Ovo nije još jedan tekst o njoj. Nije ni o tome kako se odjenula, ni kako se ponašala, koliko godina ima, što je po zanimanju, iz kojeg je mjesta, ni je li udana. Ovo nije još jedan tekst u kojem će netko propitivati je li tražila (jer nije). Uistinu, nije potrebno da dio čitatelja sada zakoluta očima jer opet pišemo o njoj (iako nikad nije dovoljno). Ovo je tekst o njemu. I to ne samo njemu, koji je uvijek djelovao malo sumnjivo i nikog zapravo nije iznenadilo to što je napravio. Ovo bi mogao biti tekst i o vašem susjedu, dobrom ili čak najboljem prijatelju, kolegi s posla, rođaku pa možda čak, koliko god to bilo teško čuti, o vašem bratu, ocu ili suprugu. Pretjerano? Ne, prevelika je u ovoj priči jedino brojka koja kaže da više od 20 posto žena doživi neki oblik seksualnog nasilja ili uznemiravanja.
Da je ta brojka i dvostruko manja bila bi prevelika, da je samo jedna žena u pitanju, bilo bi previše. A otprilike jednako toliko koliko je žrtva, ima i zlostavljača. I stoga je ovaj tekst o njima, a ne o pojedinačnim slučajevima iz Srbije, Hrvatske, s jednog ili drugog fakulteta, koji će opet govoriti o žrtvama. Jer nisu one te koje trebamo propitivati (samo im pružiti podršku). Preispitajmo njega, odnosno njih, o kojemu se premalo govori i piše – tko je, zašto je to napravio ili zašto to još radi, koliko je dugo to planirao i koliko će to još puta ponoviti prije nego što ga zaustave. Prvi odgovor stručnjaka na pitanje koji je profil počinitelja seksualnog nasilja jest da tog profila – nema.
Iako su i međunarodna i domaća istraživanja pokušala definirati neke glavne karakteristike seksualnih prijestupnika, pokazalo se da se veoma mali broj počinitelja može svrstati u neke kategorije. I to je ono najstrašnije od svega, činjenica da se stvarni život jako razlikuje od kriminalističkih filmova i serija te da seksualni predator može biti bilo tko.
– Postoji neko mišljenje da su počinitelji strašne, nepoznate osobe koji će žrtvu napasti u mračnoj ulici s oružjem u ruci te će je silovati i fizički ozlijediti. I sve smo mi odgajane uz upozorenje da se pazimo tog nekog krupnog muškarca koji će iskočiti iz nekog grma umjesto da smo odgajane da se pazimo naših očeva, stričeva, obiteljskih prijatelja, učitelja, trenera… To su počinitelji u stvarnosti! – govori nam to sociologinja i članica Ženske sobe Josipa Tukara Komljenović.
Iako Ženska soba, u sklopu koje djeluje Centar za žrtve seksualnog nasilja, radi isključivo s osobama koje su doživjele seksualno nasilje, u istraživanju “Seksualno nasilje u Hrvatskoj” koje su proveli na temelju službenih podataka u razdoblju od 2000. do 2010. godine pokušali su odgovoriti i na pitanje tko su počinitelji. Na uzorku od 3987 počinitelja došle su tako do zaključka kako gotovo sve karakteristike mogu varirati iz krajnosti u krajnost.
– Ne možemo pokazati na neki tip muškarca i reći da su veće šanse da bi on mogao biti počinitelj seksualnog nasilja od nekog drugog zato što je, primjerice, ćelav i viši od 190 cm. Seksualno nasilje može počiniti i čini bilo kojih muškarac, bilo koje socioekonomske i kulturne pozadine. Nije važno ni u kakvom okruženju živi niti je li u mladosti taj muškarac bio kvalitetno socijaliziran ili je riječ o nekomu tko je bio delinkventan tijekom odrastanja. Također, to mogu biti i osobe koje imaju završenu samo osnovnu školu kao i osobe s magisterijem ili doktoratom – objašnjava nam Josipa Tukara Komljenović te dodaje kako i godine počinitelja variraju iako se tu neke brojku mogu naglasiti.
Tako najviše počinitelja, njih 24,1 posto, spada u dobnu skupinu od 19 do 29 godina, a slijede muškarci od 30 do 39 godina u 20,6 posto slučajeva. A da je veoma često riječ o uglednim članovima društva koji jako dobro prikrivaju svoje ponašanje, kaže Gordana Buljan Flander, psihologinja i psihoterapeutkinja, osnivačica i ravnateljica Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba te udruge za pomoć zlostavljanoj i zanemarivanoj djeci Hrabri telefon. Ona je, naime, tijekom specijalizacije u SAD-u radila s 200-tinjak zlostavljača djece i maloljetnika u jednom američkom zatvoru.
– Mogu reći da su to veoma često ugledni članovi društva koji jako dobro prikrivaju svoje ponašanje i kojima obitelji i članovi društva vjeruju. Brojka kaže da su, kada govorimo o zlostavljačima djece, njih 52 posto oženjeni. U zatvoru gdje sam radila skoro su svi bili u braku i zaprepastilo me što su većinu supruge čekale da izađu iz zatvora bez obzira na to što su osuđenici imali kazne od 15 godina do doživotne. Također, ti su ljudi bili visokoobrazovani i dobro pozicionirani u društvu te su stoga imali bolju racionalizaciju za svoje postupke jer oni uvijek traže opravdanje za sebe i svoje postupke. Također, oni će uvijek naći ljude koji će stati na njihovu stranu, čak i ako su osuđeni – govori Buljan Flander.
Ako se sada već postavlja pitanje zašto se samo govori o muškarcima kao o počiniteljima seksualnog nasilja, treba istaknuti kako je to jedina karakteristika koja se sa sigurnošću može izdvojiti. Počinitelji su, naime, prema ovom hrvatskom istraživanju, bili muškarci u čak 96 posto slučajeva te stoga iz Ženske sobe poručuju kako se može reći da seksualno nasilje ipak ima spol. Što se tiče žrtava, iako ima i dječaka te ponekad muškaraca, tu je u velikoj većini riječ o djevojčicama, djevojkama i ženama. Kada bi se još neka karakteristika pokušala definirati, to ne bi bila ni boja kose, ni visina, ni možda neka strašna osobina koju svi očekuju. Sasvim suprotno, još jedna karakteristika koja se može poopćiti jest da je zlostavljač najčešće osoba koju žrtva postaje. Štoviše, najčešće je riječ o njihovim bliskim kontaktima. Za odrasle žrtve to vrijedi u 80 posto slučajeva, a podaci pokazuju da više od 90 posto djece i mladih koji su doživjeli seksualno nasilje poznaje počinitelja. Stručnjaci ističu kako je upravo to jedan od najvećih šokova za žrtvu.
– To su djeci vrlo bliske i poznate osobe. Jedna trećina zlostavljače su roditeljske figure, a potom slijedi rodbina te bliski prijatelji i obitelj – ističe Gordana Buljan Flander, a isto potvrđuje i Goran Arbanas, seksualni terapeut i psihijatar iz Klinike za psihijatriju Bolnice Vrapče. On je 2017. godine bio koautor znanstvenog rada “Psihijatrijsko-forenzički profil silovatelja” koji je ispitao 28 okrivljenika koji su u razdoblju od 2010. do 2016. godine upućeni na psihijatrijsko vještačenje u Zavod za forenzičku psihijatriju Klinike za psihijatriju Vrapče. Svi su bili muškarci, prosječne dobi od 38 godina, pri čemu je najmlađi počinitelj imao 19, a najstariji 54 godina. Objasnio nam je koji su bili glavni zaključci tog istraživanja, ali i zašto su oni vjerojatno iznenađujući za većinu javnosti.
– Postoji jako puno mitova oko silovanja i ostalih oblika seksualnog zlostavljanja, ali većina tih stavova uopće nije utemeljena na činjenicama. Mi učimo djecu da se moraju paziti nepoznatih osoba na skrovitim mjestima. Međutim, sva istraživanja u svijetu, pa tako i ovo koje smo mi proveli, pokazuju da se većinom radi o poznatim osobama. U slučaju odraslih žrtava, najčešći počinitelji su bivši ili sadašnji partneri, a potom slijede poznanici, prijatelji, nadređeni… – govori Goran Arbanas. Dodaje kako je drugi veliki mit da se silovanja događaju u nekim tamnim i mračnim ulicama ili na nekom sumnjivom mjestu.
– To ponovno nije istina jer istraživanja pokazuju da je najčešće mjesto počinjenja tog kaznenog djela ili dom počinitelja ili dom žrtve. Potom slijede druge poznate lokacije kao što su automobil, radno mjesto… – nastavlja Arbanas, koji dodaje kako se ipak može donijeti još jedan zajednički zaključak koji je bio jednak za većinu ispitanika u istraživanju koje je proveo. Gotovo svi su, naime, bili ubrojivi.
– Javnost često misli da su to čudovišta, neki čudni ljudi s duševnim bolestima. No, upravo suprotno. Gotovo nikada duševni bolesnici nisu počinitelji ovih djela, ali često imaju poremećaje ličnosti. Pritom treba biti jasno da to nisu duševne bolesti i jako se razlikuju od njih. Za razliku od bolesti, kao što su shizofrenija ili depresija, poremećaji ličnosti predstavljaju pojačane crte ličnosti. Svatko od nas, naime, ima neke karakteristike, neke osobine, odnosno crte ličnosti i, kad su neke od njih toliko izražene da ometaju samu osobu, onda to zovemo poremećajem ličnosti. No važno je istaknuti kako takve osobe sasvim jasno razmišljaju i razumiju što rade. U našem smo istraživanju zaključili da su ti ljudi ubrojivi, odnosno da trebaju odgovarati za svoja djela – objašnjava. Kaže kako je kod osoba koje su počinile seksualna kaznena djela uglavnom povećana učestalost antisocijalnog i narcističkog poremećaja ličnosti.
– Prvoj skupini pripadaju one osobe koje učestalo krše društvene norme i koje su spremne gaziti preko drugih kako bi zadovoljile svoje vlastite potrebe. One nemaju osjećaj krivnje ni empatiju i takve su osobe često ne samo seksualni zlostavljači nego je povećana njihova pojavnost i u drugim kaznenim djelima kao što su krađe, prijevare… Potom slijedi narcistički poremećaj ličnosti koji se često kombinira s antisocijalnim – zaključuje Arbanas te dodaje kako pak te osobe sebe vide kao da su posebniji, bolji, ljepši i pametniji od drugih. Ako su počinitelji ubrojive osobe koje su svjesne što rade, postavlja se pitanje zašto to rade. Josipa Tukara Komljenović iz Ženske sobe ističe kako je glavni cilj seksualnog nasilja uspostava moći i kontrole nad žrtvom.
– Treba naglasiti da seksualno nasilje nema veze sa seksualnošću. Netko može krenuti iz poriva da zadovolji svoju seksualnu potrebu, ali srž motivacije su moć i kontrola. Seksualno je nasilje prije svega nasilje i ne smije ga se gledati kao seksualni čin i stoga uopće nije važno je li počinitelju motivacija bilo neko zadovoljstvo. To nije bio seks, nego nasilje – kaže te podsjeća da su žrtve većinom djevojčice, djevojke i žene, i to mlađe dobi jer se one doživljavaju kao slabije i ne mogu se obraniti.
– O motivima mi zapravo možemo samo nagađati jer se velik broj počinitelja brani šutnjom pa se onda uopće ne može razgovarati s njima o motivu. To je bio slučaj kod trećine počinitelja u našem uzorku. Od onih koji se ne brane šutnjom, koji su davali iskaz, polovica ih kaže da to nisu učinili pa se s njima opet ne može razgovarati o motivu. Motiv za što ako oni tvrde da to nisu počinili? Dakle, mi imamo samo mali broj ljudi koji govore i koji priznaju da su to učinili i onda s njima možemo razgovarati o motivima. Tako da razni stručnjaci posredno zaključuju što bi bio motiv, ali zapravo ne znamo – ističe pak Goran Arbanas te dodaje kako je njegovo mišljenje da seksualnost ipak nije zanemariva komponenta s obzirom na to da je riječ o seksualnom kaznenom djelu.
– Ipak, činjenica je da motiv nekada uopće ne mora biti seksualni, već je cilj kažnjavanje i ponižavanje druge osobe. To se posebice može zaključiti ako se proučavaju seksualna kaznena djela prema muškarcima jer su i u tim slučajevima uglavnom počinitelji muškarci, i to heteroseksualni. Dakle, u tom slučaju motiv nije bio seksualni, nego je cilj bio dodatno poniziti osobu. U ratu, kada se žrtvu na sve moguće načine nastoji poniziti, silovanje je jedan od načina, a bila su u logorima vrlo česta silovanja muškaraca, ne zato što su nekog seksualno privukli, nego zato da im se da do znanja da su nitko i ništa te da ih se ponizi na najgori mogući način – zaključuje ugledni psihijatar i seksolog. Gledajući na zlostavljanja iz te perspektive puno se bolje može shvatiti odnos koji predatori uspostavljaju sa žrtvom.
Njega je brutalno na svom Facebook profilu opisala Biljana Srbljanović, profesorica na beogradskom Fakultetu dramskih umetnosti nakon što je pročitala potresna svjedočanstva mladih srpskih glumica. “On je tu djecu onda uzimao pod svoje, odgajao ih, uzgajao, zalijevao, pratio kako rastu, oblikovao, mijesio, mijenjao im psihu i strukturu ličnosti, oblik ponašanja, godinama, strpljivo, iz najmračnijih pobuda, čekao da propupaju, da još malo ili da posve sazru, da bi ih, u trenucima njihove najveće ranjivosti i potpunog povjerenja, najstrašnije izdao, najbolnije povrijedio, najmonstruoznije napao. On je, obljubom djevojčica koje su ga godinama gledale kao očinsku figuru i osobu od najvećeg autoriteta u njihovim životima, i to tako da ga poštuju i cijene više od samih roditelja, on je tu djecu izdao na najmonstruozniji način”, napisala je. Josipa Tukara Komljenović slaže se pak kako je, posebice kada je riječ o djeci, cilj zlostavljača uspostaviti kontrolu nad njima.
– Žrtvama se konstantno prijeti. Kada su djeca, govori im se da će razoriti obitelj ili da će se učiniti nažao žrtvinoj obitelji. Potom se u adolescentskoj dobi prijeti sramoćenjem, slanjem kompromitirajućih fotografija ili slično. Na fakultetu i poslu ženama se prijeti otkazom ili padom na ispitu… Uvijek se nekim alatima žrtvu prisili da ništa ne otkrije i zato je krivo pitati mladu djevojku zašto je šutjela, zašto nije odmah prijavila. Pa zato što se bojala! Za sebe, za svoju obitelj... – kaže ova sociologinja te dodaje kako se žrtvi teško “izvući” i zbog poruke koju joj okolina šalje. Pravosudni sustav će počinitelja ili osloboditi ili će dobiti malu kaznu, javnost će ga braniti, a žrtvu će se prozivati. I upravo se to sada događa.
– Nije me uopće iznenadilo koliko su užasni komentari ispod tekstova koji pišu o aktualnim slučajevima, ali su me opet i iznova zgrozili. Nije me iznenadilo ni to da je jedna žrtva potaknula druge da progovore, ali većinom anonimno. Zašto? Zato što kao stručnjakinja koja je u svojoj karijeri radila s oko 1700 žrtava seksualnog zlostavljanja znam koliko im je teško progovoriti o tome, koliko dugo šute i koliko su zapravo same u svojoj boli i u tišini nose svoju traumu – kaže Gordana Buljan Flander te naglašava da svjetska istraživanja pokazuju da je odgoda vremena razotkrivanja seksualnog nasilja od oko 10 do 16 godina.
– Ono što mi žrtve kažu jest da im je najgore, nakon što se povjere, pitanje: “Zašto nisi prije rekla?” To je pitanje najčešće, a potiče kod žrtve krivnju i šalje joj poruku da joj se zlostavljanje događalo zato što ona nije prije rekla, a ne zato što je počinitelj kriv. I zato su mi mnoge žrtve rekla da im je sve što im se poslije dogodilo bilo jednako strašno kao i samo zlostavljanje – kaže te dodaje kako žrtve često šute zbog straha od sudskog procesa jer znaju koliko dugo traje i da mogu biti izložene neugodnostima.
Ističe i strašnu brojku da zlostavljači djece do 18 godina u prosjeku imaju 50 žrtava i zato ih je ključno sankcionirati kako bi se onemogućilo da ima buduće žrtve. A treba uzeti u obzir i da je svaki takav pokušaj bijega iz ralja seksualnog predatora još dodatno zahtjevan za žene iz manjih mjesta, financijski ovisne o muškarcima kojima možda i posao ovisi o tome hoće li progovoriti ili ne. Iz Ženske sobe potvrđuju da im se većina žrtava javlja upravo iz Zagreba, no to ne znači da se nasilje drugdje ne događa. Ističu kako je velika razlika među hrvatskim regijama i kako treba još mnogo truda da se i druge žene potakne da progovore. Zasad, naime, postoji samo jedan specijalizirani centar za žrtve seksualnog nasilja, što je izrazito porazan podatak.
– Mi koji se ovom problematikom bavimo već godinama upozoravamo da istraživanja pokazuju kako ima 10 puta više seksualnih kaznenih djela nego što ih se prijavi. Dakle, mi znamo da su ovi prijavljeni slučajevi samo vrh ledene sante i zato me broj ovih iskaza ne začuđuje – kaže Goran Arbanas, koji upozorava kako je zapravo društvo u cjelini to koje seksualnim kaznenim djelima pristupa na sasvim drukčiji način nego što je to slučaj u drugim situacijama. Upravo se to dogodilo i sada, a društvo se posebno obrušilo na mlade glumice koje su, čini se, krive što su odabrale tu profesiju. To je primijetila i Biljana Srbljanović.
– Da je Milena Radulović upisala pravo ili medicinu, neki “pošteni” fakultet, za koji se od svog petog razreda osnovne spremala, pa je “učitelj” koji je imao presudan utjecaj na nju svih tih šest godina na padne tijekom sata rimskog prava ili biologije dok su ostala djeca vježbala u susjednoj dvorani, a ona bila zatvorena u uredu čovjeka koji je i očinska figura i autoritet i osoba od koje joj, u tom trenutku zavisi sve, bi li itko rekao – pa htjela si studirati pravo, htjela si biti doktorica, što se žališ, što si mislila, da to može proći bez silovanja? Bolesno je pitati djevojku koju je sa sedamnaest godina, s nakanom, više puta silovao čovjek od šezdeset godina što se nisi bunila, što si se u školu vraćala”, napisala je.
– Žrtve se osjećaju osramoćeno i loše i nemaju podršku kakvu imaju žrtve drugih kaznenih djela. Traži se opravdanje za počinitelja i traži se je li žrtva to izazvala, kako se odjenula, je li mogla to nekako izbjeći... Ako vi kažete da vas je netko opljačkao, tu se neće baš ispitivati vaša krivnja kao žrtve, nego ćete od svih dobiti podršku. I to je velik problem – kaže Arbanas te dodaje kako odgovor na pitanje zašto je to tako nema, ali je siguran kako je taj problem duboko ukorijenjen u društvo koje je općenito previše tolerantno prema nasilju.
– Možda netko mislim da je javnost barem na pedofiliju senzibilnija. Ali ni mlađoj djeci se vrlo često ne vjeruje! Kada žrtve imaju 15, 16 ili 17 godina, onda su češći komentari “možda je izazivala”, “pitanje je kako je bila obučena”, “je li onda slala nekakve signale”... To su česti komentari, no onima manjim se događa da im se govori “oni su mali pa su sigurno nešto izmislili”, “ne razlikuju maštu od stvarnosti”... Dakle, komentari su drukčiji, ali zajednički je nazivnik da se žrtvama ne vjeruje. Ono što me i dalje šokira da u tim slučajevima majke čak često stanu na stranu zlostavljača – prepričava pak svoje iskustvo Buljan Flander, a Tukara Komljenović naglašava ulogu samih muškaraca i njihova odgoja.
– Muškarci često smatraju da imaju pravo na ženu. Živimo u društvu u kojem žene još nisu prihvaćene kao ravnopravne muškarcima. I dalje se i misli da muškarci mogu bez ženina pitanja imati kontrolu nad njima i njihovim tijelima – kaže. A što se tiče društva i ljudi koji spremno komentiraju kako se njima to ne bi dogodilo, smatra kako su svi pametniji dok se ne nađu u toj bezizlaznoj situaciji.
– Ja bih napravio ovo, ja bih napravila ono... Svaki slučaj seksualnog nasilja je drukčiji i svaka osoba koja ga je doživjela bori se s nečim drugim. I nitko ne može znati što je to što bi ga držalo u tišini dok se u toj situaciji ne nađe – zaključuje. I na sve te načine društvo je zapravo to koje podupire kulturu silovanja. Čak ne prešutno, već vrlo glasno. Vjerujući da se to događa negdje drugdje, da oni koji progovore lažu ili, ako govore istinu, da su sami krivi. I možda je stoga premisa s početka ovog teksta pogrešna. Ovo nije bio samo tekst o njemu, nego o njemu i o društvu koje mu dopušta, pa čak ga i podržava.