Schuman: Srpska diktatura nikada neće uspjeti izbrisati hrvatsku posebnost

Robert Schuman dobro je poznavao političke prilike na području Hrvatske od 30-ih godina nadalje. Potvrđuje to i rukom pisano pismo iz Arhiva Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, koje je francuski političar poslao prijatelju Iliji Jukiću (1901. – 1977.). U pismu izražava velike simpatije za borbu hrvatskog naroda protiv diktature u monarhističkoj Jugoslaviji. Dr. sc. Mato Artuković u godišnjaku "Scrinia slavonica" Podružnice za povijest Slavonije, Srijema i Baranje Hrvatskog instituta za povijest ističe da je to pismo vrlo važno. Schuman je, naime, svojim utjecajem želio promijeniti ustaljeni stav francuske javnosti o prilikama u Jugoslaviji, posebno u Hrvatskoj, koji je kreirala jugoslavenska diplomacija. Osudio je i surova mučenja seljaka u Sibinju, na koje su tijekom prosvjeda 9. veljače 1935. pucali žandari.

Schuman se s Ilijom Jukićem upoznao u Parizu, gdje su obojica studirala. Ilija, diplomat, političar i publicist, bio je nećak Luke Jukića, koji je izveo neuspjeli atentat na austrougarskog komesara za Hrvatsku Slavka Cuvaja 1912. godine. Kao pripadnik radikalne nacionalne omladine južnih Slavena u Austro-Ugarskoj, Luka Jukić i istomišljenici zagovarali su stajalište da su Hrvati i Srbi jedan narod, da su podjednako i Hrvati i Jugoslaveni, koji priliku za samostalnošću vide u oslobađanju svih južnih Slavena od austrougarske vlasti. Grupa omladinaca revolucionara, mahom šesnaestogodišnjaka, riješila je organizirati atentat, a mladi je Jukić u gostionici u Mesničkoj ulici u Zagrebu prije toga popio nekoliko pića. Kad je ulicom prolazio automobil kraljevskog povjerenika Cuvaja, istrčao je i pucao. No promašio je Cuvaja, a ubio banskog savjetnika Ivu Hervoića, koji se s njim vozio u automobilu. Ubrzo je uhićen i zatvoren.

VEZANI ČLANCI:

Njegov nećak Ilija, koji je također rodom iz Donjeg Svilaja kod Odžaka, diplomirao je u Parizu, gdje se družio sa Schumanom. Naveo je da su Schuman i Ernest Pezet, pisac i potpredsjednik Parlamenta, posjećivali Kraljevinu Jugoslaviju prije rata. "Pratio sam ih na nekim od tih putovanja. Oba su učinila neprocjenjivih usluga hrvatskoj narodnoj stvari i u to doba i poslije rata", napisao je Jukić u "Pogledima na prošlost, sadašnjost i budućnost hrvatskog naroda" 1965. u Londonu.

Od 1937. bio je urednik Hrvatskog dnevnika i savjetnik Vladka Mačeka za međunarodne odnose, njegov osobni izaslanik, a nakon ulaska u Vladu i šef Mačekova potpredsjedničkog kabineta. Schuman u pismu izražava zabrinutost za Jukića, u čijem je stanu policija obavila premetačinu nakon atentata na kralja Aleksandra u Marseilleu. U pismu se raspituje i o izborima te izražava žaljenje što su francuski mediji nezainteresirani za događanja u Sibinju.

Povjesničar Artuković ističe da se iz Schumanova pisma Jukiću vidi da je hrvatski pokret na čijem je čelu bila Hrvatska seljačka stranka s prvakom Vladkom Mačekom imao važnog prijatelja u francuskoj javnosti, koja inače Hrvatskoj nije bila sklona. "Potvrđuje se koliko su jugoslavenski diplomatski predstavnici kriminalizirali hrvatski pokret pod Mačekom u francuskoj javnosti, ali i širili protuslavensku promidžbu. Naročito je Schuman zabrinut za rezultate izbora koje je Jevtićeva vlada raspisala za 5. svibnja 1935. Oporbi je bilo praktički onemogućeno voditi predizbornu kampanju", napominje Artuković, koji je pisao i o Schumanovu odnosu prema sibinjskim žrtvama.

Schuman je u ožujku 1935. reagirao i autorskim člankom u francuskom listu Sept, popularnom među francuskim katoličkim intelektualcima, s nakladom od 15.000 primjeraka, i stao u obranu Hrvata od velikosrpske tiranije. Opisao je i mučenja uhićenih zbog skinutih školskih ploča na ćirilici i ubojstva seljaka u Sibinju. Te je veljače 1935. u Sibinju održana proslava Papina dana, u kojoj su sudjelovali brojni sibinjski župljani i gosti iz Brodskog Varoša, Podvinja i Podcrkavlja. Misu je predvodio Mihovil Praskić, župnik u Podcrkavlju, koji je nakon mise održao govor prekidan povicima "Živio dr. Maček" i "Živjela Hrvatska!" Proslava je nastavljena u gostionici. Župnik Praskić nakon toga je, praćen s desetak zaprežnih kola, krenuo prema Oriovcu, u posjet tamošnjem župniku i prijatelju. Prolazeći kroz Andrijevce, Stari Slatinik, Brodski Stupnik i Radovanje, pjevali su pjesme nacionalnog sadržaja te izvikivali podršku dr. Mačeku i slobodnoj Hrvatskoj. Kasno navečer, kad su se vraćali iz Oriovca, na kolonu je u Sibinju pokraj općinske zgrade općinski činovnik odan jugoslavenskom režimu Marko Matošević ispalio dva revolverska hica i vikao "Dolje Maček!" Idućeg dana počela su uhićenja, batinjanja i zatvaranja u žandarmerijsku postaju u Brodu, gdje se najokrutnijim pokazao žandar Vasilije Vukotić, zvan Crnogorac. Mještani su se okupili tražeći oslobađanje zatvorenika i došlo je do tučnjave i pucnjave. Ubijena su osmorica prosvjednika. Najmlađi je imao 19 godina.

VEZANI ČLANCI:

Ovako je u listu Sept o tome pisao Schuman: "Francuz koji ne čita člančiće o stanju u Jugoslaviji u našim novinama misli da je to stanje obilježeno vidljivim popuštanjem napetosti i da se smiruje, olakšano postupnim povratkom u režim slobode. To je mišljenje, nažalost, pogrešno. Ne samo čitanje stranog tiska, nego i naše vlastite informacije, koje smo dobili iz vrlo sigurnih izvora, otkrivaju nam da se diktatorske mjere pooštravaju, osobito prema hrvatskom narodu. Izbori se pripremaju u znaku strahovlade. Kratko se spominju iznenadni događaji u Sibinju i Brodu koji su, prema našim dopisnicima, navodno bili izolirani čin pučanstva koje je jedan fanatični svećenik podigao na bunu. Istina je drugačija. Dana 9. veljače s jedne školske zgrade skinut je natpis pisan ćirilicom (srpsko pismo). Žandari su uhitili i zlostavljali svećenika i 12 seljaka. Jednog od njih prisilili su da hoda bez odjeće, na temperaturi od minus 16 stupnjeva; drugom je slomljena ruka, a trećem lice zgnječeno čizmom i tako dalje. Na kraju su pušteni jer je bilo lako dokazati da su nevini. Nekoliko dana kasnije u Sibinju je održana svečanost u čast dr. Mačeka, čelnika Hrvatske seljačke stranke, koji je nedavno pomilovan. Sutradan su žandari uhitili mnogo ljudi. Ljudi koji su bili jako potreseni zlostavljanjem drugih zatvorenika, za što nitko nije bio kažnjen, tražili su da se oslobode oni za koje se znalo da će biti podvrgnuti istoj surovosti. Iako nenaoružano mnoštvo uopće nije bilo nasilno, jedan oficir naredio je da se po njima puca; pade osam mrtvih i mnogo ranjenih. Ne mogu govoriti o detaljima ovog svekolikog divljaštva koje je potrajalo dva dna. Ubijeno je četrnaest seljaka, a nijedan žandar nije bio teško ranjen. U cijelom hrvatskom narodu zavladala je sasvim razumljiva uzrujanost. U Zagrebu je trideset tisuća ljudi nazočilo pogrebnoj svečanosti u sjećanju na žrtve. Sve druge manifestacije bile su spriječene. Trenutno je vrlo teško putovati iz jednog u drugo mjesto. Žandari su dobili nalog da iz sela potjeraju sve ljude koji u njima nisu stalno nastanjeni. Lako možemo zamisliti što u takvim okolnostima može biti izborna kampanja. Oporbenim strankama nije dopušteno nikakvo okupljanje. Novine ne mogu objaviti poziv u prilog Mačekove liste. Koliko će vrijediti tako provedeni izbori? Sam izborni zakon je podrugivanje. Glasovanje je javno".

Schuman je na kraju članka zaključio: "Nikada nećemo dovoljno ponavljati: srpska diktatura nikada neće uspjeti izbrisati slovensku, hrvatsku i bosansku posebnost ni ugušiti opravdana traženja tih naroda. Oni uopće ne traže raspad države, nego ustrojstvo za slobodnu suradnju u punom povjerenju". Schuman, tada parlamentarac, naveo je da se nekolicina Francuza svom snagom protivi zataškavanju istine. "Nećemo dopustiti iskrivljavanje rezultata i značaj svibanjskih izbora; protivimo se, u svakom slučaju, režimu koji se održava samo nasiljem", napisao je tadašnji zastupnik departmana Moselle.

Povjesničar Artuković navodi da je preko sibinjskih žrtava Schuman produbio svoje spoznaje o hrvatskom narodnom pokretu za slobodu prije Drugog svjetskog rata.