SDP se mora osloboditi svog ‘ustaškog naslijeđa’

Nakon izbornog fijaska SDP-a i promptne ostavke njezina dosadašnjeg lidera Zorana Milanovića, hrvatska je ljevica pred povijesnim izazovom i zadatkom – oslobađanjem od vlastitog ustaškog naslijeđa. Ne mislim tu samo na odricanje od Milanovićevih “desnih skretanja”.

Taj zadatak mora biti puno radikalniji. Po ambiciji obećava prevladati sva poduzeća u kojima se dosad hrvatska ljevica okušala. To znači odlučan zaokret od zamrzavanja povijesti na mitologiji 22. lipnja 1941. godine i iskreno suočavanje s vlastitom predrevolucionarnom, da ne kažem kontrarevolucionarnom, pretpoviješću.

Možda sve tamo negdje do Otokara Keršovanija koji drži nadgrobno slovo poginulima u Velebitskom ustanku. Revolucionarni žar uvijek zahvaća stvar u korijenu. Ljevičarski unuci morat će se obračunati s grijesima svojih filoustaških djedova, ne bi li, tako moralno pročišćeni, okrenuli novi list povijesti i zakoračili u svijetlu budućnost...

Šalu na stranu, ma što ljevica danas, nakon izbornog potopa učinila, ta budućnost nije nimalo svijetla. Pitanje je, u stvari, ima li ljevica u Hrvatskoj još ikakvu budućnost? Puno se tinte prosulo da bi se objasnilo što je uzrok potopa hrvatske ljevice. Naravno, po logici stvari, glavni se uzrok vidi u njezinu lideru – Zoranu Milanoviću, koji je već dao ostavku na mjesto predsjednika SDP-a. Jedni poraz pripisuju njegovu neobuzdanom i konfliktnom karakteru, drugi pak tome što je napustio tradicionalnu socijaldemokratsku politiku i stranku previše približio političkom i ekonomskom liberalizmu.

Mislim da ova objašnjenja više ocrtavaju negativ priželjkivane slike budućeg lidera hrvatske ljevice i politike koju bi trebao voditi, nego što doista opisuju uzroke njezina poraza. On bi, dakle, trebao biti umjeren i vratiti stranku socijaldemokratskim korijenima, onoj istinskoj, pravoj socijaldemokraciji...

Naravno, kad god se govori o “povratku”, “izvorima” i “pročišćenju”, kad god se metafizički poziva na “istinsko” i “pravo”, to je samo simptom odsustva bilo kakve vizije vlastite budućnosti. Revolucionarni zanos i žar prije su simptomi slabosti, nego dokaz snage.

Jer, na stolu nije samo pitanje budućnosti hrvatske ljevice, već i njena sadašnjost. A sadašnjost je takva da je Milanovićevim odlaskom hrvatska ljevica, u biti, osuđena na marginalizaciju na hrvatskoj političkoj sceni. Milanović je bio njezin vrhunac. Ovaj tijesni izborni poraz ono je što se od ljevice u Hrvatskoj moglo najviše izvući.

Milanović je bio eksces na povijesnoj nizbrdici ljevice uopće. Sada slijedi scenarij kakav ljevica proživljava svuda, od Slovenije, Mađarske i Poljske do Njemačke, Francuske, Velike Britanije, pa i Sjedinjenih Država. Za pretpostaviti je da će hrvatska ljevica nakon Milanovića sada izvući iz naftalina nekog pravovjernog socijaldemokrata, neku anakronu figuru poput Corbyna u Britaniji ili Sandersa u SAD-u.

 Milanovićeva glavna ideja bila je pokušati dati ljevici novi sadržaj da ne bi bila zbrisana u hudim i ljevici nesklonim vremenima nakon globalnog poraza socijalizma. To je ono što su ranije pokušali Bill Clinton u SAD-u, Tony Blair u Britaniji, Gerhard Schröder u Njemačkoj, a čemu je Blairov savjetnik Anthony Giddens pokušao priskrbiti ideološko pokriće u svojoj knjizi “Treći put”.

Ideja je bila definirati lijeve politike u situaciji kada je liberalni kapitalizam postao neupitan zadani okvir, bez sistemske alternative, kojemu se svi moraju prilagoditi. Jedini izlaz za ljevicu u toj situaciji bilo je odricanje od inzistiranja na tradicionalnim socijaldemokratskim ekonomskim politikama i okretanje onim kulturnim, promoviranju ljudskih i manjinskih prava, rodnih, identitetskih i kulturnih politika, zaštiti okoliša, i tako dalje. Na mjesto Marxa došli su Antonio Gramsci i Frankfurtska škola.

I to je ono što je u hrvatskim uvjetima pokušao učiniti Zoran Milanović. Njemu ekonomija više nije bila polje u kojem se ostvaruju ideološki postavi ljevice, već više stvar političkog pragmatizma. Nije imao nikakav ideološki problem s privatizacijom državnih poduzeća i uopće prihvaćanjem neoliberalnih politika, ako se to pokazalo pragmatičnim rješenjem.

Ali je zato, čak i kada to nije bilo politički pragmatično, svu svoju političku strast unosio u zaštitu prava manjina, žestoko je reafirmirao antifašistički diskurs, pokrenuo reformu obrazovanja, vodio ideološke ratove, itd. Odricanjem od takvih politika i zagovaranjem povratka “izvornoj socijaldemokraciji” i njezinim propalim ekonomskim rješenjima, hrvatska ljevica vraća se u ambis Ničega. Netko će joj već morati održati taj pogrebni govor.    

>> Raspudić: Ljevica još 10-ak godina neće 'doći ni blizu vlasti'