Godine 2013. Hrvatska je ušla u Europsku uniju. Za Andreja Plenkovića to je bio cilj na kojemu je radio čitavu svoju karijeru. Odnosno, kad god su mu okolnosti to dozvoljavale. Bila je tu i nesretna epizoda izgona u Pariz, koji je bio njegova Elba. Izgnanstvo po kazni, koja je doduše mogla biti i veća, jer Pariz je ipak sličniji zlatnom kavezu nego groznoj tamnici. Ali ipak po kazni, koja je uslijedila nakon što je, na prijelazu 2004./2005., odbio ponudu premijera Ive Sanadera da bude tajnik pregovaračkog tima.
Rekao je "ne" Sanaderu, ali ne iz nekih plemenitih, časnih pobuda, nego zato što nije želio nositi papire i biti rangiran ispod Kolinde Grabar-Kitarović ili Vladimira Drobnjaka. Uvijek ambiciozan, Plenković je smatrao da on zaslužuje biti broj 1 u pregovorima s EU. Prekalkulirao se, Sanaderu se Plenkovićevo "ne" nije svidjelo pa ga je za kaznu htio poslati u Ukrajinu ili Albaniju, no Plenković je ipak poslan u Pariz.
Sukob s Farageom
Sve je to bilo iza njega onoga jutra kad se 2. srpnja 2013. probudio u hotelskoj sobi u Strasbourgu kao član Europskog parlamenta. Voilà! I to ne bilo kakav član Europskog parlamenta, razmišljao je u svojoj glavi zagledan kroz prozor nakon buđenja, nego prvi europski zastupnik iz Hrvatske u povijesti koji će na plenarnoj sjednici govoriti na hrvatskom jeziku. Sve je kod Plenkovića pomno isplanirano, pa i to pravo na prvi govor, koje je prethodno dogovorio unutar svoje stranke, HDZ-a, i Europske pučke stranke.
Sve je isplanirano kako bi na kraju on ispao prvi, najugledniji, predodređen za povijesni uspjeh. Ali od tolike pozornosti posvećene uglednoj formi, sadržaj često ostane nedorađen, blijed, nepamtljiv. Nije to bio neki jako moćan govor prvog hrvatskog zastupnika na hrvatskom jeziku u Europskom parlamentu. Da nije bilo Nigela Faragea, britanskog euroskeptika koji je govorio netom prije i koji se usputno u svom govoru čudio što Hrvatska uopće radi u punopravnom članstvu Europske unije, Plenkovićev bi povijesni govor ostao potpuno nezabilježen u medijima. Ovako je zabilježen po tome što je ipak uzvratio na otrovne strelice britanskog euroskeptika:
"Gospodinu Farageu poručujem da smo imali debate uoči referenduma. Nije nikada bio u Hrvatskoj prije 2011., a pokušao nam je patronizirati raspravu i naš strateški cilj od dvadeset godina. Savjetujem mu da se drži svog Isle of Man", rekao je Plenković i značajno namignuo nekome od svojih stranačkih kolega, europskih pučana iz prvih redova. Namignuo u stilu: aha, jeste vidjeli kako sam mu dobro rekao. Isle of Man je otok u sastavu Ujedinjenog Kraljevstva koji služi kao porezna oaza, a gdje je Farage, kako su tih dana otkrili mediji, držao neki novac.
Kasnije, po hodnicima Europskog parlamenta, ni Farage mu nije ostao dužan. Nastavio je, ovaj put u novinarski mikrofon, produbljivati to početno podbadanje s novopečenim kolegom iz Hrvatske. "Čestitam gospodinu Plenkoviću što si je osigurao visoko plaćen posao za kojim je uvijek čeznuo. Ja sam, postavši član Europskog parlamenta, pristao na veliko smanjenje plaće. Upravo suprotno dogodilo se s Plenkovićem, koji je prodao hrvatsku demokraciju i nezavisnost te iz toga izvukao dobro plaćen posao."
Plenković je bio iskreno začuđen. Mislio je da razmjena mišljenja staje na onome što je izgovoreno u dvorani, za mikrofonom, na plenarnoj sjednici. "A, je li, to vam je rekao?" provjeravao je s novinarima. Uvijek je ostavljao dojam da je tip političara koji se iskreno začudi kako to da, nakon nekog njegova poteza, nisu svi ostali impresionirani samom njegovom pojavom i gestom, nego mu sad nalaze slabe točke u koje će ga netko nastaviti udarati.
Vodeći hrvatski euroskeptik
Farage je možda pretjerao s tezom o prodaji vlastite zemlje. To mu je bilo jedno od općih mjesta kritike eurofila iz novih država članica. "Nije li to sjajno", zadirkivao je Hrvate koje je poznavao u Bruxellesu, kad ih je sretao par dana uoči ulaska Hrvatske u EU, "vaši političari i birokrati će dobiti poslove u EU i postati bogati. Vaša politička elita je prodala vašu neovisnost kako bi oni sami postati milijunaši", ponavljao je Farage, uvijek s nekim smiješkom na rubu usana, kojim odaje da možda ipak manje brine o tome je li istinit zaključak koji iznosi, a više o tome kako podrivati Europsku uniju.
Ali epizoda je ostala zanimljiva jer to što je u ranim danima kao slabu točku kod Plenkovića uočio Farage nastavit će kasnije, na domaćem terenu kod kuće u Hrvatskoj, eksploatirati i Plenkovićev stari rival, koji ga ipak bolje poznaje od nekog tamo Engleza. Nastavit će to eksploatirati Zoran Milanović. Koji će s vremenom, kako se Plenković nastojao politički pozicionirati kao vodeći hrvatski europejac, postati vodeći hrvatski euroskeptik.
Gdje je taj Farage danas ???