Britanski tabloidi odradili su posao onako kako se od njih i očekuje. Sa svih je naslovnica tog 15. prosinca 2006. vrištao nimalo sofisticirani naslov: “Princezu Dianu ubio francuski vozač: Luđak je bio pijan ko svinja”. Tako su saželi rezultate opsežne istrage o Dianinoj smrti 31. kolovoza 1997. u Parizu. Glavni istražitelj u operaciji Paget (paž) bio je Lord Stevens, policijski šef 2000. nagrađen titulom barona od Kirkwhelpingtona. On je i potpisao izvješće na čak 832 stranice.
Tajanstveni bijeli fiat
Uz njega, u istrazi koja je stajala 3,7 milijuna funti, radilo je još 14 detektiva Scotland Yarda. U 18 poglavlja detaljno su raspredali o svim aspektima nesreće u pariškom tunelu kad je uz Dianu u smrskanu mercedesu koji se zabio u nesretni, 13. potporni stup, poginuo i njezin partner, sin bogataša, ali i muslimana, podrijetlom iz Egipta, Dodi Fayed te vozač Jean Paul, o Dianinoj navodnoj trudnoći, o misterioznom bijelom fiatu viđenom u trenutku nesreće, o umiješanosti britanskih službi MI5 i MI 6. Od svih nemogućih i malo manje mogućih scenarija, odabrali su ono najjednostavnije, kao što nalaže Occamova oštrica. Putnici nisu bili vezani, a vozač je bio pijan. Nikakve teorije urote, nikakav James Bond u službi njezina veličanstva nije u desnoj ruci držao amblematski martini, a lijevom pritisnuo gumb na odašiljaču i britansku kraljevsku obitelj oslobodio napasti zvane Diana koja je dotad u glavama običnih Britanaca već predstavljala utjelovljenje najveće opasnosti za monarhiju, opasnije prijetnje i većeg neprijatelja od španjolske Armade. Nije to bio zaključak koji je javnost očekivala pa je i iznenađenje s obje strane Engleskog kanala nakratko zaustavilo nagađanja o pariškoj nesreći. No, u Bretanji, jedan bračni par tek tada biva zbunjen i počinje vjerovati da zaista nešto smrdi u toj kasnonoćnoj smrti u tunelu. Samo mjesec dana prije uputili su se u Pariz. Tamo ih je, u luksuznom stanu u vlasništvu britanske države, tek nekoliko koraka od Champs-Elyseesa dočekao i ugostio lord Stevens. I dok je nezaobilazni batler nečujno manevrirao između stilskog namještaja, nudeći im male sendviče i čaj, lord im je zavaljen u udobnu fotelju iz viktorijanskog doba, uz široki osmijeh na licu, raspršio najgore strahove.
– Budite bez brige. Vaš sin nije bio pijan – kazao im je. Giselle i Jean Paul tad su čuli da je njihov sin, Henri, vozač mercedesa, aboliran krivnje. Što se onda promijenilo u tih mjesec dana? I tko je, ako jest, ubio princezu?
I danas, 16 godina poslije, u prljavu parišku igru ne sumnjaju samo roditelji Henrija Paula pitajući se, primjerice, kako je u tijelu njihova sina pronađena toliko visoka koncentracija ugljikova monoksida, koktel psihotropskih lijekova i alkohola, sumnjajući da uzorci uzeti za obdukcije nisu pripadali njihovu sinu, nego pomno pripremljenom lešu iz pariške mrtvačnice. Teorije o Dianinoj smrti redovno isplivavaju, posebice oko godišnjice njezine smrti. Knjige i knjige su napisane, a autori dobro utržili iznova prežvakavajući nekoliko najčešćih scenarija. Od onih najnevjerojatnijih, da je Diana cijelu nesreću lažirala kako bi “nestala” i negdje drugdje nastavila život, anonimno i po svojim pravilima, da je željela odvesti sinove u inozemstvo, da je bilo pitanje trenutka kad će prijeći na islam, do umiješanosti britanskih tajnih službi i vojske.
“Dosad sam koristila jednostavnu tehniku kad bih se na zabavama željela izvući iz dosadnih razgovora. Jednostavno bih počela raspredati priču o tome kako je Dianu ubio MI 6 i princ Philip, kraljičin suprug. Sugovornik bi me sažaljivo pogledao, misleći “ah još jedna od tih luđaka” te lagano odšetao. Što sad? Što ako se najnovija teorija pokaže točnom? Što ću, jadna, koristiti umjesto “Dijanina štita”. Trebat će mi nova teorija zavjere,” ironično piše britanska novinarka i spisateljica Grace Dent.
No teorija o kojoj govori u neku ruku donosi nove elemente. Ovog je mjeseca Scotland Yard objavio kako provjerava navode o umiješanosti bivšeg vojnika u smrt princeze. Najnovije optužbe izniknule su iz suđenja poručniku Dannyju Nightingaleu zbog posjedovanja ilegalnog oružja koje je donio iz ratova u Iraku i Afganistanu te arsenal pospremio na sigurno – u svoju kuću. E sad, roditelji supruge svjedoka, “vojnika N”, Nightingaleovoga kolege, koji je u kući također držao oružja dostojnu omanje vojarne, napisali su pismo Yardu kazavši kako je njihov zet priznao supruzi da je SAS jedinica, kojoj su pripadali, spletkarila i osmislila plan tako da se jedan od njih umiješa među paparazze koji su ionako slijedili Dianu te da stroboskopskim svjetlom zaslijepi vozača u tunelu i sredi princezu. No priča nije stala samo na Scotland Yardu. Prije nekoliko dana i SAS je obavijestio javnost da vodi internu istragu o uznemirujućim optužbama u njihovim redovima. Detaljniji opis moguće famozne vojno-obavještajne akcije spremno je ponudio bivši SAS-vac.
Meta najranjivija dok se kreće
– Apsolutno je moguće izvesti takav napad. Uče nas da je meta najranjivija dok se kreće, stoga je automobil slaba točka u sigurnosti, a vozač slaba točka u automobilu. Teže je skriti prčkanja po autu, jednostavnije je nesreću pripisati ljudskom faktoru – kaže Bob Stirling, nekadašnji pripadnih elitnih jedinica britanske vojske.
Akcija počinje praćenjem, proučavaju se rute kojima bi se meta mogla kretati, posebno dijelovi ceste sa zavojima ili stupovima te se uspostavlja kontakt s osobama bliskim metama, u ovom slučaju vozaču.
– Uvježbani smo u korištenju psiholoških manipulativnih tehnika. Prvo mi na pamet pada da bi se agent približio ženi koja radi u baru u hotelu Ritz jer se znalo da će Diana i Dodi tamo odsjesti jer je hotel bio u vlasništvu njegova oca. Ona je jednostavno mogla vozaču, koji ionako voli jaka pića, uliti još žešće – nastavlja objašnjavajući kako je moguće da je Henri te večeri, prema navodima svjedoka, popio samo dva pića, da bi koncentracija alkohola u krvi prema toksikološkim nalazima nekoliko puta prelazila dopušteni. Tako omamljenog vozača lako bi rastrojila “autozamka”. U konkretnom slučaju, bio je to misteriozni bijeli fiat. Uz lagani udarac, kaže, jedan od paparazza, zapravo agenata, vozača bi zaslijepio laserom. A sve moguće teorije o ubojstvu? Njih su, da bi zameli prave tragove, lansirali upravo počinitelji.
– Zvuči kao iz bondovskih filmova, ali do kraja 90-ih koristili smo takve sprave, potom su zabranjene – kaže. Otuda i priča svjedoka o čudnom svjetlu u tunelu. No recikliranje teorije o akciji odmetnutih pripadnika SAS-a ovoga puta ima još jedan novi element: optužbe o umiješanosti vojske u operaciju “Riješite se Diane” nije došla od Muhameda al Fayeda, oca poginulog Dodija, izbezumljenog od boli, koji je dugih 11 godina pokušavao uvjeriti i optužiti da je iza komplota stoji princ Philip, u najmanju ruku najveći osobenjak kraljevske obitelji, nešto između lude i zločestog muškarca, na granici pravilnog funkcioniranja unutar društvenih normi, koji je jednako bezosjećajan prema drugima, kao i prema svojoj obitelji. Jer tko bi drugi mirno tješio tamo neku ženu kojoj su upravo dva sina poginula u požaru riječima: “Ma ti detektori dima. Zaista gnjavaža. Imam jedan u kupaonici i stalno ga aktivira para”. Za Al Fayeda nije bilo sumnje: Diana i njegov sin ubijeni su jer su se trebali vjenčati, ona je čak i bila trudna. Ne samo to, prešla bi na islam. A takvo što jednostavno nije dopušteno majci budućeg kralja, poglavara Anglikanske crkve. Ne otkrije li najnovija istraga ništa osim da je riječ o vojnicima koji pate od PTSP-a, što daju naslutiti navodi o povremenom iracionalnom ponašanju, nagađanja o smrti Diane neće stati. Jer narod zna da vlade i vlasti petljaju, špijuniraju, rade užasne stvari daleko od očiju javnosti. I da o tome šute. Uostalom, i zviždačke afere WikiLeaksa i Edwarda Snowdena naučile su nas da zaista postoji jaka mašinerija zataškavanja, zadiranja u privatnost, ubojstava i prikrivanja tragova. Što je njima ubiti jednu princezu? Pogotovo Dianu, mitski lik. Jer njezin tragičan život, taj Charles, još gora Camilla, pa ta harpija od kraljice, nije mogao ni imati sretan kraj. Diana je morala umrijeti groznom smrću da bi mit o njoj, o praiskonskoj podjeli na dobre i loše koji se zrcali kroz sve bajke, neophodan u kolektivnoj svijesti ljudi, ostao živ.