Sanader je iz sjemeništa dolazio kući, a Perković je s obitelji išao na polnoćku

Nekad dva moćna Hrvata, Ivo Sanader i Josip Perković dočekali su Božić u zatvoru, odnosno pritvoru. Režim za Sanadera u hrvatskom pritvoru mnogo je “liberalniji” nego onaj prema Perkoviću koji je u strogoj izolaciji u njemačkom pritvoru. No, kakav je njima, zapravo, Božić iza rešetaka?

– Prošle sam godine bio za Božić kod Sanadera. Sve je to jadno, tužno. Ali, nismo vodili sentimentalne razgovore, ne otvara on dušu pred nama. On je čvrst, ne kuka. Ne voli on da se o tome priča. Nije on prava adresa za takva pitanja – kaže Sanaderov odvjetnik Čedo Prodanović.

Siromašne obitelji

Sanader, koji je još uvijek u Remetincu zbog postupaka koji su u tijeku, ove će godine četvrti Božić dočekati u ćeliji površine deset metara četvornih u kojoj je sam. Ako kćeri ili supruga ne zatraže dopuštenje Županijskog suda u Zagrebu za posjet, vjerojatno će on njih zvati telefonom.

A božićni ručak u remetinečkom pritvoru kao i svake godine bit će bogatiji, što će Sanaderu svakako biti manje važno.

No, hoće li se do samo prije nekoliko godina najmoćniji čovjek u državi za ove blagdane prisjetiti kakav je Božić bio nekada, za vrijeme njegova djetinjstva i mladosti? Hoće li se prisjetiti božićnih dana kad je 1978. otišao u nadbiskupsko sjemeništu u Splitu? Božić je tih godina zacijelo bio drukčiji, čarobniji, intimniji i možda s više vjerskoga žara.

Mirko Marijanović iz Rude pokraj Sinja bio je Sanaderov kolega iz sjemeništa.

– Mi sjemeništarci za Božić smo išli doma, nismo ostajali u Splitu. Prije no što bismo pošli kući, petnaest dana imali smo pripreme za Božić – kitili smo bor i slično. Vraćali smo se poslije Nove godine. Sanader je također Božić slavio kod kuće, u Plinarskoj ulici gdje je živio, a vjerojatno je navraćao u sjemenište koje mu je praktički bilo kod kuće – kaže Sanaderov kolega iz sjemeništa Mirko Marijanović

Sjemeništarci su, naime, bili dječaci iz siromašnih obitelji. I Sanaderova braća Miro, Vlado i Vinko također su pohađala sjemenište. Sestra Danica je postala časna sestra.

Njihova majka Ivanka ih je poslala u sjemenište kako bi mogli završiti gimnaziju. Molila je Antu Jurića, tadašnjeg rektora Nadbiskupske klasične gimnazije, da ih primi. Od četvorice, don Ante je čak trojicu braće primio u splitsko sjemenište. Živjeli su u skučenom prostoru, u stanu od 40-ak kvadrata, koji je pripadao dvorišnim prostorijama, u Plinarskoj 81, u Velom Varošu.

O tome kakav je Božić u to vrijeme bio u splitskom Velom Varošu, gdje je Sanader živio, najbolje govori jedan njegov intimistički tekst, objavljen u prosincu 1971. godine u “Navještenju”, obnovljenom mjesečniku Nadbiskupskog sjemeništa u Splitu. Sanader ga je, uz danas novinara Augustina Bašića i don Anđelka Kaćunka, uređivao.

U drugom broju “Navještenja” od prosinca 1971. Sanader, tada učenik trećeg razreda Nadbiskupske gimnazije, na splitskom je dijalektu objavio prekrasan tekst pod naslovom Badnji dan u Varošu.

“Probudila me zraka svitlosti, ča je ušla u kamaru kroz bužu na ponistri. Skočija sam s posteje ka tić... A ja se jur obučujen i fućkan ko grdelin. Otvorim ponistru i gledan. Ulica puna svita. Jedni idu gori, drugi doli. Niki nosidu bakalar i sve mašu š njin pozdravljajući se tako po domaću. Jedan pitur nosi na ramenu male škare, a u drugom ruci raminu za pituru i prišu ko zna di. Drugi nosu boriće i jele za nakitit... Žene nosu pune borše spize, a nike kokoše i tukce. S jedne balature šjora Mande viče na malog Jeru, koji se na karetu plaza na ulici... Do mene dopire mirsi fritul... To naše vridne mame spremaju za Badnji dan. Sprema se na sve strane. Nonculo skakuće oko crkve i nosi borovinu... Mala dica oko njega više mu smetaju nego pomažu. Jedan ribar s panjeron pod rukon ulicon i viče: “Ala, judi, girci, friški giric..!” Vika na ulici. Stiska naroda. Mater viče iz kamare: “Ajde, Ivica, ispovidit se. Sutra je Božić”.

Tekst je potpisan ca er – (Ivi)ca (Sanad)er kako mladi sjemeništarac ne bi imao problema.

U to vrijeme, unatoč represiji koju je provodio komunistički režim nakon slamanja Hrvatskog proljeća, polnoćke su se redovito služile. A svećenici i sjemeništarci pazili su na to što će govoriti.

– U mojoj župi polnoćka je bila u jedanaest sati navečer, takva je tradicija. Ponoćke u Splitu mislim da su se također održavale u jedanaest uvečer ili su u nekim crkvama bile mise u osam uvečer. Bilo je govora da se polnoćke održe ranije zbog onih koji se napiju i koji bi mogli stvarati probleme. Uvijek se govorilo o problemima u vezi s ponoćkom, Udba je prisluškivala i pratila sve što se događa – priča Mirko Marijanović.

Sanader i njegovi kolege Augustin Bašić, Radoslav Dodig i ostali u “Navještenju” su objavljivali i tekstove koji nisu strogo povezani s vjerskom tematikom. Primjerice, Sanader je objavljivao intervjue s tada poznatim osobama iz splitskoj javnog života kao što su Marin Lemešić, legendarna Hajdukova “petica”, Tomo Bebić, poznati splitski anarhist, glazbenik i pjesnik. Gimnazijalci su “Navještenje” umnožavali na vlastitom ciklostilu, a stranice bi potom zaklamali i ukoričili u nekoliko stotina primjeraka. Materijal su slali po svim župama Splitsko-makarske biskupije. Tadašnji biskup splitsko-makarski Frane Franić bio je oduševljen.

I jedan drugi poznati hrvatski zatvorenik, Josip Perković, nekad moćni šef tajnih službi u komunističkoj Hrvatskoj, također će Božić provesti u pritvoru, u Bavarskoj.

– On je u potpunoj izolaciji, nema kontakata s drugim zatvorenicima, ne hrani se u kantini, ne šeta kad su drugi na dvorištu, a ništa se tu neće mijenjati ni za Božić – kaže Anto Nobilo, odvjetnik Josipa Perkovića.

Perković je, naime, u takvoj izolaciji da, primjerice, kad ima šetnju – sam šeta u zatvorskom dvorištu. Ne smije šetati u grupi. A kada ide liječniku, u zatvoru se isprazne hodnici kako bi ga zatvorski čuvari proveli.

– Nikakvog kontakta s drugim pritvorenicima nema, osim sa stražarom koji ga vodi. Sam je u ćeliji dvadeset tri sata dnevno, a sat vremena ide u šetnju. U ćeliji ima televizor i radiouređaj koji su podešeni na nekoliko kanala i radiostanica. Televizor je ustvari unajmio od zatvorskih vlasti – otkriva Nobilo koji ne zna hoće li njegov klijent za Božić imati bolji ručak nego obično.

– Mora jesti samo ono što mu daju i ne hrani se u skupnoj prostoriji, nego mu hranu donose u ćeliju. Isti je režim i za Mustača i još jednog pripadnika Al-Qa’ide. Za njih vrijedi najviši rang sigurnost – kaže Nobilo koji je imao namjeru zbog kršenja prava svome klijentu požaliti se Sudu za ljudska prava.

Ali, to nije sve. Boravak u njemačkom pritvoru doista je brutalan za Perkovića budući da ne može niti nazvati svoga odvjetnika niti odvjetnik s njim može kontaktirati telefonski.

– Mogu tamo doći, ali ne mogu telefonom razgovarati. Nijemci su već u prekršaju što se tiče izolacije. Pitao sam Perkovića trebam li reagirati i požaliti se Sudu za ljudska prava. Rekao je da je bolje da ne jer bi mu to stvaralo probleme. Tretiraju ga kao terorista u rangu Al-Qa’ide. Ja mislim da tužitelj gradi karijeru na ovom slučaju, međutim on je svjestan da gubi – nada se odvjetnik Anto Nobilo.

Bivši ministrant

Njegov klijent Josip Perković možda će se u skučenoj zatvorskoj ćeliji također prisjetiti Božića iz vremena svoga djetinjstva.

Perkovićevi roditelji su Ličani, iz Podlapače. Držali su do tradicionalnih vrijednosti pa su djecu odgojili u katoličkom duhu.

Nakon što su četnici osvojili Podlapaču i zapalili je, majka je trojicu starije Josipove braće 1943. odvela u prihvatni centar u Gospić, a onda u Slavoniju gdje su Josip i njegov najmlađi brat i rođeni. Josip Perković rođen je 17. svibnja 1945. u Ličkom Novom Selu, nedaleko od Đurđenovca. Prva četiri razreda pohađao je u Pribiševcima gdje je njegov otac, po zanimanju kovač, kupio kućicu.

U Ličkom Novom Selu zatekli smo 75-godišnju Mariju Perković koja se sjeća obitelji Josipa Perkovića dok je živjela u Pribiševcima.

– Udala sam se u Ličko Novo Selo gdje su uglavnom bili smješteni Ličani i Dalmatinci, uglavnom prognanici i izbjeglice za vrijeme Drugog svjetskog rata. Svi Josipovi iz Ličkog Novog Sela preselili su se u Pribiševce gdje su Perkovići kupili malu starinsku kućicu. Imali su pet sinova. Dečki su bili povučeni. Nisu bili imućni, ali su bili poštena i kulturna obitelj. Sjećam se Josipa iz Pribiševaca, kad je bio dijete, a poslije sam se udala pa ga više nisam viđala. Svejedno, mogu ga prepoznati, zadržao je crte lica – govori Marija Perković.

Dječak Josip Perković od petog do osmog razreda pohađao je školu u Đurđenovcu. Josip Perković je kao dječak bio ministrant na misama kod franjevaca u đurđenovačkoj crkvi sv. Josipa koju je još prije Drugog svjetskog rata dao sagraditi i blagosloviti Alojzije Stepinac, nadbiskup zagrebački.

Perkovićeva majka je, kako se može čuti u Đurđenovcu, bila jako pobožna i držala je do katoličkih običaja. Njena djeca, pa i mali Josip, redovito su se prije jela križali i uvečer molili. Kao mali redovito su išli u crkvu, a za Božić na polnoćku.

Sukladno običajima, Perkovići su se na Badnju večer okupljali i u kuću ispod stola donosili slamicu, zatim palili svijeću i badnjake.

– Do Božića se jako držalo. Sjećam se da smo išli na polnoćku, koja je bila oko jedanaest sati uvečer – dodaje Marija Perković.

Josipa Perkovića sjeća se i umirovljena pedagoginja Ilka Babaj.

– Skupa smo išli u srednju Ekonomsku školu u Markovcu Našičkom. Josip je, koliko se sjećam, bio tih i samozatajan, nije se šalio s nama ostalima. Ja sam otišla poslije na pedagošku, a on na fakultet u Osijek – prisjeća se Ilka Babaj.

A možda se za ovaj Božić poznati hrvatski zatvorenici, posebno Ivo Sanader, prisjeti riječi nadbiskupa Frane Franića koje je znao izreći pred sjemeništarcima:

“Dico moja, okanite se politike, ona je kula od stakla.”

>> Suđenje za aferu Planinska odgođeno zbog bolesti Sanadera