Poslije SDP-ova subotnjeg “festivala demokracije” i pobjede Zorana Milanovića ipak ostaje dvojba: je li taj “festival” zaista bio istinsko političko natjecanje ili samo obična “demokratska farsa”? Ako je subotnji događaj bio tek jav-na priredba za “narodne mase”, onda će se i nakon njega, po principu “mili moji, svi smo svoji”, opet okupiti “crveno jato”. Ako je pak subotnji događaj bio zbiljsko natjecanje za četverogodišnje vođenje SDP-a, tada će u toj stranci nastale podjele biti pretvorene u stranačke kružoke slične nekadašnjim “partijskim frakcijama”.
Takve su frakcije nekada postojale u SDP-ovoj stranačkoj pramajci – Komunističkoj partiji Jugoslavije, dok se nije pojavio “drug Tito”. On je ujedinio Partiju. Kada je on u bijeloj maršalskoj uniformi, poslije Drugoga svjetskoga rata, počeo hodati zemljom, više nije moglo biti nikakvih “političkih zastranjivanja”, odnosno političkih frakcija. Moglo je postojati samo jedno mišljenje, jedan politički program i jedan politički jezik. U današnjem SDP-u nema nekadašnjega “demokratskoga centralizma”, ali kao da se obnavlja nekadašnja politička retorika. Čulo se to iz subotnjeg oslovljavanja i pozdrava Zorana Milanovića.
Milanovićevo “drugarice i drugovi” i njegovo “zdravo” podsjećaju na jezik koji pamtimo iz gotovo polustoljetne Titove vlasti.
U subotu smo se jezično vratili u vrijeme titoizma. Vidjet ćemo hoće li tako biti i glede mogućih stranačkih frakcija. Da je nešto stare retorike i lingvistike oživjelo, moglo se zapaziti i iz prijašnjih govora Milanovićeva protukandidata Zlatka Komadine. Kada se svojedobno vukovarskoga gradonačelnika Željka Sabu sudski gonilo zbog kasnijeg kaznenog djela, Komadina je u političkoj maniri “starih kadrova” poručivao: “Pojavu treba osuditi, ali druga Sabu treba spasiti!” Ta Milanovićeva i Komadinina jezična sličnost možda više ukazuje na sličnost njihova mentalnog ishodišta nego na njihove velike demokratske razlike. Među njima su očitije neke karakterne razlike. Zoran Milanović ima politički gard, nastup “heroja ulice” i kvazidojam verbalnog supermena. Nasuprot njemu, Zlatko Komadina se doima politički mekšim, zapravo dežmekastim. Milanovićeva unutarstranačka pobjeda pokazuje da SDP-ovci više vole fajtere. Milanović je svoju ćud i narcisoidnost već pokazao “političkom diferencijacijom” Milana Bandića, Aleksandre Kolarić, Mirele Holy, Marine Lovrić-Merzel i Slavka Linića.
Hoće li nakon “festivala demokracije” takvu sudbinu doživjeti i Zlatko Komadina, Rajko Ostojić i Davor Bernardić? Je li možda SDP bio (socijal) demokratskiji prije četvrt stoljeća, kada ga je vodio Ivica Račan ili danas kada njime vlada Zoran Milanović? Hoće li nakon unutarstranačkih izbora SDP od nekadašnje postkomunističke partije napokon postati moderna socijaldemokratska stranka?
>> SDP-u ne treba novi Račan, kao ni HDZ-u novi Tuđman
