budućnosti. Imamo 179 djelatnika, od kojih je 65 branitelja. Uz bazičnu proizvodnju alatnih strojeva, od čega je 80 posto izvoza u Njemačku za automobilsku industriju i vodeće tvrtke poput BMW-a, Porschea i Mercedesa, želimo se razviti i u segmentu punionica. Mi dajemo kućišta i razvoj, a slovenski partner ideju. Inovativan softver koji Slovenci donose, uz našu nadogradnju, daje proizvod konkurentan zapadnoeuropskim punionicama – optimističan je Trstenjak dok iznosi detalje hrvatsko-slovenske kooperacije. On dolazi iz vojske i iza njega je bogata vojna karijera. Taj je brigadir još lani bio načelnik Ratne škole “Ban Josip Jelačić”. Kako se, zanima nas, snalazi s radničkim samoupravljanjem?
– U Oružanim snagama, u kojima sam proveo 28 godina, zapovjedna crta vrlo je jasno izražena. U ovoj tvrtki s radničkim dioničarstvom vrlo je složen sustav upravljanja. S jedne strane, od čelnog čovjeka, menadžera, očekuju se rezultati, dobra primanja, inovacije i modernizacija, a s druge postoji određeni zakonom propisani okviri koji se moraju poštovati. Balansiram između papira i zakona i onoga što ja vidim kao viziju i misiju ove tvrtke. Suradnja sa zaposlenicima je vrlo dobra. Rekao sam im da nisam došao militarizirati tvrtku i ovaj kraj, nego donijeti iskustvo i znanje, kao čovjek koji je 28 godina proveo u vojsci, koji je bio vojni predstavnik Hrvatske u inozemstvu, načelnik Ratne škole... Došao sam uvesti suvremene metode u organizaciju i proces proizvodnje – veli. Dobili su, dodaje, i potporu Ministarstva gospodarstva, poduzetništva i obrta.
Suvlasnici tvrtke Implera iz Slovenske Bistrice Teo Bunta i Zorica Sekulić kažu da softver koji su osmislili nudi razne mogućnosti, poput rezervacije mjesta za punjenje automobila danima prije puta. Za aktivaciju punjenja dovoljno je nazvati besplatni broj naveden na punionici. U Ivancu su pronašli pouzdanog partnera za izradu hardvera i planiraju zajedničku proizvodnju za široko tržište srednje Europe, sve do Njemačke. Mjesta vide i u proizvodnji brzih punionica koje se mogu postaviti pokraj restorana, hotela i drugih objekata. U posao su krenuli s mišlju da će alternativni izvori energije istisnuti naftu koja zagađuje okoliš. Vjeruju da će automobila na električni pogon na cestama biti sve više, a samim time će trebati i infrastruktura.
– Njemačka planira otvoriti 25.000 javnih punionica – napominje Bunta. I Slovencima je zanimljiv model radničkog dioničarstva u Itasu-Prvomajskoj jer vjeruju da se radnici više trude kad znaju da rade i za sebe.
– Ne odlučujemo mi radnici o svemu, ipak je tu i direktor. No, nas dioničare pita se za mišljenje na skupovima radnika. Ovdje sam 31 godinu i mislim da imamo budućnost. Radimo puno za inozemstvo, a tu je siguran novac – kaže Darko Friščić, jedan od radnika/dioničara. Prisjeća se burne 2005. kad su radnici zauzeli tvornicu.
– Evo, tu u ovom prolazu ondašnja je uprava zazidala zid i odvojila jednu tvrtku od druge. Dio nas je ostao u Prvomajskoj, a s druge strane su smjestili novu tvrtku Itas-Novu. Srušili smo zid i počeli štrajkati – veli.
Radnike je u borbi za poduzeće predvodio sindikalist Dragutin Varga, koji je danas izvršni direktor. Zaposlenici su, “svjesno kršeći zakon s poštenim namjerama”, fizički zauzeli tvornicu i postavili danonoćne straže. Osnovan je i stožer za obranu. Varga je dobio punomoć 311 od 323 radnika koji su prijavili potraživanja stečajnom upravitelju, angažirali su iskusnog odvjetnika Ivana Polana i dali izraditi novi stečajni plan s preustrojem. Svoja potraživanja, oko 16 milijuna kuna od ukupno 32, pretvorili su u temeljni kapital i 1. siječnja 2007. osnovali novu tvrtku, s time da su se s bivšim vlasnicima poslije izvansudski nagodili o dobivanju u vlasništvo hale i strojeva nužnih za proizvodnju. Vraćajući se na uzrok problema, vele da je sve počelo nakon pretvorbe i privatizacije. Klasična hrvatska priča – kuponska privatizacija, PIF-ovi koji su otkupljivali dionice od radnika, prodaja zemljišta za izgradnju trgovačkog centra...
Sami stvaraju kadrove
Do “revolucije” je došlo kad su bivši vlasnici zbog dugova prestali radnicima isplaćivali plaće, pa čak i podigli zid između dviju tvrtki dijeleći radnike na one koji su dobivali plaću i one koji su ostajali bez primanja iako su se i stara i nova tvrtka bavile istim poslom. Radnici su viličarom srušili zid, a Varga je preko lokalnog radija pozvao kolege da dođu obraniti poduzeće bojeći se da je krajnji cilj vlasnika rasprodati imovinu koju su desetljećima stvarali. Isključena im je struja pa, kad su strojevi stali, dvadesetak radnika odlučilo se na štrajk glađu ako treba i do kraja.
– Imam informacije da se nudilo 2000 eura da se mene kao sindikalnog vođu makne – kaže Varga, koji je dva puta dobivao otkaz, a sud bi ga uporno vraćao na posao. Odbacuje usporedbe s bivšim socijalističkim samoupravljanjem kad je umjesto radnika odlučivala Partija. Model vlasništva koji imaju u Itasu nije predviđen u postojećim zakonima, no nije ni zabranjen.
– Model radničkog samoupravljanja prihvatljiv je i za druge, no svaka je tvrtka posebna i priča za sebe. Ipak, ako si vlasnik nečeg, ne možeš drugog kriviti za neuspjeh. Zato smatram da je naš model dobar. Najviše je tijelo za odlučivanje skupština radnika dioničara koja bira upravni odbor, a upravni odbor bira direktora. Radnici su otplatili svih 100 posto dionica, no oko 55 posto je još u portfelju tvrtke, pa ekonomski stručnjaci iz Instituta Ivo Pilar izrađuju plan kako podijelili i tih 55 posto.
Meni je ideja da bi svaki radnik koji je zaposlen trebao biti i suvlasnik, naravno ne bez njegove volje. Neki radnici koji odu u mirovinu prodaju dionica nekome od mlađih kolega. Svatko tko je suvlasnik ponaša se drugačije prema poslu. Opet, ne mora značiti da, ako si suvlasnik, ne moraš ništa raditi. Sva ona prava koja proizlaze iz Zakona o radu radnik treba poštovati, a svoja prava iz vlasničkog dijela rješavaju se na skupštini – tumači nam Varga. Nitko od radnika nema više od jedan posto dionica.
Radnici se nadaju da će na natječaju dobiti nove poslove s punionicama. – To bi bilo ko Bog – kaže Varga, koji je u Itasu od 1973. godine. Dolaskom Trstenjaka prije nekoliko mjeseci, otvorile su im se i nove mogućnosti u vojnoj industriji.
– Da nismo vjerovali u sebe i ponajprije u ove ljude, danas ovdje ne bi bilo ničega. Mi smo se 2005. borili za ovu tvrtku jer smo znali da možemo opstati jer alatna industrija svuda u svijetu opstaje. Suradnja sa slovenskim partnerima izazov je za nas. Vidim u tome budućnost. Treba vjerovati u mlade ljude, ne zapostavljajući nas starije, i ponosan sam što se vidi da se nismo bez veze prije 14 godina borili za tvrtku. Za mali grad kao što je Ivanec ovih 180 ljudi je jako puno. Nadam se da će biti ih i više. Trebat ćemo novu stručnu radnu snagu koje, na žalost, na tržištu nedostaje. I sami obrazujemo od 30 do 40 učenika, budućih CNC operatera, glodača, brusača. Pokušavamo si sami stvarati kadrove – kaže Varga.
Prosječna je neto plaća u Itasu-Promajskoj oko 5000 kuna, a ostvare li se planovi s punionicama i vojnom industrijom, sigurno će biti i veće. Itas-Prvomajska i dalje će biti tvrtka čiji se model upravljanja proučava na fakultetima i ekonomskim institutima kao o posljednjem otoku radničkog samoupravljanja.
Super, kad vam je dobro- sami ste zaslužni. Kad propadnete- samo ste si krivi.