I kod naših ljubimaca javljaju se neurodegenerativne bolesti. Ako se javljaju u starijoj dobi životinje, skloni smo ih pretjerano stavljati pod dijagnozu "kognitivne disfunkcije". Dijagnosticirati neurodegenerativne bolesti kod životinja je izazovno jer ih je relativno malo opisano. Tek dostupnošću magnetske rezonance (MR) u veterinarskoj medicini napreduju saznanja o njima. Neke od tih bolesti su nasljedni poremećaji, u kojima urođena mana uzrokuje progresivan gubitak neurona, a češće ih nalazimo kod određenih pasmina pasa. Drugu grupu, pak, čine stečeni poremećaji tijekom života.
Često zbog suptilnih znakova životinja ne pokazuje kliničke simptome i nekoliko mjeseci od nastupanja bolesti. Klinički znakovi nasljednih bolesti mozga obično se razvijaju kod životinja mlađih od dvije godine, no zabilježen je početak i nakon 9 godina života. Znakovi obično zahvaćaju prednji dio mozga i mrežnice oka, s promjenama u ponašanju i gubitkom noćnog vida, a simptomi uključuju i ataksiju, parezu, drhtanje glave i epizode epileptičnih napadaja. Nasljedne degenerativne bolesti malog mnozga opisane su kod nekih pasmina u dobi od 2 mjeseca do 18 mjeseci, dok se kod nekih javljaju tek oko šeste godine života. Znakovi polagano napreduju, zbog čega oboljele životinje veterinaru dolaze vrlo kasno.
Slabije su opisane bolesti koje povezujemo sa starenjem. Često se u praksi veterinari susreću sa starijim psom ili mačkom koji su, prema riječima vlasnika, postali senilni. Znakovi uključuju gubitak sluha i vida, dezorijentiranost, tj. gubljenje u poznatom okruženju, gubitak svakodnevnih navika, neprestano hodanje i promjene navike spavanja. Kod pasa se taj sindrom starenja naziva pseća kognitivna disfunkcija. Različiti su intenziteti simptoma, a najteži simptomi u pasa usporedivi su s Alzheimerovom bolešću kod ljudi. Budući da kognitivno testiranje nije standardizirano kod pasa, dijagnoza kognitivne disfunkcije ovisi o tome pokazuje li životinja jednu ili više navedenih promjena. Što je pas stariji, veća je vjerojatnost da će imati abnormalnosti u jednoj ili više navedenih kategorija. Međutim, veća je i vjerojatnost da će stariji psi imati i ortopedske, metaboličke i kardiovaskularne bolesti koje mogu utjecati na ponašanje u svim tim kategorijama, stoga je teško odrediti u kojoj mjeri neurodegenerativna bolest pridonosi kliničkim znakovima. Još je manje informacija objavljeno o kognitivnoj disfunkciji kod mačaka.
Cerebralna mikrovaskularna bolest drugi je najčešći uzrok cerebralne neurodegeneracije kod ljudi, što dovodi do bolesti koja se zove vaskularna demencija. Zasad nema objavljenih radova o vaskularnoj demenciji kod pasa i mačaka koja bi odgovarala istoj bolesti kod ljudi. Jaki infarkti opisani su i kod pasa i mačaka, u obje vrste zahvaćaju prednji mozak i mogu rezultirati trajnim promjenama u ponašanju, no to je različit proces u usporedbi s gubitkom neurona kao posljedice moždanog udara kod ljudi. Histopatološke promjene na mozgu povezane sa starenjem u studijama na psima uspoređuju se s ranim promjenama viđenim u mozgu pacijenata s Alzheimerovom bolešću, no još su dovoljno različite da ih ne možemo smatrati istom vrstom neurodegenerativne bolesti kod ljudi.
Dosadašnje kliničke studije koje opisuju promjene u mozgu starijih pasa često ih ne mogu povezati s kliničkim značajem, dok je još manje informacija o promjenama zamjetnim pri starenju mozga mačaka kod kojih na MR-u nalazimo drukčije promjene nego kod pasa. Dugotrajnih studija na mačkama nema, što otežava određivanje kada se promjene prvi put pojavljuju. Danas su dostupne studije o učinku suplementiranja prehrane pasa na kognitivne promjene povezane sa starenjem. Psi su suplementirani antioksidansima, mitohondrijskim kofaktorima i raznim flavonoidima i karotenoidima kojima je uloga zaštita stanica od oksidacijskog oštećenja i potpora funkcije mitohondrija. Rezultati su pokazali da je šest mjeseci modificirane prehrane značajno smanjilo kognitivni pad povezan s godinama. No, te studije nisu uključivale histološku procjenu mozga, tako da se ne mogu donijeti zaključci o vezanim patološkim promjenama.
Neka slijepa klinička ispitivanja na psima s kognitivnom disfunkcijom povezanom sa starenjem uspoređivala su učinak slično suplementirane prehrane s običnom hranom. Psi koji su primali obogaćenu prehranu imali su značajna poboljšanja u kompulzivnom ponašanju, agilnosti i prepoznavanju vlasnika i drugih pasa, ali samo prema ocjeni vlasnika.
Možemo li razlikovati neurodegenerativne bolesti od upalnih bolesti, tumora ili toksičnih stanja i možemo li ih liječiti? Pacijent bi u dijagnostici trebao proći opći i neurološki pregled, mjerenje tlaka, RTG prsnog koša, laboratorijske pretrage krvi i urina, naprednu slikovnu dijagnostiku ciljanog dijela živčanog sustava te analizu cerebrospinalne tekućine. Ovisno o nalazima mogu biti indicirani i daljnji dijagnostički testovi. No, točna i konačna dijagnoza neurodegenerativnog poremećaja može se postaviti samo postmortalno. Izazov je postaviti dijagnozu kognitivne disfunkcije kod starije životinje s progresivnim neurološkim znakovima koja nije kandidat za opću anesteziju. Osobito zato što mnoge različite grupe neuroloških bolesti uzrokuju vrlo sličnu kliničku sliku u nekoj fazi bolesti, a neodgovarajuća obrada može dovesti do dijagnostičkih pogrešaka i neprikladnog liječenja. Kao i kod ljudi, neurodegenerativne bolesti pasa nije moguće izliječiti, no moguće je olakšati im i poboljšati kvalitetu života.
Ja imam senilnu macu koja se polako blizi 20toj godini. Stvarno je slatka jadnica i Ne cuje ima problema snalaziti se u kuci.Samo ima u zelucu budni sat . Dolazi na minutu njeziog naucenog obroka.